Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Čime se bave manjine?

Čime se bave manjine?trg_fontane

Postoji jedna već poslovična rečenica: manjine samo igraju i pevaju. Da li je zaista samo to manjinska kultura danas u Vojvodini, u Bečeju? Da li u Bečeju žive stvaraoci, pisci, pesnici, glumci? Ostaju li ovde ili odlaze? Zašto? Na ova pitanja ćemo pokušati da odgovorimo u ovom dvojezičnom dodatku koji je deo medijskog projekta „Kako do interkulturalnosti? – Manjine osim što igraju i pevaju rade i nešto drugo“.

K.D.F.

 

Žofia Serda: „Svako se može vaspitati …”

Bečej, Segedin, Novi Sad… Ovo su bile dosadašnje glavne stanice u životu Žofie Serde. Nakon što je napravila ovaj mali krug, skrasila se u Subotici, gde i radi.
– Gimnaziju sam završila u Bečeju, a nakon toga stekla sam fakultetsku diplomu na Odseku za komunikaciju i teoriju filma Univerziteta u Segedinu. Od septembra ove godine sam na doktorskim studijama Univerziteta u Pečuju. U Novom Sadu sam bila novinar TV Mozaik i predavala sam mađarski u školi jezika „Life-Collage”. Na kraju sam dospela u Suboticu, u pozorište „Deže Kostolanji”, i tu sam već godinu dana. Glavni posao mi je menadžerski u pozorištu, organizujem publiku, a obavljam i marketinške zadatke. Osim toga sam i dopisnica listova „Kepeš ifjušag”, „Mađar so” i „Teatrum”, bavim se fotografijom, putujem, lupam bubnjeve, razmišljam…

Kako si dospela u kontakt sa pozorištem, tj. sa kulturom u globalu? Zašto si odabrala baš ovaj poziv?

– Završila sam trogodišnji večernji kurs pozorišnog plesa, i to uporedo sa studijama na fakultetu. To me je još više približilo pozorištu. Dobila sam priliku da učestvujem u nekoliko predstava, pa i u Segedinskom nacionalnom pozorištu, u produkciji Isus Hrist Superstar (subotičkog) Narodnog pozorišta, kao i u solo-komadu Ištvana Bičkeija, pa sam stekla uvid i u dešavanja iza kulisa. Ples nisam napustila, to mi je i dalje hobi, ali pošto obožavam da živim u pokretu, svakako sam želela da radim negde gde nisam vezana za neki radni sto, gde se stalno nešto dešava, a pride mogu da ostanem kod kuće, u Vojvodini, ali tako da puno putujem, da idem u pozorište, na festivale, i da se profesionalno usavršavam. Idealno mesto koje ispunjava sve navedeno je pozorište „Deže Kostolanji”.

Zašto ne živiš u Bečeju? Šta je ono što je bolje, što je više ili manje u Subotici?

– Bečej je sjajan grad, ja stvarno volim da se vraćam kući, gotovo da svaki drugi vikend provodim kod kuće, ali ne bih mogla ni da zamislim da u Bečeju provodim radne dane. Jako bi mi nedostajao kulturni život, da se uvek nešto dešava i stalna komunikacija – ne na internetu – sa ljudima koji su mi slični. Za mene je mali grad premali, a glavni grad prevelik, zato mi, na primer, odgovaraju Novi Sad ili Subotica.

Šta za tebe znači univerzalna kultura? A šta mađarska kultura?

– Kultura je otvorenost, a mađarska kultura pre svega mađarski jezik, muzika, igre i književnost.

Šta je ono što po tebi nedostaje Bečeju na planu kulture, visoke kulture?

– Još pre nekoliko godina sam sa žaljenjem posmatrala zatvaranje bioskopa u Bečeju. Mislim da je bioskopu mogao da se udahne novi život, čak i ako je interesovanje za filmove bilo malo, jer se mogla sprovesti nekakva domišljata reklamna kampanja, mogao se otvoriti kafić-bioskop, mogle su tu biti i literarne večeri, koncerti… Osnovna ideja je trebala biti izmišljanje dobrog „imidža”. Od bečejskog pozorišta redovno dobijam obaveštenja o raznim dešavanjima, predstavama, koncertima. Ali kad se – s pravom – pozivamo na opštu nezainteresovanost ljudi, nemojmo zaboraviti da se svako može vaspitati i da je zadatak lidera da vaspitaju ljude, ma koliko to bilo teško.
Nedostaje mi, zatim, i moderni muzej, u kojem bi se mogla videti savremena umetnost, današnji umetnici, fotografije, skulpture, instalacije. Mnogi iz moje generacije ne poznaju stvaraoce i umetnike s čijim imenom su već trebali da se sretnu, bili ti umetnici mejnstrim ili andergraund, ili pak iz grupe velikih klasika. Mnogi neće da idu korak s vremenom, a time i sebe prave starijim nego što jesu, naime uvek svež i mlad može biti samo onaj koji uvek ide napred. Naravno, sve ovo treba početi još od malih nogu, zato mi nedostaju i programi za osnovnoškolce i srednjoškolce, fale mi filmski klubovi i posete pozorištima, a u poslednje vreme ne čujem ništa ni o amaterskom pozorištu. Ovakve programe bi trebalo organizovati mesečno, a ne jednom godišnje. Dok sam putovala Evropom – uzduž i popreko – primetila sam da tamo ljudi srednjih godina, pedesetogodišnjaci, ne izlaze iz kuće samo da bi otišli do pijace i do komšija, nego, na primer, uče da sviraju na nekom instrumentu, idu da planinare, pešače, putuju…, ako ništa drugo, onda u svom najbližem okruženju. Ali nije ovo samo bečejski problem, već je po meni tendencija na nivou cele zemlje. Jedino mesto gde ljudi iz generacije mojih roditelja mogu da odu je ženski hor, sastanak grupe za ručni rad, eventualno slikarske sekcije. Dakle, mislim da nisu dobro organizovane mogućnosti za hobije različitih generacija. Da je drugačije, videli bismo mnogo više srećnih i zadovoljnih lica na ulicama.

Zašto se smatra da tzv. manjine samo pevaju i igraju? U programima Televizije Vojvodina se uglavnom viđaju emisije takvog tipa.

– Manjine ne samo da pevaju i igraju, nego i stvaraju i istražuju, organizuju konferencije, pišu i čitaju, organizuju Šinobus festival, izdaju „Symposion”, prave umetničke performanse („Jel-folyam”), da pomenem samo neke. Mislim da je krivica medija ako sve ovo ne dospeva do običnih ljudi u dovoljnoj meri, već se informacije gube na pola puta. Sedamdeset odsto manjinskih programa Televizije Vojvodina su narodne pesme i igre, to jeste činjenica, i tu bi trebalo da postavimo pitanje zašto je to tako. Možda je odgovor to što se na nekom takmičenju u kuvanju paprikaša, na nekoj folklornoj smotri može napraviti intervju sa mnoštvom ljudi, tako ispuniti emisije, i skinuti problem s dnevnog reda. Znamo da je uvek manjak novinara, da je malo snimatelja, pa zato odlaze na snimanje samo najvećih događaja. E, sad, da li je to samo dobar izgovor ili je stvarno činjenica, stvarno nije na meni da odlučim.

Robert Ric

Teodora Marton Balind: „Ovom gradu nedostaje dinamike”

Teodora Marton Balind je osnovnu i srednju školu završila u Bečeju. Bila je student u Novom Sadu – i, kako kaže – veoma brzo je postala Novosađanka, tj. počela je tako da se oseća.
– Otkad sam otkrila Grad, otkad sam se pronašla u njemu, otad se smatram Novosađankom, ali ne postoji neki konkretan datum za koji se to može vezati.
Teodora je urednica Novosadske (gradske ) TV i predsednica tamošnjeg Mađarskog kulturnog centra „Petefi Šandor”. Prethodno je radila kao novinarka-urednica na Radiju 021 i u TV Novi Sad (danas: TV Vojvodina), a potom je bila glavna urednica TV Mozaik.
Kad smo jedne pozne letnje noći započeli ovaj intervju, rekla je:
– Mnogi bi mogli reći da ja ne mogu da govorim o Bečeju, o kulturnom životu ovdašnjem, jer ne živim ovde. Međutim, ja sam često u Bečeju, dolazim skoro svakog vikenda i mogu da uporedim sadašnjost sa prošlošću u kojoj sam ovde, u Bečeju živela.

Da li se smatraš Bečejkom?

– (duga pauza) Da, smatram se Bečejkom, jer sam tu, u Bečeju dobila osnovu na koju sam posle mogla da gradim svoj život. Ovde ne mislim prvenstveno samo na obdanište, na osnovnu i srednju školu, samo na prijatelje, od kojih sam jako mnogo dobila i naučila, već pre svega na svoje roditelje i na porodicu. U velikoj meri sam njima zahvalna za sve što sam do sada postigla, jer su me od malih nogu vaspitali da budem otvorena, da se ne bojim novih stvari, da budem preduzimljiva i da imam hrabrosti da istražujem nepoznato. Uvek su me vaspitali da budem samostalna. Kasnije su stvorili uslove za to da obiđem nekoliko evropskih zemalja. Obišla sam više gradova, upoznala puno ljudi. Stekla sam malčice uvid u njihovu kulturu, u njihove živote. Roditelji su mi uvek govorili da samu sebe mogu da pronađem, da dom sebi mogu da stvorim samo ako vidim kako drugi žive, i ako od tih saznanja, ako od kockica mozaika stvorim sebi okruženje kakvo bih želela. Nakon svakog od tih putovanja sam se vratila u Bečej, ali sam uvek imala osećaj da mi nešto nedostaje.

Šta?

– Izazovi, mogućnosti izbora. Sve sam to pronašla u Novom Sadu. Novi Sad je grad gde sam pronašla sebe. Time neću da kažem da nipodaštavam Bečej i ljude koji su tu ostali. Neću da kažem ni to da drugi nemaju svoje ambicije, da ne žude za nečim što je više od onog čega u Bečeju ima. Zahvalna sam sudbini što mogu da živim svoje snove, da ostvarim svoje želje, što sam u Novom Sadu mogla da pronađem sebe.

Bečej ili Novi Sad?

– Novi Sad.

Zašto?

– Da, to je interesantno pitanje. O Bečeju mislim sa određenom dozom hvale. Naime, za Bečej me naravno vezuju uspomene, vezuje me mnogo toga, ovde sam od malih nogu sanjala svoje snove, ali sam te snove mogla da ostvarim u Novom Sadu. Novi Sad mi je dao mogućnost njihovog ostvarenja. Gde god se nalazim u Novom Sadu, ma koliko mi eventualno bio nepoznat neki deo grada, ja i taj deo smatram svojim Novim Sadom.

Zašto nisi uspela da ostvariš svoje snove u Bečeju?

-Zato što ovde za to nije bilo mogućnosti.

Šta, po tebi, nedostaje Bečeju?

– Ne volim ovakva pitanja, jer ne bih da se ograđujem. Naime, mladi koji ovde žive, ovde nalaze svoju sreću, koji pronalaze svoje „ja“, oni su na neki način ipak zadovoljni ovim gradom. Ili, pak, nemaju svoje želje, ili nemaju mogućnosti da svoje želje ostvare. Da, Bečeju mnogo toga nedostaje. Nedostaje kulturni život, a i mnogo toga još. Rekla bih da ovom gradu nedostaje dinamika. Nedostaju izazovi, nedostaju mogućnosti. Ima ljudi kojima ovakvo stanje odgovara. Mislim da su nezainteresovani oni koji bi mogli da učine nešto da se ovakvo stanje promeni. Tu mislim na revitalizaciju pozorišta, biblioteke, muzeja i mnoge druge stvari koje bi se u Bečeju mogle uraditi, jer osećam da bi se moglo osloniti na kulturnu tradiciju Bečeja, a ona je u potpunosti neiskorišćena.

Ljudi nemaju potrebu za tim ili nema ko da odradi posao?

– Mislim da ljudi imaju potrebu za kulturnim životom, ali sve bi trebalo da krene od gore. Odgovornost je na gradskoj vlasti i na svima koji deluju u okviru gradskog rukovodstva. Jer ako već organizuju proslavu za dan grada i slične velike manifestacije, onda bi mogli da obrate pažnju i na obične dane. Nije tačno da se mladi, i uopšte ljudi koji žive u Bečeju, ne bi osećali bolje u gradiću u kojem ima života. Smatram da s jedne strane nedostaje motivacija, a s druge je prisutno i neko opšte razmišljanje po kojem je dobro ovako kako jeste, i da ćemo živeti već nekako. I ono malo dešavanja što u Bečeju ima, pokreće veliki broj ljudi – i to dokazuje da ljudi imaju potrebe, da žele nešto više…

Činjenica je, međutim, da sala nije ni polupuna tokom pozorišnih predstava, da se na primer i predstave Salašarskog pozorišta (Tanyaszínház) održavaju u skaradnim uslovima.

– To što su se ljudi ulenjili, što su izgubili interesovanja, rezultat je dugog procesa, a odgovarajućom motivacijom i možda drugačijim pristupom, drugačijim metodama bi se ljudi mogli probuditi.

Već drugi put pominješ termin „motivacija“, šta podrazumevaš pod tim?

– To da i publiku treba organizovati. Da treba otići u firme, da se deca, a pre svega srednjoškolci, obavežu da odlaze u pozorište. Ljude bi trebalo ponovo navići na kulturni život, jer toga godinama nema, pa su se odvikli. U osnovnoj školi još dobro funkcioniše to da se deca uključuju u rad sekcija, u vanškolske aktivnosti, ali se sve to prekida u srednjoj školi. Srednjoškolci dobijaju ogromnu slobodu i ostavljeni su sebi samima. Nezainteresovanost počinje već u srednjoj školi.

Šta je bilo pre: nezainteresovanost ili nepostojanje kulturnog života?

– Devedesetih je nestao kulturni život, tada je počelo propadanje grada u svakom pogledu.

U Bečeju uspešno radi mađarsko kulturno društvo, zar to nije dovoljno?

– Ako treba da dam jednostavan odgovor, onda je to: nije.

Zašto nije?

– Zato što deca, dok su mala, odlaze s vremena na vreme u (KUD) „Petefi“, učestvuju u raznovrsnim programima, članovi su mnogih sekcija, a nakon završetka osnovne škole ih jako malo ostaje tamo, u „Petefiju“. Dobijaju temelj, ali ako se na njega ne gradi, onda ostane samo na tome, i kraj. Dakle, postoji deo čovekovog života kad je plesao, igrao folklor, ali je to bilo sve. Ali kao Novosađanka i predsednica novosadskog „Petefija“, smatram da je na zavidnom nivou ono što se u bečejskom „Petefiju“ događa. Ovde bih se vratila na ono da kad postoji odgovarajuća motivacija, onda se nešto može uraditi. Naravno bez para se ne može ništa, a bečejski „Petefi“ ima političku podršku, zato ima i para.

Šta po tebi spada u kulturni život? Samo folklor i negovanje tradicija?

– Ne. Po meni, sve ono što je potrebno intelektualnom razvoju neke jedinke. To zavisi od osobe. Neki vole pozorište, neki bioskop, neko voli da putuje. Manjine uglavnom dobijaju pečat da samo igraju i pevaju, eventualno prave grnčariju i ručni rad. Mislim da su takve kvalifikacije uvredljive, jer oni koji govore takve stvari o manjinama, bilo da su to Mađari, Slovaci, Rusini ili bilo koji, s jedne strane ne poznaju kulturu i istoriju svoje nacije, a s druge strane ne znaju da cene različitost. Nama, Mađarima očuvanje i negovanje svojih tradicija je najvažniji deo napora u borbi za postanak. To što naglasak stavljamo na negovanje tradicija jeste posledica toga da nemamo drugih mogućnosti za zajedničko građenje i organizovanje bilo kakvog kulturnog života.

Nije li to getoizacija?

– Možda i jeste, ali ako nema drugih mogućnosti onda smo prisiljeni da se povučemo na stranu i da sebi izgradimo krug u kojem ćemo moći da negujemo svoju tradiciju, da pričamo o svojoj istoriji i gde ćemo moći da se stvarno osećamo Mađarima i gde na to možemo da budemo ponosni. Ne znam da li sam u pravu, ali imam jednu dilemu. Ja sam još živela u tzv. srećnim godinama. Ja sam tada išla u osnovnu školu i znam da tada nije bio naglasak na stvarima tipa: ja ću sada da se odvojim i da uradim nešto samo za sebe, nego je npr. u mojoj osnovnoj školi bilo mnoštvo sekcija, među njima i folklor. To je bilo još za vreme velike Jugoslavije. Tada smo se svi zajednički pripremali za sve manifestacije, npr. za Majske igre. Mi, Mađari sa svojim programom, a Srbi sa svojim, ali je uvek bilo i zajedničkog programa. I nikad se mi, Mađari, nismo osećali kao izopšteni. Kao Mađari smo uvek proslavljali praznike vezane za našu naciju. Ali nije samo to spadalo u kulturu, jer vodili su nas u pozorište, u muzej, to je bilo obavezno. Bila je sramota ako neko nije bio u pozorištu ili bioskopu sa roditeljima i mi smo na takve čudno gledali, jer su i pozorište i bioskop spadali u osnovnu kulturu. Dakle, učiteljica jeste bila ona koja je dala prvobitno usmerenje, ali je bilo opcija od kojih je mogla da bira, i ona i roditelji. Danas, međutim, nema mogućnosti izbora, a ako i ima, to je jako malo.

U kojoj meri možemo da govorimo o nedostatku opcija, a u kojoj o tome da se novčana pomoć daje prvenstveno folklornim dešavanjima?

– Pomaganje folklora je postala moda – partije stiču poene, jer mogu da kažu: evo mi pomažemo mađarskoj zajednici. Folklor je politički bezopasna kultura.

Hajde da pobegnemo od politike: u Bečeju nema bioskopa.

– Bioskop je bio u sklopu Zvezda filma, koji je propao. Najlakše je bilo zatvoriti bioskop, i gotovo. Ne verujem da ne bi bilo publike, jer nekad je bioskop imao veliku ulogu u životu Bečejaca. Mislim da bi srednja generacija pohrlila u bioskop kada bi ga neko otvorio. Ako ni zbog čega drugog, onda iz nostalgije. Jer oni su odrasli u vremenu koje je još bilo vreme bioskopa. U Novom Sadu su nedavno i mladi počeli da odlaze u bioskop, zašto bi ovde bilo drugačije?!

Kada si poslednji put bila u pozorištu u Bečeju?

– U Bečeju, poslednji put… mislim da je to bilo 2000. godine, na predstavi Salašarskog pozorišta.

Poznaješ li nekoga iz Bečeja ko odlazi u pozorište?

– Poznajem, ali ih nema mnogo.

f.D.

Mate Nešić: Različitost je most, a ne granica

Mate Nešić je rođen 1990. godine. U amatersku glumu i recitovanje ga je uvela Eržebet Benak, nastavnica mađarskog jezika u bečejskoj OŠ „Petefi Šandor”, u okviru grupe Čiribiri (Csiribiri).
– Bio sam još klinac kad sam prvi put pomislio na to da ću da budem glumac ili filmski reditelj. Sve to zahvaljujući pokvarenom televizoru, jer sam od dosade počeo da glumim razne filmske junake, srećom tada još bez publike. Ova neizrečena misao je ostala negde u malom mozgu, pa sam nakon mnogih festivala dečjih pozorišta i recitatorskih takmičenja, u junu 2009. položio prijemni na Umetničkoj akademiji u Novom Sadu, u klasi Šandora Lasla. Nas devetoro smo sada na početku treće godine, mi smo 18. generacija mađarskih glumaca u Vojvodini.

Zašto baš pozorište? Zašto baš gluma?

– Da, o ovim pitanjima odavno razmišljam. Možda je odgovor jedna reč: uticaj. Uticati na ljude, dodirnuti manji ili veći deo njihovog „ja”, ako ovde uopšte može da se govori o nekoj veličini, dakle, da oni zahvaljujući nama osete nešto. Bilo šta. Smatram da „umetnička ostvarenja” i u mađarskoj i u drugim kulturama treba da služe ovoj svrsi. Meni se ne sviđa kada se neki odvajaju pozivajući se na određenu kulturu, ili se, pak, smatraju boljim od drugih naroda, jer po meni različitost nije kriterijum. Jednostavno smo drugačiji, a ne veći. A različitost treba da gradi mostove među nama, ne granice.

U mnogim sredinama, pa i u Bečeju, kultura manjine se iskazuje kroz pevanje narodnih pesama i igranje narodnih igara. To se vidi i na televiziji.

– Verovatno je razlog toga što u tzv. manjinskim programima ili npr. na proslavama dana gradova ima puno pesme i igre, to što je ogroman broj društava za očuvanje tradicije. Naravno, treba razlikovati narodnu muziku i obrade koje se „vrše” sintisajzerom.

Šta je ono što ti nedostaje/ što ti je nedostajalo u Bečeju?

– Da se vratim na teme koje su mi bliže, malo je glumačkih radionica ne samo u Bečeju, nego i u celoj Vojvodini. Zašto je to tako, odgovor ne znam. Možda nema ko da vodi i finansira takve aktivnosti, a može biti još hiljadu izgovora, a izgovori se uvek nađu. Ogorčen sam zbog toga što mladi, ambiciozni i talentovani ljudi ne dobijaju dovoljno podrške ni u Bečeju, ni drugde. Možda zbog toga mnogi odlaze u inostranstvo. Mada smo mi spremni da bilo kada odrecitujemo nešto ili otpevamo neku narodnu pesmu.

Erer

Izabela Gužvanj: „Treba proceniti šta publika želi”

Izabela Gužvanj, vokalna umetnica i profesorka pevanja, poreklom je iz Kupusine, ali već sedmu godinu živi i radi u Bečeju.
– Srednju školu sam završila u Subotici, na smeru klavir i pevanje, a nakon toga sam na Umetničkoj akademiji u Novom Sadu diplomirala u klasi Vere Kovač Vitkai, na smeru solističkog pevanja. Sada sam zaposlena u Osnovnoj muzičkoj školi „Petar Konjović” kao nastavnica solo pevanja. I ja i moji učenici smo imali brojne koncerte, mnogo puta smo pevali i ovde, u Bečeju, pa me Bečejci mogu tako poznavati.

Šta za tebe znači kultura – univerzalna i mađarska?

– Jedan narod, nacija, grad, selo može da stvori svoju kulturu. Meni je veoma bitno to što sam Mađarica i katolkinja, to je kamen temeljac mog života. Naravno, jako mnogo znači i mesto gde čovek živi. I Srbija ima svoje specifične vrednosti, ali smatram važnim to da svi narodi, nacije neguju svoje tradicije, običaje i vrednosti. Naravno, čovek treba da poznaje i vrednosti sredine u kojoj živi, jer i raznolikost ima svoju lepotu.

Šta je ono što, po tebi, u Bečeju nedostaje kada govorimo u višoj kulturi?

– Ljudi imaju različite načine razonode, pa možda i kulturna dešavanja biraju na osnovu toga. Mislim da su najvažnija interesovanja i potrebe ljudi, a često i potrebna informisanost o kulturnim dešavanjima, u pogledu višeg nivoa. Nažalost, na pojedinim kulturnim dešavanjima, koncertima publika nije brojna, a možda često nedostaje i reklama. Pored toga, možda bi vredelo češće procenjivanje potreba i želja publike.

Kao nastavnik u muzičkoj školi, pratiš broj i predznanje svake nove generacije na upisu, a možeš da govoriš i o pristupu učenika i njihovih roditelja.

– Ima i odlično pripremljenih, dobro informisanih interesenata, koji istrajavaju do kraja i kod nas stiču lepo znanje. Ali, nažalost, ima mnogo slučajeva brzog odustajanja ili neozbiljnog pristupa. Mislim da ćemo se svi složiti da se pristup donosi isključivo od kuće. Učenici u raznim institucijama mogu steći raznovrsna znanja, ali osnovni pristup radu, životu, ljudima se prvenstveno dobija kućnim vaspitanjem. Veoma cenim pristup onih ljudi, roditelja, koji – iako možda sami nisu dobili potrebno obrazovanje – kao mudri roditelji, ako su u mogućnosti, ipak daju mogućnost za obrazovanje svom detetu koje se interesuje npr. za neki instrument. Dete će biti bogatije što mu je znanje šire. Naravno, prisila ne vodi ni do kakvih rezultata, dakle još od malih nogu treba nekako pobuditi interesovanje za lepim i vrednim, a zatim negovati i razvijati to interesovanje. Iskustvo mi govori da ovde, u Bečeju, ima jako puno obrazovanih i inteligentnih ljudi koji rado predaju svoje znanje. Štaviše, ima odličnih organizatora, koji znaju da privuku mase, mada smatram nepotrebnim da se pare bacaju na strane umetnike, kad i kod kuće imamo izvanredne umetnike.

Zašto manjine samo plešu i igraju?

– Pripadnicima manjina nigde nije lako da dođu do izražaja, ali se ne sme odustajati. Najlakše bi bilo odustati, ali je čovek odgovoran za prave vrednosti. To treba negovati i predavati dalje. Da odgovorim na pitanje, zašto je to tako. Možda bi manjine trebale da zbiju redove, a ne da se cepaju na onoliko delova koliko ih ima, jer svi znamo poslovicu da jedna lasta ne čini proleće. Ali, po meni, ako se više ljudi založe za neki uzvišeni cilj, vrednost, onda će svet pre primetiti da je to stvarno nešto bitno. I za kulturu i za umetnost bi trebalo više materijalne pomoći, ali znamo kako s tim stojimo u trenutnoj ekonomskoj situaciji. Na televiziji, u medijima takođe ima ljudi izvanrednog znanja – sigurna sam da bi i njima bilo lakše da stvaraju rezultate u podesnijim okolnostima, pri boljim materijalnim uslovima.

Erer

Ana Serda Kišimre: „Evropu ne zanima kako je imitiramo”

Ana Serda Kišimre je ime koje Bečejci dobro poznaju. Mnogo puta su je mogli gledati na bini kako peva narodne pesme ili igra u folklornom ansamblu.
– Imala sam 14 godina kad sam počela da pevam narodne pesme u grupi „Batyu” (Zavežljaj). Neki ljudi me znaju još od tada, a neki od 1994. kada smo pod mojim rukovodstvom u MKUD „Petefi Šandor” počeli s narodnim pesmama i igrama. Pevanje i igranje je uvek bilo jako značajno u životu moje porodice. I ja sam tako odrasla, a pošto mi je to uvek bilo blisko, bilo je prirodno to što sam se time počela baviti i ozbiljnije. Diplomu sam stekla u budimpeštanskoj Višoj mađarskoj plesnoj školi.
Ana danas živi u Topoli gde u Mađarskom kulturnom centru „Zoltan Kodaj” radi kao organizator kulturnih dešavanja, a vodi i rad u sekcijama.
– Jedini razlog zbog kog ne živim u Bečeju je to što je moj muž, Arpad Kišimre, imao stalno zaposlenje u Bačkoj Topoli kad smo se uzeli. Ja sam tada radila u Gunarošu, u Osnovnoj školi „Doža Đerđ”, pa je bilo racionalno da se skrasimo u Topoli. Ali se ja i dan-danas osećam kod kuće u Bečeju, jer još uvek imam više provedenih godina ovde, nego u Bačkoj Topoli. Svaki vikend provodim u Bečeju, jer me za njega vezuje i učenje narodnih pesama i igara.

Šta za tebe znači kultura?

– Kultura je ako postoje ambiciozne manifestacije na koje čovek odlazi da bi se duhovno i duševno okrepio, obnovio, zabavljao, došao do novih informacija u temama koje ga zanimaju.

Baviš se narodnim pesmama i igrama. Zašto manjine samo plešu i pevaju? To je, naime, prvi utisak, ali je i istina u mnogim slučajevima.

– Da, barem 20 godina se čini, a i zapravo je tako, da manjine igraju i pevaju. Zašto je to tako? Prvenstveno zbog toga što se u ljudima uvek probudi nacionalna svest kada ekonomija propadne. Ko zna koji se put to dešava u istoriji?! Mada bi prirodno bilo da nikad ne zaborave ko smo, kakva nam je istorija i kakvo nam je istorijsko nasledstvo. Čovek se za pomoć, za opstanak, za život obraća svojoj naciji. To je ono što se desilo početkom devedesetih, i čini mi se da se isto to dešava i sada. S druge strane, mi Mađari, imamo veliko blago: niko na svetu nema toliko sakupljenih narodnih igara i pesama kao što mi imamo. Hvala Zoltanu Kodaju, Beli Bartoku, Đerđu Martinu ili našoj Aniko Bodor, da pomenem samo one (meni) najznačajnije. A drugi nemaju ni ovako dobro razrađenu metodologiju za učenje narodnih pesama i igara. Mi Vojvođani možemo da se smatramo srećnima jer se, jer su se, i ovde držali kursevi poput onih na Višoj mađarskoj plesnoj školi. Učestvovalo je pedesetak mladih, a neki od predavača su i završili budimpeštansku Višu školu. Dakle, ima stručnjaka u Vojvodini, a i voljni su da rade. Imamo stručnjake i za vođenje literarnih sekcija, likovnih i sekcija za ručni rad. Pitanje je samo da li su spremni da žrtvuju deo slobodnog vremena radi učenja drugih, mladih, radi toga da ih zainteresuju za ove umetnosti. Srećno je kulturno društvo i zajednica u kojoj postoje posvećeni i stručni voditelji grupa. I na kraju bih svima skrenula pažnju na citat od Kodaja: „Evropu ne zanima kako je imitiramo, nego je zanima ono naše što joj dajemo”, zaključila je Ana Kišimre Serda.

Robert Ric

Dr Piroška Čaki Šereš: Volimo li kulturu? Da li činimo nešto zarad nje?

Dr Piroška Čaki Šereš ima širok dijapazon aktivnosti iako je penzionisana univerzitetska profesorka: dobila je priznanje Vitez mađarske kulture, članica je predsedništva Mađarskog kulturnog centra „Petefi Šandor” u Novom Sadu i članica je otvorenog članstva Mađarske akademije nauka.
„Rodila sam se 1938. godine u Bečeju. Do mature sam živela u rodnom gradu, gde sam niže razrede Gimnazije završila na mađarskom, a više na srpskom jeziku, jer tada još nije bilo mađarskih odeljenja u školi, a roditelji nisu bili u mogućnosti da finansiraju moje školovanje van Bečeja. U početku mi je bilo jako teško, jer srpski uopšte nisam razumela, ali sam već na drugoj godini bila vrlo dobar đak, a potom i odlična učenica, pa sam bila oslobođena usmenog dela mature. Svi su se iznenadili kad sam otišla u Novi Sad. Nameravala sam da upišem smer koji mogu brzo da završim da bih što pre mogla da nađem posao i tako skinem breme s roditelja”.
Odabrala je Višu učiteljsku školu, gde se diploma sticala nakon dve godine, a uz sreću se mogao dobiti i posao. „Odabrala sam smer francusko-mađarske književnosti, iako su moja znanja iz oblasti mađarskog jezika i književnosti bila skromna, jer sam na maternjem jeziku učila samo do male mature. Pri upisu je i bilo problema zbog toga što u svedočanstvu nisam imala ocene iz odabranog predmeta. Uz mnogo rada, puno čitanja sam uspela da se brzo uklopim i bila sam prva u istoriji škole koja je diplomirala u junskom ispitnom roku. U međuvremenu sam se udala i morala sam da potražim posao u Novom Sadu, gde mi je muž već imao posao, mada je i on bio iz Bečeja”. 

Pošto nije uspela da nađe posao nakon diplomiranja, upisala se na novootvoreni Odsek za mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Već nakon odslušanog prvog semestra, u januaru, počela je da radi u biblioteci Odseka, a studije je nastavila kao vanredni student. Diplomirala je pre vremena, s posebnom dozvolom, položila bibliotekarski stručni ispit, a nakon toga je odbranila svoju prvu doktorsku disertaciju u Budimpešti, na Odseku za bibliotekarstvo, pod naslovom „Mađarska knjiga u Jugoslaviji 1945-1970”. Godine 1985. je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu stekla zvanje doktora književnih nauka na osnovu rada „Mađarske knjige u Vojvodini 1918-1941”.
„Petnaest godina sam radila kao bibliotekar, pa sam prešla u nastavu. Na bibliotekarskom smeru sam predavala od 1974. do odlaska u penziju 2004. godine. Ponosna sam na to da smo mi bili prvi, da smo bili pioniri u edukaciji bibliotekara u Vojvodini, i to na mađarskom jeziku. Nažalost, taj smer je ukinut nakon mog odlaska u penziju”.
Profesorka je slučajno izabrala bibliotekarski posao, ali je toliko volela da pomaže studentima u istraživanju, u formiranju njihovog čitalačkog ukusa, da je kasnije nastavila s tim, samo na drugi način, kao predavač. Smatra da je petnaestogodišnja praksa bila dobra priprema za rad u nastavi, gde je iskoristila svoja prethodna iskustva. U radu sa studentima je osim knjiških znanja koristila i svoja praktična saznanja. Otišla je u penziju nakon 45 godina rada, ali – kad je zamole – i dalje često drži predavanja o čitanju, o istoriji knjige i biblioteke i drugim aktuelnim temama, širom Vojvodine i u Mađarskoj.
„Iako više od 50 godina živim u Novom Sadu, sebe još uvek smatram Bečejkom i osećam da me Bečejci prihvataju, štaviše da su srećni zbog toga što se nije prekinula nit koja povezuje moju ličnost koja živi u rodnom gradu i moju ličnost koja živi u izabranom gradu. Redovno sam dolazila kući dok su mi roditelji još bili živi. Poslednjih godina sam ređe kod kuće jer sam preuzela mnogo obaveza u novosadskom Kulturnom centru „Petefi Šandor” i u Viteškom redu mađarske kulture. Često sam u Mađarskoj, tamo imam i više predavanja i nastupa nego kod kuće. Ne živim u Bečeju jer sam se zbog porodičnih veza i posla naselila u Novom Sadu. Posao koji sam radila proteklih 50 godina nisam mogla da radim živeći u Bečeju. Pošto se bavim istorijom umetnosti, istorijom knjige na vojvođanskom nivou, bili su mi nužni istraživački centri iz kojih sakupljam materijal, kao što su biblioteka Odseka za mađarski jezik i književnost, biblioteka Matice srpske, Izdavačka kuća „Forum”, Arhiv Vojvodine – da pomenem samo najznačajnije”.
Ona smatra da je kultura sve ono što nas okružuje. Jednom prilikom je to definisala kao sve ono što je u nama i sve ono što je oko nas od umetnosti, od ponašanja, razmišljanja, oblačenja, do održavanja kontakata, ponašanja u stanu i van njega, sve do komunikacije. Ali po njoj postoji i saobraćajna kultura, kultura ishrane i pića, obrađivanja bašte, propagande, upotrebe papirnih maramica, čak i odlaganja smeća.
„Da je sve to tako, primećujemo, naravno, najčešće tada kada se suočimo sa nedostatkom kulture. Kulture, dakle, ili ima ili nema. Najčešće, međutim, pod pojmom kulture mislimo na slike, koncerte, zgrade ili književna dela, poeme, romane, drame. Dela i stvaraoci. Dakle, likovni umetnici, muzičari, pisci – arhitektura, film, pozorište, književnost. U oblast kulture spada i to kako se govore strani jezici, koliko smo zaostali u digitalnoj trci, zatim da li su se nazori škola, opšteobrazovnih institucija i institucija za obrazovanje odraslih odvojili od staromodnih, mediokritetskih standarda? Možemo da dodamo da kultura ne razara, već stvara, gradi, obogaćuje materijalni i duhovni svet. Podstiče na samospoznaju, navodi na pomirenje, daje uputstva da možemo da se snađemo – i živimo – u šumi lepota od čoveka stvorenih. Ovo su rekli već mnogi, a i ja sam prihvatila. Kulturu treba neprekidno, redovno i stalno razvijati. Treba se baviti njome, čak i ako nisu zadovoljeni materijalni uslovi. Treba da znamo šta imamo, kakvim vrednostima raspolažemo, gde su nedostaci, treba postaviti redosled prioriteta za ispravljanje nedostataka. Ali šta je uopšte kultura? Nije dovoljno citirati odgovarajuću definiciju iz Rečnika pojmova. Teško je to objasniti, jer osećamo da je to nešto što se podrazumeva. Danas treba da uzmemo u obzir i ’evropejstvo’. U procesu globalizacije se pre ili kasnije moramo i time pozabaviti. Kako ćemo se odnositi prema evropskim vrednostima, da li će različitost doneti promenu u mađarsku kulturu? Ne jednom smo čuli pitanje: da li će se u eri globalizacije nacionalne kulture izgubiti na važnosti? Da li ćemo poštovati specifičnu nacionalnu kulturu, da li ćemo znati da je predajemo novim generacijama na potrebnom nivou, ili je ni mi sami više ne znamo ceniti?”
Misli da na pitanja kao što su: čiji je zadatak čuvanje vrednosti i kako ih treba čuvati, odgovor nije lak. „Da li je to zadatak inteligencije, kulturnih i obrazovnih institucija? Da li smo pripremljeni za to? Praksa pokazuje da putem medija do nas dospeva manje vredna lažna kultura. Da li smo primaoci toga? Viša kultura je daleko od nas? Volela bih da verujem da to nije tako, mada svakodnevni život pokazuje nešto drugo. Šta mi uopšte volimo u kulturi? Da li je uopšte volimo, da li činimo nešto zarad nje? Ima jedna tvrdnja: u kulturi mi volimo sami sebe. To što nam život čini raznobojnijim, što nam sređuje misli, što nam daje sigurnost u haosu. To što bi njen nedostatak bio nepodnošljiv. A mogla bih i da nastavim s pitanjima: šta znači evropska kultura i mađarska nacionalna kultura – ne toliko u višoj kulturi, koliko na planu kulturnog nivoa društva, ponašanju i običajima, u navikama i efektima učenja? Šta treba da sačuvamo od sopstvene kulture, a da time možemo da budemo posebni, istaknuti i važni u velikoj porodici evropskih naroda? Šta treba razvijati, a šta promeniti? Koja to kulturna institucija treba da na sebe preuzme zadatak tradicionalisanja promena? Odgovor nije jednostavan. Najverovatnije se obrazovne i ustanove opšte kulture moraju baviti predavanjem sledećim generacijama sistema običaja i vrednosti i identiteta ukorenjenog u nacionalnoj tradiciji, ali je to, takođe, zadatak i pojedinaca. Očuvanje ponovo otkrivenih tradicija obogaćuje našu kulturu, a ako se od njih oprostimo, to znači da se dobrovoljno odričemo običaja predaka, njihovih pesama i igara, pa ćemo biti siromašniji u ubrzanom i otuđenom 21. veku. Treba dakle da stavimo na kantar našu nacionalnu tradiciju, vrednosti naše zajednice. Ako uradimo pažljiv račun, samopouzdanje će nam biti veće”. 

Po profesorkinim rečima, treba uzeti u obzir da je ljudski identitet višeslojan. „S jedne strane je činjenica da ideja ’Evrope regija’ s jedne strane ’degradira’ ulogu nacionalne države i etničkog elementa u identitetu neke regije, ali s druge strane daje na značaju svakoj kulturnoj specifičnosti te regije, pa tako i nacionalnim, istorijskim i etnografskim tradicijama. U našem slučaju, ovde u južnim krajevima, mi se suočavamo sa još jednim elementom, sa suživotom kultura, sa multikulturalnošću – kako to u poslednje vreme često čujemo. Sve to, uz toleranciju, može da ima za rezultat brušenje kultura i stvaranje interkulturalnih veza. Kulture nisu unifikovane, one su raznobojne, različite. Možda se baš zbog toga dopunjuju, pogotovo ako nađemo dodirne tačke, prelaze među njima. Zato treba da upoznamo kulturu i vrednosti drugih. Upoznati i ceniti različitost, ali ne na uštrb svoje kulture. Opšte je poznato i to da se kultura predaje s generacije ne generaciju i da može da opstane samo ako svaka generacija nalazi odgovore na svoja pitanja. Zbog toga svaka generacija redefiniše tradicije u skladu sa svojim potrebama. Mogli bismo reći da je ona generacija sposobna za život koja je sposobna i voljna da uradi pomenuto redefinisanje. Starije generacije treba da se odnose s razumevanjem prema inicijativi mladih, ali treba ukazati na to gde ne treba i gde ne sme da se vrši promena ili modernizacija tradicije. Danas, kada kultura nema vrednost, mi treba da učinimo sve što možemo da vratimo tu vrednost”.
Ona smatra da treba početi rad sa najmlađima da bi naše kulturno nasleđe već bilo prirodno za njih. „Neka oni samo pevaju, igraju, recituju, a posle čitaju, pišu, idu u pozorište, na izložbe, koncerte itd. Mogla bih to i ovako da kažem: publiku treba odgajati. Trebaju nam takvi koji će i kao odrasli dolaziti na događaje i ostajati do kraja, i ne zato što im je rečeno da moraju biti tamo ili zato to misle da je red da budu prisutni, već dolaze zato što imaju potrebe za tim da vide, čuju nešto novo, da im se šire vidici. Jer smo im pobudili interesovanje za određenu temu. Druga bitna stvar: uskladiti dešavanja. Da ne bude odjednom dve-tri interesantne predstave, izložbe ili koncerta zabavne muzike. Tada potencijalna publika ne može da se odluči i tada se dešava da ne ode ni na jedno mesto. Bitno je i šta i kako popularišemo. Obavestiti o događaju ali ne prerano i ne u poslednjem trenutku. Ponekad je dovoljan i plakat na prometnom mestu, gde će ga videti potencijalna publika ili pak objava u štampi, ali je ponekad, ipak, potrebna i lična pozivnica”, misli Piroška Čaki Šereš.

Erer

Zoltan Čorba: „Posebno cenim multikulturalne veze”

Zoltan Čorba je rođen 1956. godine u Bečeju, gde je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, a zatim je u Parizu završio Višu novinarsku školu. Rad u struci ga je odveo u Novi Sad, gde je do 1991. radio u redakciji dnevnog lista „Mađar so“ (Magyar Szó), kao novinar, urednik i glavni urednik. Od 1991. sa porodicom živi u Budimpešti. Isprva je i tamo nastavio s novinarstvom, a od 1995. radi u ambasadi SR Jugoslavije/ Srbije u Budimpešti.
„Do svoje osme godine sam živeo u blizini dvorca Dunđerskog, jer je tada i u okolini Bečeja bilo mnogo naseljenih salaša. Bilo je tu toliko života da je u školi pored dvorca Dunđerskog, u kojoj su moji roditelji predavali u nižim razredima, bilo sedamdesetoro-osamdesetoro dece. Generacije koje su blizu mojoj me se sasvim sigurno sećaju, jer sam se bavio raznim stvarima: svirao sam u više bečejskih orkestara i grupa, a naravno i – da citiram gradonačelnika – u „brendu grada”, u grupi „Sigma“. Bio sam autor i muzike i tekstova za „Sigmu“, tokom ’70-ih i ’80-ih godina. Godinama sam učestvovao i u radu Bečejskog amaterskog pozorišta, svirao u orkestru pozorišta i nekoliko godina pomagao glumcima. Sarađivao sam i sa Viktorom Kovačem, zajedno smo radili i u eksperimentalnim pozorišnim komadima čiji je reditelj bio. Obradio sam i napisao monografiju o istoriji pop-muzike u Bečeju, pod nazivom „Ko to tamo peva?“.
U rodnom gradu me malo njih zna kao likovnog umetnika, ali se nadam da ću pre ili kasnije imati priliku da organizujem izložbu. Osim nabrojanog: nakratko sam učestvovao i u sportskom životu Bečeja, naime početkom ’70-ih godina sam igrao u omladinskoj ekipi gradskog fudbalskog kluba”.
Zoltan Čorba ne živi u Bečeju već više od tri decenije, ali kaže da se uvek rado vraća kući, jer i dan-danas tako naziva posete svom rodnom gradu. „Planiram da se pre ili kasnije vratim za stalno. Ubeđen sam u to da je Bečej idealno okruženje za umetničko stvaralaštvo, a mislim i da bih svojim znanjem, poznanstvima i iskustvom mogao da doprinesem kulturnom životu Bečeja. Izuzetno me interesuju sve grane kulture. Ne samo da sam ’spolja’ zainteresovan, nego sam i stvaralac; slikam, sviram, komponujem, pišem, trenutno organizujem objavljivanje svog prvog romana, napisao sam i dva filmska scenarija, nadam se da će jednom dospeti i na filmsko platno. Ne mogu bez kulturnih aktivnosti, bez stvaralaštva. Mislim da poznajem i univerzalnu i mađarsku kulturu, a posebno cenim multikulturalne veze. Smatram da jedan stvaralac ili čovek koji je samo zainteresovan za kulturu, može da bude istinski duhovno bogat, samo ako upozna i prizna kulturu raznih naroda i nacija. Po meni je ovo naročito značajno u multietničkoj sredini kao što je Bečej”.
Čorba kaže da, nažalost, suviše retko dolazi u Bečej da bi mogao da sudi o kulturnom životu grada. „To je oblast u kojoj čovek – ni kao stvaralac, ni kao publika – nikad ne može biti u potpunosti zadovoljan, jer uvek stremi i treba da stremi ka nečemu boljem”, rekao je Zoltan Čorba.

Erer

Objavljivanje dodatka omogućilo je Ministarstvo kulture, informisanja i informacionog društva

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *