Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Dodatna podrška deci sa invaliditetom – teorija i praksa (1.deo)

Dodatna podrška deci sa invaliditetom – teorija i praksa (1.deo)trg_fontane

Deca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom i njihovi roditelji ili staratelji suočavaju se s brojnim problemima, od lečenja i/ili pružanja adekvatnih terapija mališanima, do njihovog uključivanja u predškolski i školski sistem, jer lokalne samouprave i država ne obezbeđuju sve to što je ustavom i zakonima propisano i garantovano toj deci.

U Srbiji je inkluzivno vaspitanje i obrazovanje (trebalo bi da funkcioniše od 2010. godine) na prilično klimavim nogama, lepo je zamišljeno u teoriji, a teško se sprovodi u praksi, jer nema dovoljno zainteresovanosti i znanja nadležnih od državnog do lokalnog nivoa da se situacija poboljša. Najvidljiviji su primeri (ne)obezbeđivanja ličnih pratilaca, pedagoških asistenata i neuključivanja dece u predškolski i školski sistem, ali i nedostatak potrebne dodatne podrške deci (nije dovoljno da logoped ili defektolog jednom ili dva puta nedeljno rade sa detetom koje ima smetnje u razvoju ili invaliditet, a u većini slučajeva upravo je toliko časova stručnjaka obezbeđeno nedeljno za jedno dete).
Pre nego što dete „stigne“ do vrtića ili škole, potrebna je rana intervencija i rani razvoj kako bi se smetnje u što većem obimu otklonile/lečile, ukoliko je to moguće. U toj oblasti je prva karika u lancu roditelj, koji, međutim, u velikom broju slučajeva, nije osposobljen da uoči problem kod deteta, ili ne želi da prihvati da se dete ne razvija na potreban način. Druga karika trebalo bi da bude pedijatar, koji treba da uoči eventualni problem (ukoliko dete od rođenja – uglavnom kada je reč o prevremeno rođenim bebama – već ne prate specijalisti) i da o tome obavesti roditelja i da uputi dete kod specijalista (pre svega neurolog, fizijatar, psiholog, ortoped, genetičar itd.). Realnost je takva da se u mnogim slučajevima ne reaguje u ranom dobu deteta (od 0 do treće godine) i tada nastaju problemi, neki od njih mogu da se otklone kasnije, neki ne.
Jedna od otežavajućih okolnosti je da ne postoji jedinstvena baza podataka o deci sa smetnjama u razvoju i invaliditetom, da o mnogim mališanima stručnjaci i nadležni nemaju nikakvog saznanja, niti se u dovoljnoj meri trude da te podatke prikupe.
I onda je država/sistem tu gde jeste – ne radi svoj posao na dovoljno dobar način – a ispaštaju deca, uzgred i njihovi roditelji, koji istovremeno treba da budu roditelji, advokati, lekari, vaspitači, učitelji i terapeuti, ali i istraživači kako bi našli adekvatne lekove, terapije, pomagala svojoj deci. I naravno, uz sve to treba da imaju i novca da obezbede deci to što im je neophodno.

Nevidljivost živih

Na teritoriji opštine Bečej sve je više dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Jedinstvena baza podataka o njima ne postoji, te se ne zna njihov tačan broj, te se ne zna koliko ih zbilja ima za dodatnu podršku.
U izveštaju o radu interresorne komisije za procenu potreba za dodatnom podrškom detetu/učeniku i predloženim i pruženim podrškama od januara do kraja juna 2016. godine piše da je komisija za to vreme primila 35 zahteva za procenu dece, a iz prethodnog perioda preneto je 6 neobrađenih zahteva (ukupno 41).
Svi zahtevi su podneti izabranom lekaru deteta nadležnog doma zdravlja. Izabrani lekar je u svakom slučaju obradio zahtev i uputio ga komisiji u roku od sedam dana od podnošenja.
U prvih 6 meseci ove godine okončan je postupak procene, s predlogom individualnog plana podrške za 32 deteta, a broj zahteva po kojima postupak procene nije okončan (predlogom individualnog plana podrške) u izveštajnom periodu je 9 – četiri predmeta su u vreme pisanja izveštaja bila u obradi, tri predmeta su obustavljena jer nisu pripadala opštini Bečej, jedan predmet je obustavljen jer ne pripada delokrugu interresorne komisije, a jedan predmet je obustavljen jer je dete već imalo mišljenje interresorne komisije za upis u ŠOSO „Bratstvo“.
U 24 slučaja zahtev je prvi put podnet za dete, u 10 slučajeva drugi put i u jednom slučaju treći put.
Podnosioci zahteva u 25 slučajeva bili su roditelji ili staratelji, a u 20 slučajeva škola.

Teškoće imaju bebe, ali i osamnaestogodišnjaci

Za dva deteta dominantna teškoća zbog koje je podnet zahtev bio je invaliditet, u 29 slučajeva smetnje u razvoju, u jednom slučaju poremećaj ponašanja i emocija, a u tri slučaja socijalna uskraćenost (socio-ekonomske, kulturne i jezičke barijere).
Uzrast dece po predatim zahtevima je: jedno dete staro od 0 do 3 godine, šestoro mališana uzrasta od 3 do 6,5 godina, sedmoro njih od 6,5 do 10 godina, troje od 10 do 14 godina i 16 deteta od 14 do 18 godina (i još dve osobe starije od 18 godina).
Najviše dece je ženskog pola, 18, a dečaka je u posmatranom periodu bilo 17.
Jaslice pohađaju dva deteta, predškolski program (3-5,5 godina) tri, pripremni predškolski program (obavezni, 5,5-7 godina) četiri, osnovnu školu 23, srednju školu dva đaka, a jedno dete nije uključeno u sistem obrazovanja. Razlog zbog kog pominjano dete nije uključeno u sistem obrazovanja je „nizak kalendarski uzrast“ (do 5,5 godina), piše u izveštaju interresorne komisije.
Interresorna komisija je predložila sledeće vidove podrške za decu (nisu upisane podrške koje dete ima odranije, u bilo kom sistemu): za dva deteta nastavu na kućnom lečenju, za četiri deteta podršku defektologa, za šest podršku logopeda, za tri podršku reedukatora psihomotorike, za šest ličnog pratioca, za četiri pedagoškog asistenta, za sedmoro mališana izradu individualnog obrazovnog plana 2 (IOP 2), predviđeno je, zatim, da jedno dete bude upisano u tipičnu školu, jedno u predškolsku ustanovu, za jedno je predloženo odlaganje polaska u prvi razred, za tri mališana je predložena izrada individualnog vaspitno-obrazovnog plana u vrtiću, za 13 upis u srednju školu ŠOSO „Bratstvo“, a za četiri upis u ŠOSO „Bratstvo“ – prepisivanje dece iz tipičnih ustanova.
U izveštaju interresorne komisije piše da su u slučaju 27 mališana realizovane sve vrste predložene podrške u proteklom periodu (zabeležene su samo one podrške koje je komisija predložila, i to za decu za koju je u izveštajnom periodu urađen individualni plan podrške), dok je u slučaju četiri deteta podrška predložena, ali nije ostvarena.
Svaki član IRK je dužan da prati efekte izvršavanja predložene podrške za dete iz oblasti struke i sistema čiji je predstavnik. Najviše obaveza iz te oblasti ima predstavnik sistema obrazovanja, pošto su i predložene podrške bile najviše iz te oblasti. „Važno je naglasiti da su obrazovno-vaspitne ustanove relativno redovno dostavljale izveštaje u realizovanoj podršci, posebno ŠOSO ’Bratstvo’ vezano za usluge stručnih tretmana u okviru podrške od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja RS, Centar za socijalni rad je dostavljao nepotpune izveštaje, a od ustanove zdravstvene zaštite komisija nije dobila nikada nikakve izveštaje“, piše u izveštaju interresorne komisije.
Nažalost, bilo je i potrebnih tretmana, ali oni nisu predloženi u individualnom planu podrške zbog nemogućnosti realizacije u lokalnoj zajednici – to se odnosi „samo“ na obezbeđivanje pedagoških asistenata.

Problemi: novac i nezainteresovanost

Interresorna komisija iz godine u godinu suočava se s brojim problemima, mada, navodi se da teškoća u radu IRK proceduralno nije bilo, naime, ona „uspešno sprovodi zadatke propisane Pravilnikom o dodatnoj obrazovnoj, zdravstvenoj i socijalnoj podršci detetu i učeniku punih 5 godina“, piše u izveštaju, međutim, problem stvara novac. Naime, lokalna samouprava je ranijih godina predvidela određena sredstva za potrebe funkcionisanja IRK i za potrebe pružanja dodatne podrške deci. Od toga su svake godine potrošena sredstva samo za honorare članova komisije, a ostala budžetska sredstva nisu korišćena jer nisu stavljena u odgovarajući konto u opštinskom budžetu. Tako su članovi komisije sami kupovali potrošni materijal potreban za procenu dece i sami snosili putne troškove. Stručna literatura i testovi nisu kupovani. Planirano je obezbeđivanje mobilnih telefona umreženih sa ostalim brojevima u opštini koji bi pokrivali celu opštinu i gde bi sve relevantne ustanove, pojedinci i roditelji mogli dobiti sve važne informacije u vezi inkluzivnog obrazovanja u toku radne nedelje, ali ovaj plan nije realizovan do kraja juna 2016. godine. Od novca koji je planiran za direktnu pomoć razvoju inkluzivnog obrazovanja nije realizovano stručno usavršavanje na nivou opštine, a nije obezbeđena ni asistivna tehnologija deci.
Ove godine, kao i ranijih, interresorna komisija nije konsultovana vezano za budžet, nije tražen predlog budžeta, niti je izveštena o tome koliko je sredstava izdvojeno za potrebe funkcionisanja komisije za ovu kalendarsku godinu, i za potrebe inkluzivnog obrazovanja u opštini Bečej, a honorari stalnih članova komisije i koordinatorke su ostali smanjeni.
„Lokalna samouprava treba mnogo ozbiljnije da priđe pitanjima dece sa teškoćama u razvoju i da zaista stručno, sistematski planira ubuduće razvoj inkluzivne politike, inkluzivne kulture i inkluzivne prakse u Bečeju, kao i budžetska izdvajanja za ove potrebe“, zaključeno je u izveštaju IRK o radu u prvih šest meseci ove godine, a lokalnoj samoupravi je predloženo, s obzirom na to da je obaveza lokalne samouprave da uspostavi uslugu socijalne zaštite – lične pratioce – da se dopuni Pravilnik o osnovnoj i dodatnoj podršci deci i učenicima u opštini Bečej, da se donese pravilnik o angažovanju ličnih pratilaca u opštini i da se delegira osoba iz oblasti socijalne zaštite u lokalnoj samoupravi koja će biti zadužena za navedene poslove, te da se obezbedi novac za dodatnu podršku deci/učenicima za drugu polovinu 2016. godine.

Članovi IRK

Interresorna komisija opštine Bečej funkcioniše u istom sastavu stalnih članova od početka formiranja, punih pet godina: iz oblasti obrazovanja diplomirana psihologica, zaposlena kao psihologica škole u OŠ „Zdravko Gložanski“ u Bečeju Margarita Berček (predsednica komisije), iz oblasti zdravstvene zaštite pedijatrica, direktorka Doma zdravlja Kosana Nešić, iz oblasti socijalne zaštite socijalna radnica u Centru za socijalni rad Ana Kemenj, a koordinator komisije u lokalnoj samoupravi je diplomirana pravnica, šefica Odeljenja za društvene delatnosti Ljiljana Dejanović.
Za svako dete su određeni povremeni članovi (osobe koje imaju već najviše saznanja o deci za koju je podnet zahtev). Broj angažovanih povremenih članova komisije od januara do kraja juna 2016. godine bilo je 47.

Zašto nema pedagoških asistenata?

U oblasti obezbeđivanja pedagoških asistenata situacija je alarmantna – ne obezbeđuju se pedagoški asistenti, a to bi bilo posao države, odnosno nadležnog Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Lični pratilac je naime, usluga iz oblasti socijalne zaštite, njih već nekoliko godina ima u Bečeju, ove školske godine ih je 22, a pedagoški asistent je usluga iz oblasti obrazovanja.
Lični pratilac deteta je fizička, tehnička podrška za dete. Rad i postojanje ove usluge socijalne zaštite je regulisan Pravilnikom o minimalnim standardima usluga iz socijalne zaštite. U njemu piše da lični pratilac ne može biti član domaćinstva, kao ni brat ili sestra po majci ili ocu. Tako, primera radi, detetu koje ima isključivo teškoće prilikom kretanja treba lični pratilac, a ne pedagoški asistent.
Pedagoški asistent je usluga iz domena obrazovanja i namenjen je deci iz društveno-osetljivih grupa. Postoji i pravilnik o programu obuke za pedagoškog asistenta. Tako detetu koje ima problema sa praćenjem plana i programa za određeni predmet treba pedagoški asistent.
Šta se dešava u praksi? Što se pedagoških asistenata tiče, prošle godine ih je bilo svega 181 u celoj Srbiji i pedagoški asistenti su uglavnom bili namenjeni deci romske nacionalnosti, mada po zakonu treba da su namenjeni deci iz društveno-osetljivih. Tako je česta praksa da posao pedagoških asistenata zapravo rade lični pratioci.
Interresorna komisija opštine Bečej nema tačan podatak o tome koliko pedagoških asistenata je potrebno obezbediti za decu u osnovnim školama u Bečeju uprkos tome što u izveštaju komisije o radu u prvih šest meseci 2016. godine piše da je predložena podrška pedagoškog asistenta za četiri deteta, jer je broj verovatno veći i jer je obaveza obrazovnih ustanova (škola) da od nadležnog ministarstva zatraže obezbeđivanje pedagoških asistenata. Po procenama, na teritoriji opštine Bečej postoji potreba za 5-6, međutim, ukoliko se računa i dvojezičnost (deca u opštini pohađaju nastavu na srpskom, ali i na mađarskom jeziku, a oba jezika su u službenoj upotrebni na teritoriji opštine), govorimo o desetak njih.
Inače, jedan pedagoški asistent ne bi radio samo sa jednim, nego sa više dece, a asistent se ne dodeljuje deci, već školama.
Za sada nadležno ministarstvo nije obezbedilo pedagoške asistente za decu sa smetnjama u razvoju i invaliditetom u Bečeju, a škole se mogu „snalaziti“ na taj način da ljude koji bi radili posao pedagoškog asistenta angažuju na konkursima za javne radove, u okviru projekata, da nađu volontere itd.

Zakon: opština obaveštava predškolsku ustanovu i škole o deci koja su stasala za pohađanje obrazovne ustanove

Veliki je problem to što u Bečeju ne postoji jedinstvena baza podataka o deci (i zdravoj i sa smetnjama u razvoju i invaliditetom). Naime, posao lokalne samouprave je da sastavi spisak o deci stasaloj za pripremni predškolski program u predškolskoj ustanovi i stasaloj za prvi razred osnovne škole (obavezno je pohađanje pripremno predškolskog programa, kao i osnovne škole) i da obaveštava predškolsku ustanovu, škole i roditelje, odnosno staratelje o deci koja su stasala za upis u školu ili za pohađanje pripremnog predškolskog programa.
Stiče se utisak da se to, uprkos zakonskoj obavezi, u Bečeju ne radi, jer su brojna deca na teritoriji opštine koja ne pohađaju ili nisu pohađala pripremni predškolski program i nisu započela osnovno obrazovanje, a morala su. Taj problem je najizraženiji u slučaju dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom i dešava se da se „nađu“ deca van sistema, koja, recimo, imaju 12-13-14 godina, a nikada nisu pohađala predškolsku ustanovu, a kamoli školu. Zasad taj problem nije rešen, deca ne pohađaju obrazovne ustanove i niko za to nije odgovoran, a trebalo bi da bude.
Deo odgovornosti je na roditeljima dece, a veliki deo i na državi i lokalnoj samoupravi – država i opštine u mnogim slučajevima praktično onemogućuju decu da pohađaju obrazovne ustanove, jer ne obezbeđuju lične pratioce (obaveza opština; u Bečeju sistem ličnih pratilaca poslednjih godina funkcioniše) i pedagoške asistente (obaveza države).
U Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja u upisu dece u predškolsku ustanovu (član 97) piše da se u predškolsku ustanovu upisuju sva deca u godini pred polazak u školu, te da roditelj, odnosno staratelj čije dete nije obuhvaćeno vaspitno-obrazovnim radom u predškolskoj ustanovi, dužan je da upiše dete starosti od pet i po do šest i po godina u predškolsku ustanovu, odnosno osnovnu školu koja ostvaruje pripremni predškolski program, s tim da ima pravo da izabere predškolsku ustanovu, odnosno osnovnu školu. „Jedinica lokalne samouprave vodi evidenciju i obaveštava predškolsku ustanovu, odnosno osnovnu školu koja ostvaruje pripremni predškolski program o deci koja su stasala za pohađanje pripremnog predškolskog programa, u skladu sa posebnim zakonom“, piše u zakonu, a o upisu dece u osnovnu školu (član 98) se navodi da se u prvi razred osnovne škole upisuje svako dete koje do početka školske godine ima najmanje šest i po, a najviše sedam i po godina.

Četiri grupe teškoća

Razvrstavanje po dominantnoj teškoći koja zahteva dodatnu podršku podrazumeva da se za svako dete navede jedna grupa teškoća, ona zbog koje je detetu dominantno potrebna dodatna podrška, no, činjenica je da su teškoće često udružene.
U prvu grupa teškoća – invaliditet – ubrajaju se telesni invaliditet, motoričke i čulne smetnje (vid, sluh i drugo).
U drugoj grupi teškoća – smetnje u razvoju – su poremećaji intelektualnog razvoja, razvojni govorni i jezički poremećaji, autistični spektar poremećaja, razvojni poremećaji učenja.
U trećoj grupi teškoća – poremećaji ponašanja i emocija – nalaze se ADHD, poremećaji ponašanja u užem smislu i drugo.
U četvrtu grupu teškoća – socio-ekonomske, kulturne i jezičke barijere – ubrajaju se teškoće koje dominantno proističu iz siromaštva, nepoznavanja jezika sredine (na kome se odvija obrazovni proces), dužeg boravka u bolnici ili socijalnoj ustanovi zatvorenog tipa i drugih socio-ekonomskih razloga. 

Ispitivanje deteta upisanog u školu vrše psiholog i pedagog škole na maternjem jeziku deteta, primenom standardnih postupaka i instrumenata, preporučenih od nadležnog zavoda, odnosno ovlašćene stručne organizacije. Ispitivanje dece sa motoričkim i čulnim smetnjama obavlja se uz primenu oblika ispitivanja na koji dete može optimalno da odgovori. Izuzetno, kada je to u najboljem interesu deteta, detetu se može odložiti upis za godinu dana od strane pedagoga i psihologa, a na osnovu mišljenja interresorne komisije, koje sadrži dokaze o potrebi odlaganja i predlog mera dodatne obrazovne, zdravstvene ili socijalne podrške detetu u periodu do polaska u školu. U postupku ispitivanja deteta upisanog u školu, škola može da utvrdi potrebu za donošenjem individualnog obrazovnog plana ili dodatnom podrškom za obrazovanje. Ako dodatna podrška zahteva finansijska sredstva, škola upućuje pismeni zahtev osnivaču po pribavljenom mišljenju interresorne komisije. U školu za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju mogu da se upišu deca na osnovu mišljenja interresorne komisije za procenu potreba za pružanjem dodatne obrazovne, zdravstvene ili socijalne podrške učeniku, uz saglasnost roditelja. Dete starosti od šest do šest i po godina upisuje se u prvi razred nakon provere spremnosti za polazak u školu. Ako dete starije od sedam i po godina zbog bolesti ili drugih razloga nije upisano u prvi razred, može da se upiše u prvi ili odgovarajući razred na osnovu prethodne provere znanja. Škola je dužna da upiše svako dete sa područja škole. Jedinica lokalne samouprave vodi evidenciju i obaveštava školu i roditelje, odnosno staratelje o deci koja su stasala za upis i koja su upisana u školu., piše u zakonu.

Kristina Demeter Filipčev

Medijski projekat Bečejskog mozaika „Država, roditelji i deca sa invaliditetom“ sufinansira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *