Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Rečnik invalidnosti: Jezik u funkciji nediskriminacije

Rečnik invalidnosti: Jezik u funkciji nediskriminacijetrg_fontane

Milica Ružičić Novković predsednica Centra za psiho-socijalnu podršku osobama sa invaliditetom „Živeti uspravno“ 2003. godine objavila je „Rečnik invalidnosti – ka jednakosti u javnom govoru“.

Cilj autorke je bio da se na taj način „odomaće“ termini koji su preporučljivi u javnom govoru kada se radi o osobama sa invaliditetom. „Rečnik invalidnosti“ je prvo takvo izdanje u Srbiji. ’Rečnik invalidnosti’ pored popisa reči i termina služi korisniku da sazna na koji način može da upotrebljava te termine. Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu na odseku za srpski jezik i lingvistiku, sa radom ’Jezik u funkciji nediskriminacije – doprinos standardizaciji terminologije u oblasti invalidnosti’. Građu za diplomski rad, višegodišnji rad na polju terminologije invalidnosti i jednakosti osoba sa invaliditetom u javnom govoru i dodatno istraživanje na specijalističkim studijama sam iskoristila i izdala rečnik. On je već pomalo zastareo, s obzirom na to da se od 2003. godine mnogo toga promenilo na polju invalidnosti kako u svetu, tako i kod nas. Usvojeni su neki novi termini koji su važni za osobe sa invaliditetom i vreme je da ’Rečnik invalidnosti’ dobije novo izdanje“, rekla je autorka.

U pojedinim medijima se još uvek koriste politički nekorektni termini koji vređaju i ponižavaju osobe sa invaliditetom, poput „vezan za kolica“, „prikovan za krevet“, „invalid“, „nemoćan“, „sa posebnim potrebama“… Ružičić Novković smatra da je to posledica činjenice da ni osobe sa invaliditetom i njihova udruženja nemaju jedinstveno mišljenje o pojedinim terminima: „Ni sami nemamo konsenzus po pitanju nekih izraza. Još uvek se upotrebljavaju različiti termini, ali je dominantan ’osoba sa invaliditetom’. I pri donošenju svih novih zakona iz oblasti invalidnosti zakonodavac je usvojio taj termin i njega se treba držati. Sa tim u vezi preporučujem doslednost i u medijima, čak iako se time ruši pravilo koje se u novinarstvu poštuje da prilikom lepog i izražajnog govora ili pisanja ne treba jednu reč ili jedan izraz u rečenici ponavljati više puta. Ne moraju svi u javnom govoru da znaju da treba da kažu ’osoba sa invaliditetom’ ali bi bilo dobro da razmišljaju kako karakteristiku fizičkog ili mentalnog oštećenja neke osobe reći, a da ono ne podrazumeva sažaljenje, diskriminaciju, uvredu ili nipodaštavanje te osobe“.

S.M.

Baze podataka o osobama sa invaliditetom
Ne zna se broj osoba sa invaliditetom u Bečeju

O pravima osoba sa invaliditetom „govore“ mnogobrojne svetske deklaracije kao što su Univerzalna deklaracija o pravima čoveka, Standardna pravila Ujedinjenih nacija o izjednačavanju mogućnosti za osobe sa invaliditetom, Međunarodna konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, Evropska socijalna povelja i Evropski plan akcije jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom koje je Srbija ratifikovala. Pored međunarodnih konvencija naša država je krajem 2006. i početkom 2007. godine donela Strategiju o unapređenju položaja osoba sa invaliditetom do 2015. godine i Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, ali se oni još uvek ne primenjuju u punoj meri.
Kako rešiti probleme osoba sa invaliditetom i izjednačiti ih sa ostalim građanima? Jedan od problema je što se ne zna tačan broj osoba sa invaliditetom u Srbiji. Procenjuje se da ih ima oko 800.000, što se uklapa u kliše koji kaže da u svakom društvu živi od 8 do 10 procenata osoba sa invaliditetom. Međutim, taj procenat u nekim državama koje su na svojoj teritoriji ili u okruženju imali ratna dešavanja je i do 12-13 posto. Tako je i u Srbiji.

U opštini Bečej nikada nije postojala sveobuhvatna evidencija  osoba sa invaliditetom, niti se zna njihov tačan broj. Redakcija „Bečejskog mozaika“ je tokom realizacije medijskog projekta „Da vidimo nevidljive ljude“ pre šest meseci pokušala da istraži koliko osoba sa invaliditetom živi u opštini, međutim, nije bilo moguće prikupiti sveobuhvatne podatke, jer čak ni organizacije osoba sa invaliditetom nemaju bazu podataka. Radeći na projektu „Informisanjem do inkluzije osoba sa invaliditetom“ članovi redakcije su još jednom pokušali da izrade neku vrstu baze podataka o tome koliko naših sugrađana ima neku vrstu invalidnosti. Ovom prilikom dobijeni su sasvim drugačiji podaci  nego prvi put, ali ni oni nisu sveobuhvatni i sasvim pouzdani.

Dom zdravlja, koji pruža medicinsku pomoć svim ljudima, trebalo bi da bude mesto na kojem postoje podaci o broju osoba sa invaliditetom, međutim, prema rečima direktora Siniše Šijačića, domovi zdravlja u Srbiji ne moraju da vode takvu evidenciju i nemaju nikakvu statistiku o broju osoba sa invaliditetom.
U Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje (RZZO) u Bečeju u evidenciji imaju samo 11 osoba sa invaliditetom. Prema rečima Marka Uskokovića šefa bečejske filijale RZZO, taj podatak nije tačan, jer mnoge osobe sa invaliditetom u „socijalnom“ prava ostvaruju po drugim osnovama, te se ne može utvrditi da li je neko invalidno lice ili ne: „U Zavodu za zdravstveno osiguranje nemamo posebnu evidenciju o tim ljudima, jer osiguranici stiču pravo na osiguranje po različitim osnovama. Imamo prioritetne osnove, a to su ljudi iz radnog odnosa, penzioneri i slično. Tu spadaju i osobe sa invaliditetom koje su u radnom odnosu ili su stekle pravo na penziju, ali ih Zakon o zdravstvenom osiguranju ne razlikuje od osoba bez invaliditeta. To je regulisano članom 17, a svi oni koje ne tretira taj član zakona ’potpadaju’ pod član 22 koji tretira socijalno ugrožene kategorije stanovništva. Takvih lica imamo 11, a tačan broj osoba sa invaliditetom koje imaju socijalno osiguranje ne znamo“.

U Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) u Bečeju takođe nemaju egzaktne podatke.

„Naši osiguranici razvrstavaju se u razne kategorije, lica sa telesnim oštećenjima, lica koja imaju potrebu za tuđom negom i drugo. Definicija telesnog oštećenja je da je to ’kad kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost vitalnih organa ili delova tela, što otežava normalno funkcionisanje organizma i iziskuje veći napor u ostvarivanju životnih potreba bez obzira na to da li prouzrokuje ili ne prouzrokuje invalidnost’. Kod nas na evidenciji ima 489 osoba koje koriste dodatak za telesno oštećenje čiji procenat utvrđuje komisija, ali ne znamo da li su svi oni invalidna lica ili ne. Slično je i sa korisnicima tuđe nege i pomoći kojih na spisku imamo 263“, rekla je Marta Ruminčik šefica PIO fonda u Bečeju.

Centar za socijalni rad u Bečeju neku vrstu materijalne pomoći obezbeđuje za oko 180 osoba sa raznim kategorijama invaliditeta, dok u evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje 81 osoba sa invaliditetom (15 žena) traži posao.
U opštini Bečej postoji pet organizacija ili ogranaka udruženja sa pokrajinskog nivoa koje okupljaju osobe sa invaliditetom – Društvo za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim osobama, Savez slepih i slabovidih Vojvodine, Organizacija gluvih i nagluvih Bečeja, Udruženje obolelih od multipleks skleroze, Društvo distrofičara Južnobačkog okruga i Društvo za afirmaciju invalida „Feniks plus“ – koja okupljaju 255 članova.

Ni predstavnici lokalnih organizacija ili ogranaka osoba sa invaliditetom sa sigurnošću nisu mogli da ocene koliki je broj invalidnih lica koja žive u opštini jer, kako su rekli, mnogi se srame svoje invalidnosti i ne žele da se priključe nijednom udruženju, a ima i mnogo slučajeva gde porodice „sklanjaju“ osobu sa invaliditetom od očiju javnosti.

Mogućnost je da za procenu broja osoba sa invaliditetom koje žive na teritoriji opštine Bečej uzmemo procenat koji je uobičajen za sve zajednice, a to je od 8 do 13 procenata od ukupnog broja stanovništva (opština Bečej, prema poslednjem popisu stanovništva iz 2002. godine, ima 40.987 stanovnika). Ukoliko pretpostavimo da oko 10 procenata stanovništva opštine Bečej čine osobe sa invaliditetom, jasno je da je njihov broj oko 4.000.

U odnosu na taj broj poražavajuće su činjenice o tome koliko je takvih osoba evidentirano i/ili dobija neku vrstu pomoći od države, ukoliko pretpostavimo, a mala je verovatnoća da je tako, da se u postojećim evidencijama ista osoba  samo jednom pojavljuje.

Dakle, u Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje evidentirano je samo 11 osoba sa invaliditetom, u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje 489 osoba koje koriste dodatak za telesno oštećenje i 263 korisnika tuđe nege i pomoći. Centar za socijalni rad u Bečeju pruža materijalnu pomoć za oko 180 osoba sa raznim kategorijama invaliditeta, a u evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje postoji 81 osoba sa invaliditetom. Dodajmo tu i članove organizacija koje okupljaju osobe sa invaliditetom, njih 255.

Podaci

Društvo za afirmaciju invalida „Feniks plus“ pre nekoliko godina je pokušalo da sastavi neku vrstu baze podataka o osobama sa raznim vrstama invaliditeta (telesno, psihičko) na teritoriji opštine Bečej. Ova organizacija se rukovodila dijagnozom tih osoba i sastavila je tabelu u kojoj je obuhvaćena 151 osoba. Po tim podacima najviše osoba sa invaliditetom živi na teritoriji grada Bečeja, njih 97, u Bačkom Petrovom Selu je evidentirano 22, u Bačkom Gradištu 21, u Mileševu 6, u Radičeviću 4, a u naseljenom mestu Poljanice jedna osoba.

Navedeni podaci govore o tome da u opštini Bečej ima samo 1.099 „vidljivih“ osoba sa invaliditetom. Ne postoji odgovor na pitanje šta je sa ostalima, gde su, kako i iz čega žive.

Mnogobrojna udruženja osoba sa invaliditetom na teritoriji Srbije vode polemiku o tome da li bi sledeći popis stanovništva (2012. godine) bila prilika da se uradi i popis osoba sa invaliditetom. Međutim, ova ideja otvara mnoge moralne dileme.
Lepojka Čarević Mitanovski članica Radne grupe Ministarstva rada i socijalne politike za izradu predloga finansiranja osoba sa invaliditetom, medijatorka Centra za medijaciju u sporovima diskriminacije invalidnih lica, predsednica Organizacije za zaštitu prava i podršku osobama sa invaliditetom Srbije „…Iz kruga“ rekla je da ne zna da li bi to bila pozitivna stvar: „I sama imam dileme da li bi to bila pozitivna stvar. Na nekoliko načina smo pokušali da prezentujemo problematiku statistike Ministarstvu rada i socijalne politike, jer je vrlo problematično napraviti takav spisak. Kriterijumi za izradu baze podataka o osobama sa invaliditetom nisu jednoobrazni, jer se mnogi od njih nalaze u PIO fondu, centrima za socijalni rad i udruženjima, a u mnogim mestima, pogotovo manjim, osobe sa invaliditetom nisu članovi nijednog udruženja. Želja da popis invalidnih lica obavimo kroz popis stanovništva otvara dileme koje su imale i ostale države u svetu i čija iskustva znamo. Čak i ekonomski razvijene države susretale su se sa činjenicom da mnoge osobe sa invaliditetom, ili porodice čiji je član invalidno lice, osećaju sramotu ili strah iz bilo kog razloga i ne žele da daju takve podatke. To je kod nas još izražajnije, ali pokušavamo sa Republičkim zavodom za statistiku da na upitniku za naredni popis stanovništva formulišemo i pitanje koje će se odnositi na osobe sa invaliditetom, ali je pitanje da li ćemo dobiti prave i validne odgovore. Razmišljamo da li bi to bilo i pitanje morala, jer prvo osoba sa invaliditetom mora da shvati i prihvati svoje stanje, pa da se o tome izjasni ili ne, jer ima pravo izbora. Ne želimo da tokom narednog popisa napravimo getoizaciju, pa da u jednu fioku idu podaci o osobama sa invaliditetom, u drugu nacionalne manjine, a u treću ko zna šta. Mislim da bi to bili novi izvori diskriminacije, a to nam ne treba. Imamo još vremena da rešimo dileme koje imamo“.

Slobodan Malešev i Kristina Demeter Filipčev

Lična karta organizacije „… Iz kruga“
Korak ka rešavanju problema žena sa invaliditetom

Organizacija za zaštitu prava i podršku osobama sa invaliditetom Srbije „… Iz kruga“ registrovana je u junu 1998. godine kao ženska, nevladina i nestranačka organizacija koja pruža podršku osobama sa invaliditetom, posebno ženama koje imaju ili su imale iskustva sa nasiljem i diskriminacijom ili im je neko pravo ugroženo, odnosno uskraćeno.

Ideja o osnivanju organizacije koja će se baviti problemima žena sa invaliditetom rođena je dve godine ranije, na instruktaži za volonterke SOS telefona u Beogradu, na kojoj su učestvovale tri žene sa invaliditetom – Aleksandra Haravan, Anđelka Nastić i Lepojka Čarević Mitanovski. To je bila šansa da se u ženskim grupama prvi put progovori o problemima i posebnom položaju žena sa invaliditetom. Posle te instruktaže urađen je projekat „Razmena iskustava“ koji je finansirala Holandska ambasada. Rezultati su pokazali da nijedna ženska organizacija nije okrenuta ka problemima žena sa invaliditetom.

Početkom 1997. godine ista grupa entuzijastkinja je u Autonomnom ženskom centru pokrenula inicijativu da se formira grupa koja će se baviti nasiljem nad ženama i decom sa invaliditetom i majkama osoba sa invaliditetom.
Ljubinka Borizovski predsednica koordinacionog odbora organizacija osoba sa invaliditetom, Aleksandra Haravan i Lepojka Čarević Mitanovski su smatrale da niko ne može bolje da razume probleme žena sa invaliditetom osim osoba sličnim njima.

Rad SOS telefona za osobe sa invaliditetom počeo je da funkcioniše u martu 1997. godine. Dežurstvo je u početku organizovano svakog ponedeljka od 17 do 19 časova, a sada je dostupan svakim radnim danom od 10 do 15 sati. Putem SOS telefona – 011/3448-045 – osobe sa invaliditetom mogu prijaviti nasilje nad njima, a putem telefona 011/3448-044 dobiti besplatnu pravnu, psiho-socijalnu, individualnu pomoć (razgovor licem u lice, ako osoba koja je pozvala ne može o problemu da priča preko telefona), pismenu podršku…

Organizacija „… Iz kruga“ u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i Ginekološko-akušerskom klinikom „Narodni front“ u Beogradu za svoje članice organizuje i besplatne odlaske na preglede.
Pored rada SOS telefona, Čarević Mitanovski je ginekološke preglede žena sa invaliditetom istakla kao jednu od najvažnijih akcija koje se rade u organizaciji: „Preventivna briga o reproduktivnom zdravlju žena sa invaliditetom je značajna iz više razloga. Kad kažemo reproduktivno zdravlje, prevashodno mislimo na mogućnost roditeljstva. Imajući u vidu patrijarhalno vaspitanje, predrasude i poruke koje u tom smislu često dobijaju žene sa invaliditetom, kako od porodice, tako i od društva u celini, da zbog svog invaliditeta ne mogu da stupaju u seksualne odnose i ispune ulogu majke na društveno prihvatljiv način, briga o tom delu njihovog zdravlja je vrlo često na poslednjem mestu i potpuno je zanemarena. S druge strane, žene sa invaliditetom zanemarujući taj deo svog zdravlja, rizikuju kasno otkrivanje raznih oblika karcinoma dojki, grlića materice, jajnika i slično, koji su u ranom stadijumu bolesti izlečivi. Važno je imati na umu i to da oboljenja reproduktivnih organa koja se kasno otkriju, osim rizika od smrtnog ishoda, zahtevaju dugotrajno lečenje, ležanje i fizičku snagu, što može dovesti do pogoršanja opšteg zdravstvenog stanja žene. Zbog fizičkih mogućnosti žene sa invaliditetom ova činjenica predstavlja dodatan rizik u procesu uspešnog izlečenja“.

Organizacija za zaštitu prava i podršku osobama sa invaliditetom Srbije „… Iz kruga“ vremenom je stvorila i mrežu „filijala“, pa tako danas rade organizacije „… Iz kruga, Vojvodina“, „… Iz kruga, Niš“ i „… Iz kruga, Kragujevac“.
„… Iz kruga, Vojvodina“ je osnovana u martu 2007. godine u Novom Sadu, a čine je mlade aktivistkinje i aktivisti sa iskustvom u radu sa osobama sa invaliditetom i članovi su drugih udruženja (Novosadsko udruženje studenata sa invaliditetom, Centar „Živeti uspravno“, Resorni centar za osobe sa invaliditetom Ekumenske humanitarne organizacije, SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja Novi Sad, Klub studenata psihologije „TraNSfer“).
U novosadskoj organizaciji osobe sa invaliditetom takođe mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć (021/447-040, svake srede od 13 do 16 časova), žene sa invaliditetom mogu organizovano, uz pomoć personalnih asistenata otići na ginekološki pregled (021/447-040, zakazivanje je radnim danima od 9 do 16 sati).

Pored ovih aktivnosti organizacija u Novom Sadu je u poslednje tri godine organizovala i brojne tribine i predavanja o različitim temama koje se tiču žena sa invaliditetom.
SOS telefon za osobe sa invaliditetom u Novom Sadu još ne postoji, ali je u toku proces njegovog uvođenja. Kada bude uspostavljen, SOS telefon će moći da koriste sve osobe sa invaliditetom na teritoriji Vojvodine, a što se tiče asistencije za odlazak na besplatne ginekološke preglede, ona je za sada omogućena samo građankama Novog Sada. Besplatnu pravnu pomoć takođe mogu dobiti sve osobe sa invaliditetom sa teritorije pokrajine.       S. Malešev

Borba za prava marginalizovanih grupa
Dvostruka diskriminacija žena

Ideje o slobodi i ravnopravnosti svakako su među najstarijim vrednostima u istoriji čovečanstva, pa tako nije ni čudo što u vremenu koje karakteriše ubrzani tehnološki, ali i društveni razvoj, one postaju opšte prepoznate, priznate i prihvaćene.
Moderno doba, osim borbe za jednakost i prava žena, obeležavaju i ideje i borba za prava svih marginalizovanih grupa, pa tako i osoba sa invaliditetom.
Na međunarodnom nivou, vrhunac borbe za prava žena svakako predstavlja i Konvencija Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena koju je Srbija ratifikovala zajedno sa Opcionim protokolom koji reguliše načine primene, izveštavanja i ocenjivanja položaja žena u jednoj državi.

Što se tiče naše zemlje, pravo žena na ravnopravno učešće u društvenom životu ostvareno je pre šest decenija donošenjem zakonskih akata kojim im je omogućeno pravo glasanja, a zatim i pravo nasleđivanja porodične imovine.
Dakle, zakonodavni i ustavni okvir je uspostavljen i decenijama unapređivan, dok stvarna borba za ostvarivanje ravnopravnosti i primenu novih zakonskih rešenja još uvek traje. Na ovom putu Srbija je prešla i prevazišla mnoge prepreke i predrasude, ali su mnoge još uvek aktuelne i predstavljaju izazove, a jedna od njih je uključivanje u društvo osoba sa invaliditetom.
Ova ne tako mala grupacija vekovima je bila izopštena iz društva, nekada satanizovana, kasnije izvrgavana ruglu, predstavljana u cirkusima, zatvarana između četiri zida, a ni danas nisu retki slučajevi da se porodice u kojima živi osoba sa invaliditetom zatvaraju u kuće, bojeći se „sramote“ i osude okoline.

Početkom devedesetih godina prošlog veka još uvek je bio dominantan medicinski model pristupa invalidnosti koji osobe sa invaliditetom tretira kao pasivne primaoce usluga, predmet socijalnog i zdravstvenog staranja države i njenih institucija, poresko opterećenje (prema podacima iz 2003. godine u Srbiji je bilo 350.000 primalaca invalidske penzije), jedan od onih izdataka koje civilizovana država mora da ispunjava. Pri tome, bile su zanemarivane želje i potrebe ove populacije, kao i kapaciteti i potencijali koje oni mogu da razviju. Ukratko, društvo ih je označavalo kao nejednake, pa i nesposobne, kao osobe kojima se mora posvetiti posebna pažnja i o kojima neko drugi mora i treba da odlučuje i da se o njima stara.
Kao odgovor na ovo stanje u poslednjih petnaestak godina u Srbiji jača pokret osoba sa invaliditetom koji se zalaže za socijalni model pristupa osobama sa invaliditetom, osniva se veliki broj organizacija invalidnih lica. Pokret promoviše ideje ravnopravnosti i jednakosti i bori se za izjednačavanje u pravima sa populacijom bez invaliditeta. Iako su posle 2000. godine mnoge pozitivne stvari prihvaćene od državnih struktura, nova pravna rešenja nailaze na niz prepreka i to na nivou primene, ali i na nivou razumevanja i prihvatanja novih zakonodavnih normi i propisa.

Kada se govori o primeni propisa koji se tiču osoba sa invaliditetom, najčešće se analiziraju i rešavaju izazovi sa kojima se oni suočavaju na lako primetnom nivou, bez obraćanja pažnje na specifičnosti sa kojima se različite grupe ove populacije susreću. Tako se, na primer, najviše govori o izazovima sa kojima se suočavaju osobe sa telesnim invaliditetom, jer su one najvidljivije, njihov invaliditet se najlakše uočava, dok se osobe sa senzornim invaliditetom (slepi i slabovidi, gluvi i nagluvi) zanemaruju.

Žene sa invaliditetom su dvostruko diskriminisane – i kao žene i kao osobe sa invaliditetom.

Društvene uloge i stereotipi

Društvena, stereotipna uloga muškaraca i žena veoma je prisutna u Srbiji i umnogome otežava položaj žena sa invaliditetom. O ženama postoji mišljenje da treba da budu domaćice, dobre majke, seksualno poželjne, supruge i neko ko brine o drugima. Žene sa invaliditetom nisu predstavljene ni na jedan od ovih načina, ali i nikako drugačije. Stepen invaliditeta žene u patrijarhalnom društvu kao što je naše meri se u odnosu na to koliko invaliditet ugrožava ispunjavanje njene društvene, tradicionalne uloge.

Invaliditet žene je „težeg stepena“ ukoliko pogađa njen fizički izgled, sposobnost da obavlja kućne poslove, rađa i podiže decu. Imajući u vidu stereotip da žene zbog svog invaliditeta najčešće nisu u mogućnosti da ispune te uloge na očekivani i društveno prihvatljiv način, a nisu im omogućeni servisi podrške, ne čudi da im se osporavaju prava na ljubav, seksualnost, brak, materinstvo i lično potvrđivanje. Samim tim one postaju društveno „nevidljive“ i kao takve vrlo često postaju žrtve psihičkog, ekonomskog, seksualnog, fizičkog i institucionalnog nasilja.

Nasilje u porodici je u Srbiji decenijama bila tabu tema. Do 2002. godine nasilje u porodici nije bilo sankcionisano. U drastičnim slučajevima nasilja krivično gonjenje je preduzimano pod nazivom nekih drugih krivičnih dela – nanošenje lakih ili teških povreda, ubistvo u pokušaju i slično. Žrtve su bile bez bilo kakve zaštite, posebno ako se radilo o ženama sa invaliditetom koje imaju iskustvo sa nasiljem u porodici, jer su pred državnim institucijama vrlo često tretirane kao psihički obolele osobe ili osobe ometene u mentalnom razvoju.

Pred sudom su nailazile na nerazumevanje, često uz neprimerene komentare i pitanja tipa „šta hoće, bar je našla muža“, ili „da li su bar deca normalna“.

Izuzetno su bili česti slučajevi da je žena sa invaliditetom postala žrtva svih članova porodice, (muža, roditelja i dece), i da je tretirana kao manje vredna zbog svog invaliditeta, a i pred institucijama sistema tretirana je na isti način.
Nakon 2002. godine u Krivični zakonik je uvedeno delo nasilja u porodici, ali se situacija za žene sa invaliditetom nije mnogo promenila zbog nepromenjenih procesnih odredaba u krivičnom postupku.
Novi Krivični zakonik donet je 2005. godine u kojem su smanjene kazne za krivično delo nasilja u porodici bez obrazloženja, a iste godine usvojen je Porodični zakon kojim su, po prvi put, uvedene zaštitne mere u slučajevima nasilja u porodici, kao što je iseljenje nasilnika iz kuće ili stana. Međutim, ne postoji mehanizam kojim bi nasilnik odmah bio odstranjen iz prostora u kojem živi žrtva.

Predviđene kazne ne pružaju mogućnost za određivanje pritvora (osim u slučajevima teških krivičnih dela) i nasilnik ostaje u kući i pored intervencije policije koja ima ovlašćenja da ga (ih) odvede na informativni razgovor i eventualno privede istražnom sudiji.

Mere zaštite koje daje Porodični zakon prilikom nasilja u porodici nisu primenljive na žene sa invaliditetom, jer su one u velikom procentu zavisne od nasilnika, kako ekonomski, tako i u obavljanju svakodnevnih životnih funkcija (ustajanje, oblačenje, toalet, održavanje lične higijene…). U Srbiji ne postoji nijedan servis podrške koji će ženi sa invaliditetom pružiti asistenciju u zadovoljavanju najosnovnijih životnih potreba. Pored toga, žene sa invaliditetom ne mogu da se sklone iz svojih domova, jer ne postoje skloništa za žene sa invaliditetom, a postojeće sigurne kuće za žrtve porodičnog nasilja (Beograd, Novi Sad, Zrenjanin…) nisu pristupačne za njih i ne primaju žene sa invaliditetom.
Osim toga, zakonodavac je pokazao veliko nerazumevanje i predrasudu prema ženama sa invaliditetom, jer jedina odredba koja se odnosi na njih upravo ih diskriminiše. Naime članom 197 Porodičnog zakona navedena je definicija nasilja u porodici, stavom dva šta se posebno smatra nasiljem, a u tački četiri se kaže da je nasilje navođenje na seksualni odnos, ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14 godina života ili nemoćnim licem. Tumačenjem ove tačke (koja osnov ima u krivičnom zakonodavstvu) dolazi se do zaključka da je seksualni odnos sa nemoćnim licem nasilje, što ponovo podržava stav o tome da su žene sa invaliditetom aseksualne, te da je veza između seksa i žena sa invaliditetom isključivo na nivou nasilja i kriminala.

I verbalno nasilje boli

Kada se govori o nasilju u porodici, prve asocijacije su fizičko i seksualno zlostavljanje. Iako toga ima kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, ipak su dominantni drugi vidovi nasilja koji su još uvek skriveni od očiju javnosti i o kojima se malo govori.

„Nasilje nad osobama sa invaliditetom, naročito nad ženama, u našem društvu je još uvek tabu tema. Najčešći razlog zbog koga žene sa invaliditetom ostaju u situaciji nasilja je činjenica da ne prepoznaju nasilje kao takvo, uverene su da ’zaslužuju’ sve što im se dešava i ’krivicu’ za pretrpljeno nasilje pripisuju svom invaliditetu. Svakodnevno slušaju od svojih zlostavljača da su nesposobne, da bez njihove pomoći ne bi mogle da žive i da se ne zavaravaju da će neko o njima brinuti ako oni odu i ostave ih same. Verujući u ono što čuju, poljuljanog samopouzdanja, često izolovane i bez informacija o mogućnostima koje su im na raspolaganju, žene koje nam se javljaju osećaju veliku dozu straha pri pomisli da bi morale same da se nose sa teškoćama koje ih očekuju u samostalnom životu, bez adekvatnih službi podrške. S druge strane, socijalni i ekonomski faktor, kao i fizička zavisnost od asistencije drugih prilikom zadovoljavanja najosnovnijih životnih potreba, takođe su značajni razlozi za neprijavljivanje nasilnika. Na osnovu desetogodišnjeg iskustva naše organizacije, osobe sa invaliditetom trpe nasilje u porodici koje je češće od fizičkog i seksualnog, a to je uskraćivanje pomoći pri svakodnevnim radnjama osobama sa invaliditetom koje one ne mogu same da obave, kao i verbalno nasilje. Ako vi meni udaljite kolica od kreveta tako da ja ne mogu sama da dođem do njih, dan ću morati da provedem u krevetu. Ako mi pri tome odnesete i telefon, neću moći nikoga da pozovem da mi pomogne. Postoji još niz životnih situacija sa kojima se žene sa invaliditetom svakodnevno susreću i koje ne prepoznaju kao nasilje. Ni verbalno i psihičko nasilje nije naivno, jer ženama sa invaliditetom  često govore da su one krive za situaciju u kući i porodici. U našoj borbi da se nasilje prijavljuje i da se o njemu otvoreno priča akcenat smo stavili na žene i decu sa invaliditetom, jer su oni ipak ranjiviji od muškaraca sa invaliditetom“, rekla je Svjetlana Timotić predsednica Organizacije za zaštitu prava i podršku osobama sa invaliditetom „… Iz kruga, Vojvodina“.  

Rešenje problema Timotić vidi u edukaciji žena sa invaliditetom da imaju pravo na život bez nasilja, da ne moraju da trpe nasilje i budu osnažene i ohrabrene da prijave nasilnike. „Prilikom porodičnog nasilja nad ženama sa invaliditetom, za razliku od onih koje nemaju invaliditet, imate mnogo manje mogućnosti za pomoć. Vi žrtvi sa invaliditetom ne možete reći da jednostavno pokupi stvari i napusti dom, jer je to praktično nemoguće. Sigurne kuće u Srbiji nisu rešenje, jer nisu pristupačne za sve ljude. Rešenje za ovakve probleme bi mogla da bude mreža personalnih asistenata, koja u većim gradovima postoji, ali u manjim mestima to još nije razrađeno“.

Primeri nasilja nad ženama sa invaliditetom

Zvaničnih statističkih podataka o ženama sa invaliditetom koje su preživele nasilje u porodici ili seksualno nasilje nema. Organizacija „…Iz kruga“ preko službe SOS telefona za osobe sa invaliditetom, koji u ovoj organizaciji funkcioniše trinaest godina, analizirala je prijavljene slučajeve i utvrdila da su od 5.520 poziva, 93 posto zvale žene sa invaliditetom koje su bile izložene raznim oblicima nasilja. Najzastupljenije je verbalno sa 28 posto, ekonomsko sa 24,12, prinudna izolacija sa 22,14, fizičko sa 10,55 i seksualno nasilje sa 5,5 procenata.
U Centru za socijalni rad u Bečeju, prema rečima v.d. direktora Svetlane Gagić, do sada nisu imali prijavljenih slučajeva nasilja u porodici nad ženama sa invaliditetom.

U svojoj knjizi „Žene sa invaliditetom u Srbiji“ autori Lepojka Čarević Mitanovski, Violeta Kočić Mitaček i Marko Savić naveli su primere iz života žena sa invaliditetom koje su prijavile napasnike.
Primer I: Ženu sa oštećenjem sluha i govora, fizički je zlostavljao muž, uz odobravanje njenog oca i majke koji su ga podržavali kao glavu porodice i poštovali kao dobrog čoveka „jer je pristao da se oženi gluvom ženom“. Deca su preuzela isti model ponašanja, omalovažavajući majku, a u pubertetu su počela i fizički da je zlostavljaju. Žena se obratila Centru za socijalni rad, međutim, oni su je savetovali da ostane uz decu i da sačuva brak, smatrajući da i pored invaliditeta, ipak, ima neku porodicu, koju bi trebalo da sačuva. Nikada joj nije bio obezbeđen tumač za gestovni jezik prilikom dolaska u Centar i svoju situaciju je pokušavala da objasni pišući na papirićima. Policija sa njom uopšte nije obavljala razgovore, jer dolazeći i po njenim prijavama, ona nije mogla bez tumača da komunicira sa njima. Mužu je oduzet pištolj kojim joj je često pretio, ali postupak protiv njega nikada nije pokrenut.
Primer II: Korisnica invalidskih kolica je silovana. Došla je u sud organizujući sama prevoz, da bi dala iskaz o silovanju. Kada je došla do zgrade, nije mogla da uđe u sud, jer nije postojao pristupačan ulaz za invalidska kolica. Radnici suda nisu hteli da je unesu, jer to nije njihov posao. Tek uz intervenciju advokatice „…Iz kruga“ i posle više sati pregovaranja o načinu ulaska, predsednik suda dozvolio je da se otvore zadnja vrata, te je ova žena kroz podrum suda ušla u zgradu. Nakon ovakvog poniženja, bila je prinuđena da da iskaz o bolnom događaju.

Najveće poniženje doživela je kada je nasilniku izrečena uslovna kazna zatvora. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je da je prati, dolazio često u njenu blizinu i motrio je, zbog čega je bila uplašena i obratila se policiji koja je nasilnika mogla samo da opomene, jer ne postoji mehanizam kojim bi mu bilo zabranjeno da joj prilazi.
Primer III: Devojčica stara deset godina, ometena u mentalnom razvoju, bila je žrtva nedozvoljenih polnih radnji. Izvršilac je osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od tri meseca, a devojčica se i posle dve godine od učinjenog dela leči zbog trauma izazvanih nasiljem koje je pretrpela, nazadovala je u mentalnom razvoju, povukla se u sebe i više ne veruje okolini. Nasilnik se i dalje slobodno kreće u njenoj blizini. Pošto nasilnik nije član porodice, devojčica i njena porodica nemaju mogućnost da traže meru zabrane prilaska u građanskom postupku. Izloženi su podsmehu i osudi okoline, a zbog nazadnih shvatanja žrtva je anatemisana.
Primer IV: Silovana je žena sa telesnim invaliditetom i lakšim oblikom mentalne ometenosti. Počinilac je zatečen na delu. U toku postupka postavljeno je pitanje u vezi njene ranije seksualne aktivnosti. Argument okrivljenog tokom svoje odbrane bio je da je žrtva pristala na seksualni odnos sa njim, iako je bilo vrlo očigledno da se radilo o silovanju zbog povreda koje je zadobila.

Slobodan Malešev

Dohoci osoba sa invaliditetom
Hiljadu evra ili ništa

Vlada Srbije je 2003. godine usvojila Strategiju za smanjenje siromaštva koja predstavlja srednjoročni razvojni okvir usmeren na smanjenje  ključnih oblika siromaštva. Strategija sadrži analizu  uzroka, karakteristika i profila siromaštva u Srbiji, kao i glavne strateške smernice za društveni razvoj i smanjenje broja siromašnih u Srbiji u narednim godinama. Aktivnosti koje su predviđene Strategijom za smanjenje siromaštva usmerene su ka privrednom razvoju i rastu, sprečavanju pojave novog siromaštva usled restrukturiranja privrede i na brigu o tradicionalno siromašnim osobama.

Dve godine kasnije (2005) formiran je Tim vlade za implementaciju Strategije za smanjenje siromaštva koji je započeo program saradnje sa organizacijama osoba sa invaliditetom koji bi trebalo da omogući evidentiranje problema siromaštva osoba sa invaliditetom i njihovih porodica kako bi se povećala mogućnost za sprovođenje i monitoring Strategije na lokalnom nivou.

Da Strategija barem za sada ne funkcioniše najbolje u delu koji se odnosi na osobe sa invaliditetom, govori i izjava Rasima  Ljajića ministra rada i socijalne politike koji je izneo podatke da je 70 odsto ukupnog broja osoba sa invaliditetom u Srbiji siromašno, više od polovine njih živi od različitih socijalnih davanja, a samo 13 odsto je zaposleno.

Izjavu ministra potkrepljuju i podaci Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ) koji govore da je u Srbiji u februaru registrovano čak 767.418 nezaposlenih lica, od kojih je 22.446  osoba sa invaliditetom. Od procenjenog broja osoba sa invaliditetom u našoj zemlji (800.000), prema podacima NSZ zaposlena je samo 21.000 i to uglavnom u nevladinim organizacijama.

Dohoci koje osobe sa invaliditetom ostvaruju u Srbiji su različiti i ne postoji precizna evidencija ko koliko prima od države.

Osobe sa invaliditetom prvog stepena, koje imaju pravo na tuđu negu i pomoć, mesečno primaju minimalno oko 17.000 dinara, a ako imaju pravo i na invalidsku penziju još najmanje oko 12.000 dinara. Dakle, ne računajući ratne vojne veterane koje je država priznala, osobe sa invaliditetom prvog stepena imaju prihod od oko 30.000 dinara mesečno. Kako zvanična statistika ne postoji, procene čelnih ljudi organizacija osoba sa invaliditetom su da je mnogo veći broj onih koji primaju višestruko manje nadoknade (od 5.000 do 10.000 dinara) ili ne primaju ništa.

U Srbiji ima 30.000 ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca u ratovima od 1990. do 1999. godine. Oni imaju najviše četiri osnova za novčana primanja u zavisnosti kojoj kategoriji invalidnosti pripadaju – pravo na ličnu invalidninu, novac za ortopedski dodatak, naknadu za tuđu negu i pomoć i mesečna novčana primanja za nezaposlene.

Ratni vojni invalidi razvrstani su u deset kategorija invalidnosti, najveća primanja imaju oni iz prve grupe sa 100 odsto invalidnosti. Njih u Srbiji ima oko 250, i u toj kategoriji su lica bez obe ruke ili obe noge, kvadriplegičari, paraplegičari, slepi… Za njih je invalidnina oko 60.000 dinara, a uz ostale naknade mesečno dobiju između 130.000 i 140.000 dinara. Najmanja invalidnina je iz desete kategorije sa 20 odsto invalidnosti i iznosi oko 3.000 dinara.
Deo problema nezaposlenosti osoba sa invaliditetom mogao bi da reši Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji je u Narodnoj Skupštini usvojen prošle godine i koji će se primenjivati od 23. maja ove godine. Poslodavci će biti obavezni da zaposle jednu osobu sa invaliditetom na 20 do 49 zaposlenih, a na svakih narednih 50 radnika još po jednu osobu sa invaliditetom. Zakon se odnosi na sve poslodavce bez obzira na delatnost. Tu spada i Ministarstvo unutrašnjih poslova, zdravstvo, vojska, fizičko-tehničko obezbeđenje, transport, rudnici, hemijska industrija ….

Ukoliko privrednici ne poštuju odredbe ovog zakona, po svakoj osobi sa invaliditetom koju ne zaposle, moraće da plate „penale“ u visini tri minimalne bruto plate, što je oko 70.000 dinara mesečno i to će biti iskorišćeno za jačanje centara za profesionalnu rehabilitaciju.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom predviđa i pogodnosti za firme i državne institucije prilikom zapošljavanja osoba sa invaliditetom.

Poslodavac koji učestvuje u finansiranju zarada osoba sa invaliditetom u preduzeću za profesionalnu rehabilitaciju ili socijalnom preduzeću, oslobađa se obaveze da zaposli onoliki broj osoba sa invaliditetom čije zarade finansira. Ali, prema zakonu, učešće u finansiranju ne sme biti manje od 50 odsto prosečne zarade u privredi, a to je oko 18.000 dinara.

Teorija i praksa

Ružičić Novković je podsetila da je do 2000. godine u Srbiji od strane porodice i društva postojala sistematizovana blokada osoba sa invaliditetom da ostvare svoja prava, pa i pravo na rad. „Većina porodica je zabranjivala osobama sa invaliditetom da rade, nego su ih upućivali na uživanje porodičnih ili invalidskih penzija. Takva svest je prisutna i danas i to ne samo kod društva i porodica nego i kod samih osoba sa invaliditetom. Po zakonu oni koji imaju invalidsku penziju ne mogu više da potpišu nijedan ugovor koji se tiče rada, a ako to pak učine gube pravo na penziju. Zbog toga imamo veliki broj mladih ljudi i onih srednjih godina koji su na crnom tržištu ili ne rade ništa. U isto vreme, ako i žele da se zaposle, veoma im je rizično da donesu takvu odluku, jer ako imaju pravo na tuđu negu i pomoć i penziju, imaju oko 300 evra prihoda mesečno. To nije mala suma u današnje vreme i pitanje je da li se vredi odreći te sume da bi imao platu od 200-250 evra. Problem koji sputava te mlade osobe sa invaliditetom je i što u većini slučajeva od tih 300 evra koje dobijaju živi cela porodica, tako da je odluku da se odrekneš toga i pokušaš sam da zaradiš novac veoma teško doneti. To je jedna od banalnosti sa kojima ćemo se u primeni ovog zakona susretati. Država ima dobru nameru da zaposli osobe sa invaliditetom, ali se otvara pitanje da li one to žele“.

Takođe, ukoliko privrednik kupi robu ili uslugu od preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju u vrednosti od 20 prosečnih zarada u privredi, ili oko 720.000 dinara, godišnje se oslobađa plaćanja za jednu osobu.
Obaveze propisane Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom neće se primenjivati na novoosnovane firme tokom prve dve godine poslovanja. Kako će izgledati primena zakona još niko nije siguran, ni privrednici koji traže odlaganje primene za 1. januar, ali ni osobe sa invaliditetom.

„Naša vlada je sa španskom potpisala sporazum i radi se projekat praćenja prvih koraka. Španci su od nas tražili da se ponovo uradi procena radne sposobnosti osoba sa invaliditetom koja bi trebalo da ukaže šta osobe sa invaliditetom mogu, a šta ne i za kojim radnim mestima ima više potreba. Moram da kažem i da Nacionalna služba za zapošljavanje ima dobru saradnju sa organizacijama osoba sa invaliditetom. Mogu da pričam za Centar ’Živeti uspravno’, jer trenutno zapošljavamo šesnaest ljudi, što osoba sa invaliditetom, što personalnih asistenata. To su dobre stvari, ali ono što je problem je što u Nacionalnoj službi za zapošljavanje ne postoji svest o osobama sa invaliditetom kao poželjnim bićima. NSZ je stava da bi poslodavci koji zaposle osobe sa invaliditetom trebalo da imaju duple subvencije. Ako takav stav ima onaj ko poruku prenosi, onda je veliki problem kako afirmativno prići osobi sa invaliditetom koju žele da zaposle. Ono što organizacije osoba sa invaliditetom pokušavaju da urade, jer na tome insistira i Međunarodna organizacija rada, je da se naše organizacije uključe u sve aktivnosti i u samo posredovanje u zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Dobro je što nas podržavaju privredne komore Srbije, Vojvodine, lokalne privredne komore i Unija poslodavaca. Velike kompanije u drugim zemljama, a to će biti slučaj i kod nas, plaćaju ’penale’, jer ne poštuju zakon. To im je jeftinije nego da zapošljavaju osobe sa invaliditetom i protiv toga se moramo boriti“, rekla je Milica Ružičić Novković predsednica Centra za psiho-socijalnu podršku osobama sa invaliditetom „Živeti uspravno“.     

B.M.

Javni život
Nevidljivi u politici, na estradi i kulturnom životu

Osobe sa invaliditetom moraju da reše mnoge probleme kako bi bile prihvaćene kao ravnopravni članovi društva i da bi učestvovale u javnom životu. Najveća prepreka potpunoj integraciji osoba s invaliditetom je ipak stav društva. On se u Srbiji polako menja nabolje, ali je još daleko od dobrog.

Malobrojne su osobe sa invaliditetom koje su aktivne u javnom, kulturnom ili političkom životu u Srbiji, u sportu ili na estradi.

Ili ih možda ima više, ali su i dalje „nevidljive“?

U Bečeju ne postoji osoba sa invaliditetom koja je na nekoj funkciji u opštinskoj vlasti, o kulturi da i ne govorimo, a jedino su sporadično zastupljene u nekoliko sportskih klubova (uglavnom deca ili mladi sa invaliditetom).
U pokrajini ih na javnim funkcijama ima nekoliko, a isti je slučaj i na republičkom nivou.

Zbog čega je to tako, pokušala je da objasni Svjetlana Timotić predsednica „… Iz kruga, Vojvodina“: „Koliko smo poželjni da budemo vidljivi? Koliko se uklapamo u sve stereotipe društva? Osobe sa invaliditetom muškog pola još imaju neke prednosti u odnosu na žene sa invaliditetom i ima ih u javnom životu, pa ih ljudi i mediji još i ’vide’, ali žene su definitivno nepoželjne. Biti žena sa invaliditetom i muškarac sa invaliditetom nije isto. Žene sa invaliditetom su podložne dvostrukoj diskriminaciji u našem društvu. Prvo zbog invaliditeta, pa onda zbog činjenice da su žene. To nas stavlja u nezgodnu situaciju, jer svojim izgledom ne odgovaramo stereotipima kako žena treba da izgleda i kakvu ulogu u društvu treba da ima. Nisam visoka, plava ili crna i seksualno poželjna. Za nas vlada mišljenje da smo aseksualne, da zbog svog stanja nemamo pravo da volimo, budemo voljene, da zasnujemo porodicu, da rađamo decu, misli se da ne možemo da budemo dobre majke, domaćice, neko ko će da brine o porodici. Većina žena sa invaliditetom se ne uklapa u ’standarde’ i samim tim nije poželjno da bude vidljiva. Žene sa invaliditetom mogu to da postignu, možda ne na način kako to rade žene bez invaliditeta, ali svakako mogu da budu dobre majke i domaćice, čak su i odgovornije od ostalih žena. Koliko god ovo što sam rekla zvuči smešno, potpuna je istina u stvarnom životu i jedan od razloga zašto nema osoba sa invaliditetom na javnoj sceni, u politici, na estradi…“                       

B.M.

Samozastupanje
Nećemo da budemo getoizirani

Cilj Strategije unapređenja položaja osoba sa invaliditetom (usvojena 2007. godine) je unapređenje položaja invalidnih lica do pozicije ravnopravnih građana koji uživaju sva prava i odgovornosti. Osobama sa invaliditetom prema ovom dokumentu potrebno je u Srbiji osigurati pristup izgrađenom okruženju, javnom prevozu, informacijama, komunikacijama i uslugama namenjenim javnosti, a sve kroz razvoj i sprovođenje plana uklanjanja barijera i izgradnje pristupačnih objekata i usluga. Strategija predviđa puno i efektivno učešće i uključenost osoba sa invaliditetom u sve oblasti društvenog života, poštovanje različitosti i prihvatanje invalidnosti kao dela ljudske raznovrsnosti. Takođe, vremenom treba ukloniti prepreke koje ometaju i otežavaju pristupačnost osobama sa invaliditetom u svakodnevnom životu. Tu se, pre svega, misli na uklanjanje arhitektonskih (rampe, oboreni ivičnjaci, prilagođavanje toaleta za osobe sa invaliditetom u javnim ustanovama i drugim objektima), informacijsko-komunikacijskih i socijalno-ekonomskih barijera (predrasude i nepristupačne usluge).

Dalje aktivnosti na razradi Strategije pretpostavljaju izradu akcionih planova i definisanje mera i aktivnosti, kao i nosilaca aktivnosti kojima će se realizovati ciljevi postavljeni ovim dokumentom. Međutim, ni posle dve godine od donošenja Strategije nijedna lokalna samouprava u Srbiji nije izradila akcioni plan.

Zakon o zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom bliže je odredio prava invalidnih lica u slučajevima diskriminacije u postupcima pred organima javne vlasti, diskriminacije u vezi sa vaspitanjem i obrazovanjem, korišćenjem zdravstvenih usluga, zapošljavanjem i ostvarenjem radnog odnosa, diskriminacije u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima.

Prema mišljenju pravnika zakon je pisan po ugledu na evropsku regulativu tog tipa, dobro obrađuje materiju, ali se ne primenjuje u praksi.

Zato se poslednjih nekoliko godina sve više govori o samozastupanju osoba sa invaliditetom.

Samozastupanje je način da osobe sa invaliditetom pokažu drugima da su pre svega osobe koje mogu govoriti za sebe i o sebi, donositi odluke koje su od životne važnosti, ali daje i obavezu da invalidna lica poznaju svoja prava i da su spremna da se za njih bore. Da bi osoba sa invaliditetom ili grupa njih mogla da se samozastupa, potrebno je i da su samoodređeni, to jest da znaju šta žele, kako to da postignu i koji su im kapaciteti.

U Srbiji je, nažalost, veliki broj osoba sa invaliditetom koje ne poznaju svoja prava koja im se svakodnevno krše.

I nije nepoznavanje prava jedini problem koji osobe sa invaliditetom imaju u svakodnevnom životu, komunikaciji sa okolinom i državnim organima. Postavlja se i pitanje po kom priznatom modelu tretiraju svoju invalidnost.

Pre četrdesetak godina formiran je model koji na medicinski način pristupa invalidnosti i koji sagledava invalidnost kao problem pojedinca izazvan i prouzrokovan bolešću, povredom ili nekim drugim oštećenjem zdravlja i zbog toga zahteva medicinsku pomoć i negu koju pružaju profesionalci (lekari, negovatelji, terapeuti, defektolozi).

Mere i aktivnosti države po ovom modelu su usmerene na lečenje, rehabilitaciju i adaptaciju pojedinaca na postojeće stanje kako bi se što lakše prilagodili sredini i okruženju u kojem žive, okruženju pravljenom po meri osobe koja nema oštećenje. Invalidnost po ovom modelu treba da se „ispravi“ što je moguće više, tako da se osobe koje imaju invaliditet što manje razlikuju od „zdravih“ osoba.

Prema informacijama vodećih ljudi iz organizacija osoba sa invaliditetom u velikim gradovima (Beograd, Novi Sad i Niš) medicinski model je kod velikog broja osoba sa invaliditetom još uvek primaran, jer mnogo njih još uvek ne zna za socijalni model pristupa invalidnosti koji je za takve osobe mnogo prihvatljiviji. On sagledava invalidnost kao problem društva i države koja nije stvorila iste uslove i mogućnosti za sve građane koji u njoj žive, bez obzira na njihove različitosti.

Invalidnost je po ovom modelu pitanje ljudskih prava, a težište problema stavljeno je na barijere sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju u svakodnevnom životu – kako kao pojedinci, tako i kao grupa.

Samozastupanje osoba sa invaliditetom je upravo jedan od instrumenata koji bi mogao da utiče na to da što više osoba sa invaliditetom odbaci medicinski model tretiranja invalidnosti. „Samozastupanjem želimo da ukažemo na ljudska prava, a ne samo na beneficije koje imaju osobe sa invaliditetom. Beneficije koje imamo moraju da postoje sve dok osobe sa invaliditetom ne dostignu nivo ravnopravnosti sa ljudima bez njega, ali to nećemo moći da uradimo ako se uporno pozivamo na pravo da imamo nešto besplatno, da imamo prava na popuste i ostalo. Ne, treba da se pozivamo na zakone koji postoje u ovoj državi i koji štite interese i prava osoba sa invaliditetom. Dok ne podignemo svest osoba sa invaliditetom o samozastupanju, neće biti boljitka. Ne smemo dozvoliti da drugi misle i govore za nas, da rade stvari u našem interesu, a da nas pri tome ne pitaju da li i mi to zaista i želimo. Svaka osoba sa invaliditetom mora da se edukuje, da se posle rehabilitacije, ako je to moguće u zavisnosti od stepena i vrste invaliditeta, nauči osnovnim radnjama ustajanja, oblačenja, komunikacije i ostalog i vrati u društvo koje nije prilagođeno osobama sa invaliditetom. Takođe, osobe sa invaliditetom treba da shvate da medicinski model pristupu invalidnosti nije ono što mi želimo i što će nas vratiti u društvo, da nećemo getoizaciju, nego da socijalnim pristupom učinimo najviše za što kvalitetniji život“, rekla je Lepojka Čarević Mitanovski predsednica Organizacije za zaštitu prava i podršku osobama sa invaliditetom Srbije „…Iz kruga“.

Ona je napomenula da među osobama sa invaliditetom ima mnogo stručnjaka iz različitih oblasti, ali da nisu svi pravnici, i zbog toga mnoga udruženja osoba sa invaliditetom u Srbiji pružaju besplatnu pravnu pomoć. „Osobe sa invaliditetom, kada imaju neki pravni problem ili nedoumicu, mogu se javiti udruženjima koja imaju pravnike i dobiti savet kako da na najbolji način reše problem koji imaju. Pred organima lokalne vlasti ili na globalnom nivou kao pojedinac, ili kao grupa koja ima zajednički problem ili interesovanje, mogu da dignu svoj glas, pozovu se na svoja prava, zastupaju sebe i na kraju dođu do rešenja. Ne preporučujem da grupe osoba sa invaliditetom budu veće od petoro ljudi, jer je praksa u drugim zemljama pokazala da je takvo samozastupanje najefikasnije. Prilikom samozastupanja moramo znati i ko nam u tome može pomoći. Treba napraviti grupu za podršku u kojoj će biti druge organizacije osoba sa invaliditetom, poznate ličnosti, pa čak i političari. Ako ni u tom slučaju ne uspe samozastupanje, onda su kritična masa koja treba da pomogne članovima udruženja, pisanjem peticija, izlaskom na ulicu, što su drugi vidovi nenasilne borbe“, rekla je Čarević Mitanovski.                    

S.M.

Borislava Beba Perić Ranković i Bojan Biga
Primeri dobre prakse iz Bečeja

I pored svih zabluda i predrasuda koje još uvek vladaju u Srbiji kada se govori o osobama sa invaliditetom, postoje primeri ljudi koji ruše sve prepreke pred sobom i dostižu domete koji su i za većinu osoba bez invaliditeta nedostižni.
Jedna od njih je Borislava Beba Perić Ranković olimpijska vicešampionka iz Pekinga 2008. godine, dvostruka uzastopna šampionka Evrope u stonom tenisu, članica Upravnog odbora Paraolimpijskog komiteta Srbije i članica Stručnog saveta Ministarstva omladine i sporta. Njenim stopama krenuo je i Bojan Biga, koji bez obzira na to što je slep, angažovanjem, pozitivnim razmišljanjem i velikom energijom traži svoje mesto pod suncem.

Volja čini čuda

Borislava Beba Perić rođena je 1972. godine, detinjstvo je provela kao i sva ostala deca, sa mnogo nestašluka iza „ćoška na poljančetu“. Završila je prva četiri razreda u OŠ „Petefi Šandor“, ostala četiri u OŠ „Sever Đurkić“, a srednju u tadašnjoj školi „Vladimir Provči“ (trgovački smer). Tokom školskih dana bila je aktivna na više polja, a najviše ju je interesovao sport. Trenirala je košarku, završila srednju školu, a onda vanredno upisala i Višu školu organizacije rada i informatike u Novom Sadu (sadašnja Viša poslovna).

Teške godine sa početka devedesetih su je naterale da se zaposli. Međutim, ubrzo se Bebin život iz korena promenio. Nesreća se dogodila 13. aprila 1994. godine, trenutak nepažnje i nerazmišljanja koštao je Borislavu teške povrede kičmenog stuba.

Posle operacije postala paraplegičar, a lekari joj nisu saopštili da nema nade da će ikada više hodati.

– Ni dan-danas doktori ne znaju pravu dijagnozu, jer većina mojih rezultata govori da sve što radim i postižem, u stvari po medicini, ne mogu. Lekari su i dalje u čudu i ne znaju kako to postižem. Sećam se reči pokojnog doktora Kojičića koji je rekao: „Sa strane smo sklonili brdo knjiga i gledamo tebe, jer si ti slučaj samo za sebe. U stručnoj literaturi ne piše ništa o tome, jer je tvoja volja izgleda jača od svega i izvlači iz organizma i ono što je nemoguće“ – rekla je Borislava Beba Perić.

Neverovatna volja terala je da ide i dalje. Posle rehabilitacije počela je u Novom Sadu da se bavi košarkom za osobe sa invaliditetom, a uporedo sa tim i stonim tenisom. Putovala je skoro svakodnevno na relaciji Bečej-Novi Sad, vredno trenirala, opredelila se za stoni tenis, a sve ostalo je istorija.

Beba se popela na vrh Evrope, a malo je nedostajalo da osvoji i olimpijsko zlato u Pekingu, ali će ga sigurno „napasti“ u Londonu 2012. godine. Tokom prethodnih godina nije se bavila samo sportom, bila je aktivna i u organima Paraolimpijskog komiteta, ali i u Ministarstvu omladine i sporta. Izgrađeno i poznato ime koristila je da što više uradi za osobe sa invaliditetom, posebno u svom rodnom gradu, ali je često nailazila na nerazumevanje, čak i samih osoba sa invaliditetom. To je nije sprečavalo da nastavi borbu, a konkretan rezultat Bebinog lobiranja u Ministarstvu i zalaganja za poboljšanje uslova života osoba sa invaliditetom u Bečeju je činjenica da je Omladinskom sportskom centru „Mladost“ odobreno 5,2 miliona dinara za renoviranje objekta da bi bio pristupačan za sve ljude.

Borislava Perić se ostvarila i na porodičnom planu. Posle Paraolimpijskih igara udala se za Milenka Rankovića, a kruna braka stigla je pre tri i po meseca – rodila se mala Dragana.

Osobe sa invaliditetom u svakodnevnom životu nailaze na niz prepreka i barijera, od arhitektonskih pa do onih društvenih. Kada čovek pogleda tvoj život, čini se da te barijere ne postoje ili da ih uklanjaš sa neverovatnom lakoćom. Da li je to baš tako?

–  Barijere i prepreke postoje i stvarne su, ali nisu nesavladive. Moja pokretačka snaga je inat i nema toga što kao osoba sa invaliditetom ne mogu učiniti. Kada mi neko kaže „ti to ne možeš“, zainatim se i pokažem mu da mogu. Trudim se da u životu na najmanju moguću meru svedem stvari koje ne mogu sama da uradim. Jedna od njih su stepenice, ali i one uz malu pomoć prijatelja ne predstavljaju problem. Znam da osobe sa invaliditetom imaju mnogo problema, ali prvo u glavi treba raščistiti šta možete a šta ne možete da uradite, i onda, kada naiđete na problem, sa osmehom na licu treba da zatražite pomoć roditelja, rođaka, bračnog druga, prijatelja ili nekog drugog ko vam je pri ruci.

Koliko te je nesreća promenila i da li razmišljaš o tome gde bi bila sada da ti se ona nije dogodila? Da li misliš, s obzirom na to da si kao osoba sa invaliditetom uspela u životu, da to, u stvari, i nije bila nesreća?

– Mnogi su mi postavljali slična pitanja, da šta bih dala da mi se nije desilo to što mi se desilo. Svima odgovaram isto – ne, ja ne bih ništa menjala. Drago mi je što mi se to desilo, jer sada živim mnogo kvalitetnije, punije i zadovoljnije nego pre nesreće. Gledam svoju generaciju, ljude koji nemaju invaliditet, pa su opet nezadovoljni statusom u društvu, primanjima, okolinom … Iz svoje nesreće sam izvukla sve najbolje, postala sam bolja i hrabrija osoba. Pre 1994. godine sam lako odustajala kada sam nailazila na neki problem, a sada nema šanse da odustanem. Svakodnevno dokazujem i sebi i drugima da ja mogu skoro sve i to me čini srećnom. Mislim da je to dobra formula i za ostale osobe sa invaliditetom, da svako jakom voljom može učiniti i više od onoga što nam medicina i društvo propisuju. Naravno, potrebna je i podrška porodice, roditelja i prijatelja. Ja sam imala sreću da sam upoznala Mišu koji mi je pored roditelja, majke Ljubice i oca Branka, i sestre Snežane i njene porodice, velika podrška, jer ima razumevanje za moju potrebu za sportom i putovanjima, razume da želim da budem samostalna. Da oni nisu takvi kakvi jesu, pitanje je da li bih uspela sve da postignem u životu.

Šta planiraš? Da li razmišljaš o ulasku u politiku, jer bi na taj način mogla više da doprineseš poboljšanju uslova života osoba sa invaliditetom?

– Prvo što želim da uradim, a taj proces sam već počela, je sticanje četvrtog stepena stručne spreme, jer nakon završetka trgovačke škole imam samo treći stepen. Kada to uradim, upisaću Fakultet fizičke kulture „Tims“, jer sebe u budućnosti, posle završetka karijere stonoteniserke, vidim kao trenera. To su moji planovi, ali nije nemoguće da me život odvede i na neku drugu stranu. Od kako sam aktivna u Upravnom odboru Paraolimpijskog komiteta i pri Ministarstvu omladine i sporta, upoznala sam mnogo ljudi koji su na visokim funkcijama u državi, vidim kako to funkcioniše, ali u isto vreme osećam malo želje da se nešto promeni i malo osoba sa invaliditetom je u svemu tome. Slažem se da  treba početi od sitnica koje život znače, ali će uskoro doći vreme da se i neko od nas osoba sa invaliditetom aktivnije uključi u rešavanje problema koji se nas tiču. U vrhu državnog aparata su trenutno samo dve osobe sa invaliditetom, poslanica u Narodnoj Skupštini Gordana Rajkov i Predrag Žikić koji je savetnik Borisa Tadića, što je malo. Trebalo bi da nas je više na funkcijama, kako na republičkom nivou, tako i na lokalnom nivou, jer treba da zastupamo svoje interese i potrebe, jer osobe sa invaliditetom najbolje znaju šta im treba i na koji način to učiniti. Džaba će nam neko učiniti pristupačnim objekte, ako mi to ne koristimo. Potrebno je više raditi na edukaciji, uspostavljanju mreže personalnih asistenata, da se osobe sa invaliditetom ne bi zatvarale u četiri zida i da bi se osećale poželjnima u društvu. Vidim sebe i u tome, želim da pomognem osobama sa invaliditetom, pogotovo u Bečeju, pomagaću i dalje iako imam i negativnih iskustava. Gde će me odvesti ta želja i taj rad, još uvek ne znam, ali je jedno sigurno – neću odustati.

Stalan posao jedna od želja

Bojan Biga još nije poznat široj javnosti kao Borislava Beba Perić Ranković, ali ima šansu da i on bude jedan od poznatih Bečejaca. Naime, u razgovoru sa Bojanom, koji je slep od ranog detinjstva, oseća se jaka pozitivna energija i želja za uspehom, bez obzira na invaliditet.

Bojan Biga rođen je 1987. godine i od rođenja je imao problema sa vidom. Imao je tumor na oba oka, medicina nije mogla mnogo da mu pomogne i ostao je slep. Detinjstvo nije proveo kao i sva ostala deca. Igrao se sa decom iz komšiluka, dok drugi mališani nisu mogli da prihvate njegovu različitost. Osnovnu školu za slepe i slabovide završio je u Zemunu, a srednju medicinsku u Beogradu. Posle školovanja vratio se u Bečej i najviše vremena provodi kod kuće i na Tisi.

– Nisam se dalje školovao, jer nemam interesovanja za fakultete koje obično upisuju slepi i slabovidi – pravni, filozofski ili filološki. Imam drugih ambicija, ali, nažalost, ne mogu ih ostvariti, jer sam slep. Zanimaju me informatika i vojna škola, ali to je u ovom trenutku za mene nedostupno. Informatiku bih mogao da upišem bez problema, ali znam da na poslednjoj godini studija dolaze stvari kojima slepi još uvek nemaju pristup, a pre svega radi se o operativnom sistemu „Juniks“. O vojnoj školi da i ne pričam, a želja mi je bila da budem pilot. Trenutno vreme provodim radom na računaru, slušanjem muzike i radovima na Tisi koje mogu da obavljam.

Govoreći o diskriminaciji osoba sa invaliditetom Biga je rekao da ona postoji, ali da je nije često osećao na svojoj koži.

– Ono što se dešavalo pre osnovne škole i kada su me deca zvala „ćoravim“ i „zrikavim“ ne računam u diskriminaciju, jer smo tada imali pet-šest godina i nismo mnogo znali o životu. U osnovnoj i srednjoj školi nisam imao neprijatnosti, jer su svi učenici bili slepi i slabovidi. Bilo je čarki, ali su to bile obične učeničke svađe. Što se Bečeja tiče, ne mogu mnogo da polemišem, jer ovde i nemam neko društvo, ne izlazim u grad i ne krećem se mnogo. Društvo i prijatelji iz škole su mi u Beogradu i kada odem tamo, izlazim sa drugovima, ali ne osećam nikakvo neprijateljstvo od drugih ljudi. Beograd je veliki grad u kojem ima mnogo slepih osoba i ljudi su se jednostavno navikli na nas.

Interesovanje za džudo

U decembru prošle godine Bojan Biga je počeo da trenira džudo u DžK Mladost. Kaže da ga to ispunjava i da želi da ovlada ovom borilačkom veštinom: „Džudo me interesuje i sa moje tačke gledišta ide mi solidno. Naravno, trener najbolje zna da li i koliko napredujem, ali ono što osećam kao najbolje je što su me svi u klubu prihvatili, što se svi trude da mi pokažu, objasne i pomognu u učenju tehnika. Moja želja za učenjem nije sporna i nadam se da ću daleko dogurati“, rekao je Biga. U prvom razgovoru za „Bečejski mozaik“ sa Borislavom Bebom Perić Ranković (februar 2004. godine), iako je tada počinjala da se bavi stonim tenisom, više kroz šalu bilo je reči o mogućnosti da jednog dana zaigra ping-pong na Olimpijskim igrama. Beba ne samo da je zaigrala u Pekingu, nego je osvojila srebrnu medalju. U nezvaničnom razgovoru sa Bigom spomenute su Paraolimpijske igre u Rio de Žaneiru 2016. godine. Osećale su se dobre vibracije i želja da u Brazilu bude i mladi Bečejac. Da li je Bojan Biga sledeći osvajač medalje iz Bečeja na Paraolimpijskim igrama?
Čuda su moguća. I dešavaju se.

Biga je mladić koji ima mnoga interesovanja i koji upražnjava stvari koje za slepu osobu nisu lako izvodljive – vožnja čamca, bicikla, traktora, korišćenje računara o čemu je i snimljen kratkometražni film.

– Nije baš sve tako kao što je predstavljeno. Mogu da vozim čamac, ali da neko sedi pored mene i govori mi gde da vozim. Bicikl mogu da vozim po dvorištu gde poznajem teren, a ne da vozim po gradu, a isti je slučaj i sa vožnjom traktora. Računar koristim svakodnevno, posedujem govorni softver i u većoj meri ga koristim da čitam knjige, vesti, novine, da šaljem i primam poštu i slušam muziku. Ima i stvari koje su mi nedostupne za sada, jer nemam potrebne softvere.

Problem nezaposlenosti pogađa i Bojana Bigu. Iako je završio školu za fizioterapeuta ne može da nađe posao u struci.

– U Jodnoj banji sam odradio pripravnički staž, ali posle toga nisam uspeo da nađem zaposlenje. Pisao sam molbe na mnoge adrese, vodio sam razgovore u Domu zdravlja, ali od toga nije bilo ništa. Pismom sam se obratio i lokalnoj samoupravi, ali nisam dobio nikakav odgovor. Voleo bih da se zaposlim, jer mi je novac potreban da bih mogao da kupim pomagala koja su mi potrebna, sisteme za orijentaciju i navigaciju, softvere za računar koji koštaju toliko da o nabavci ne mogu ni da razmišljam. Niko u ovoj opštini, ali ni u državi ne razmišlja o tome kako da te stvari približi nama slepima.

U Bečeju saobraćajna infrastuktura, a posebno trotoari, nisu prilagođeni svim ljudima. Najviše problema imaju slepi i slabovidi i osobe sa invaliditetom koje koriste kolica. Ipak, nije to glavni razlog zbog čega teško možete videti slepu osobu ili osobu sa invaliditetom u kolicima na ulicama grada.

– Bečej nije toliko tehnički nepristupačan, koliko je ljudski faktor u pitanju. Kada sam u Beogradu, ne sekiram se mnogo, jer znam da će mi neko prići i prevesti me preko ulice. Čisto sumnjam da bi u Bečeju, kada bih stajao sa belim štapom na raskrsnici, neko prišao i pomogao mi da pređem ulicu. Ljudi koji bi me videli prvo bi pomislili da je to neka „zezancija“. U to sam skoro siguran. Zbog toga kada treba da odem negde, uglavnom me voze brat ili otac.

Na pitanje šta čini Savez slepih i slabovidih Vojvodine, ogranak u Bečeju, za svoje sugrađane koji su izgubili vid Biga je odgovorio:

– Ogranak je neaktivan, član sam pokrajinskog saveza. Najvažnija stvar koju nam nudi savez je zvučna biblioteka u Novom Sadu koja je najbolja na prostoru bivše SFRJ.  Materijal možemo da naručimo i stiže nam pouzećem. Pored toga, u članskoj karti saveza imam mogućnost da šest puta godišnje besplatno putujem drumskim, železničkim i avio-saobraćajem na teritoriji Srbije. Koristim pogodnosti autobuskog saobraćaja i ništa više, jer ne znam gde bih avionom putovao po Srbiji. Mislim da je to malo i da bi savez kao spona između nas i države trebalo da učini nešto više, pogotovo za nas u manjim gradovima. Da živim u Novom Sadu imao bih mnogo više pogodnosti.

Govoreći o planovima u životu Bojan Biga je rekao samo jednu stvar:

– Voleo bih da se zaposlim u struci, da imam svoj dinar i da mogu da planiram svoj život.

S.M.

Objavljivanje dodatka omogućilo je Ministarstvo kulture Republike Srbije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *