Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

BLAŽA STAJIĆ NOSILAC ORDENA SVETOG SAVE: Orden za zasluge

BLAŽA STAJIĆ NOSILAC ORDENA SVETOG SAVE:  Orden za zaslugetrg_fontane

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoji devet ordena koje, na predlog nadležnog eparhijskog arhijereja, dodeljuje Sveti arhijerejski sabor, odnosno Sveti arhijerejski sinod. Prvi orden, koji nosi ime Svetog Save i ima tri stepena, ustanovljen je 1985. godine, uoči obeležavanja osam vekova od njegovog rođenja i njime se odlikuju duhovna i svetovna lica za naročite zasluge za Srpsku pravoslavnu crkvu. Sveti arhijerejski sabor je 2009. godine doneo odluku o ustanovljenju još pet ordena: Svetog Simeona Mirotočivog, Svetog kralja Milutina, Svetog Petra Cetinjskog, Svete carice Milice – Prepodobne Evgenije i Svetog despota Stefana Lazarevića, a 2010. godine uoči obeležavanja 1.700 godina Milanskog edikta, ustanovljen je i Orden cara Konstantina.

Na obeležavanju slave Eparhije bačke 19. septembra u Srbobranu, patrijarh srpski Irinej uručio je orden Svetog Save drugog reda Blaži Stajiću iz Bečeja, dugogodišnjem članu Eparhijskog saveta, koji je rekao da je za njega to velika čast i privilegija.
„Bio sam dugogodišnji član crkvenog odbora, nekoliko mandata sam bio i predsednik crkvenog odbora, bio sam kum za crkvenu slavu Đurđevdan, ali i ’rezervni’ kum kad je bilo potrebno, posle su me angažovali i postao sam član Upravnog odbora Eparhije bačke. Radio sam ono što sam mogao i trudio se koliko sam mogao da zaista pomognem crkvi. Međutim, prošle zime me je zadesila bolest i zamolio sam vladiku Irineja da me oslobodi te dužnosti, on je to prihvatio, tako da više nisam član tog odbora. Nakon toga ne znam šta se dešavalo, ali sam u junu čuo da na predlog vladike Irineja Sinod pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Irinejem donosi odluku da mi dodele odlikovanje Svetog Save. Pretpostavljam da sam to zaslužio i zahvalan sam svima koji su doprineli tome da dobijem tu nagradu, a zaslugu imaju sigurno i naši sveštenici, i sadašnji i bivši u eparhiji, i vladika Bulović koji je predložio to, a zahvalan sam i Sinodu Srpske pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Irinejem. Ovo je visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve koje se retko dodeljuje i dodeljuje se istaknutim pojedincima za dobročinstva i posvećenost veri. Zaista sam dirnut i srećan sam što sam to dobio i teško mi je da pronađem odgovarajuće reči kojima bih opisao osećanje zahvalnosti za ukazano mi poverenje Svetog arhijerejskog sinoda“, izjavio je Stajić.
Orden Svetog Save drugog stepena dodeljeno je Stajiću na predlog episkopa bačkog Irineja 12. juna 2013. godine za „njegov trud i na delu pokazanu ljubav prema svetoj Majci Crkvi i svome rodu“.
Inače, Blaža Stajić je jedan od uspešnih poljoprivrednika i ugledan građanin koji ne samo crkvi, nego i u drugim segmentima života pomaže razvoj lokalne zajednice, te je neretko bio „slavski kum“ pojedinim bečejskim školama, kojima je svojim donacijama pomagao u osavremenjavanju nastavnog procesa.
Versku tradiciju nosi, kako je rekao, iz svoje porodice, a preko 30-40 godina i sam učestvuje u radu crkvene opštine u Bečeju. Iako pravoslavni vernici u današnje vreme možda nisu toliko privrženi crkvi nego ranije, koja ipak neguje prave ljudske vrednosti i porodicu kao osnov svega, pozitivnog pomaka ima, smatra Stajić. „Biti vernik je nešto što je dobrovoljno, i svako sam treba da rasudi i presudi da li će poštovati veru i ići u crkvu. Meni je drago što vidim dosta omladine i mladih ljudi koji su posvećeni crkvi i dolaze u crkvu“, rekao je Stajić.
U razgovoru sa novinarom Bečejskog mozaika pričao je o brojnim događajima i problemima na koje je nailazio tokom rada u crkvenom odboru, među kojima je, recimo, bila pomoć i zalaganje da se realizuje poslednja želja nekih od naših sugrađana koji žive u rasejanju.
Tokom delovanja u crkvenim odborima imao je prilike da se upozna sa visokim crkvenim zvaničnicima, između ostalih i sa pokojnim patrijarhom Pavlom, sa kojim se više puta sreo, ali će mu prvi susret, kako je rekao, ostati u trajnom sećanju.
„Dok sam živ neću zaboraviti prvi susret sa patrijarhom Pavlom. Bilo je tu izvesnih problema sa jednim sveštenikom u bečejskoj crkvi, koji sam ja, kada sam postavljen za predsednika crkvenog odbora, želeo da rešim, ali u svemu tome postoji određena procedura i postupnost prema crkvenoj hijerarhiji. Više puta sam pokušavao da dođem do vladike Eparhije bačke, ali bezuspešno, a pošto je problem zahtevao hitno rešavanje, odlučio sam da preskočim sve te hijerarhijske ’stepenike’ i da odem direktno kod patrijarha Pavla u Beograd. Kad sam stigao tamo, njegov namesnik, to jest sekretar me je pitao da li imam zakazan razgovor. Rekao sam da nemam, ali da moram da se vidim sa patrijarhom. Iako nisam poštovao proceduru, on mi je izašao u susret i rekao da će da pita patrijarha da li će me primiti na razgovor. Tako je i bilo. Kada su svi koji su imali zakazan sastanak sa patrijarhom Pavlom završili, sekretar me je uveo u jednu veliku salu u kojoj je bio jedan dugačak sto sa oko tridesetak stolica sa obe strane, a u dnu sale je bio jedan manji sto i dvosed, gde je sedeo patrijarh. Oslovio sam ga, naređao sam njegove titule po redu, stajao sam pored tog stola i razmišljao o tome, pošto je patrijarh bio već star, da me neće čuti i razumeti sa te razdaljine. Dvoumio sam se da li da uzmem stolicu i da je prinesem bliže njemu, ali patrijarh Pavle, kao da je pročitao moje misli, skočio je kao momčić, zgrabio stolicu ispred mene koja je bila bar duplo veća i teža od njega, stavio je za onaj mali njegov sto i rekao: ’Sine moj, sedi tu kod mene’. Tog momenta sam odahnuo i onda smo razgovarali kao da se odavno znamo. Utisak koji je on ostavio na mene je teško objasniti, bio je zaista sveti čovek, prijatan, mudar i pametan, prilagođavao se svakom čoveku, svakom razmišljanju, o svemu je sve znao. To su zaista posebni trenuci kad imaš čast da sa takvim ljudima razgovaraš. Posle toga kadgod je nešto ozbiljnije trebalo da se rešava uvek su mene slali“, ispričao je Stajić, a prisetio se i događaja kada se upoznao sa pokojnim Zoranom Đinđićem. „Nisam bio član nijedne stranke, ali sam Zorana Đinđića ’opasno’ voleo. Jedanput je za crkvenu slavu Đurđevdan došao u Bečej, baš kad sam bio kum crkvene slave i onda sam imao priliku da ga upoznam. Posle toga sam bio sa njim još nekoliko puta kada je dolazio u Bečej“, rekao je Blaža Stajić.

LJ.M.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *