Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Brano Terzić, viši rukometni trener: Traži se pozivar

Brano Terzić, viši rukometni trener: Traži se pozivartrg_fontane

Opština Bečej ima četrdesetak hiljada žitelja i bogatu rukometnu tradiciju, ali ne i muški seniorski klub u takmičenjima rukometnih saveza Vojvodine i Srbije.

Ova činjenica je poražavajuća kada se zna da je rukometni klub iz Bečeja sedamdesetih godina prošlog veka nastupao u čuvenoj Drugoj saveznoj ligi ondašnje Jugoslavije, kada se nedeljom na tribinama na otvorenom terenu DTV Partizan u prepodnevnim satima u vreme odigravanja utakmice okupljalo oko tri, pa u nekim slučajevima i do četiri hiljade gledalaca koji su došli da bodrenjem podrže Čedu, Vujketa, Miju, Radinu, Zeljkovića, Borojevića, Obrovačkog, Kenjija, Mesaroša, Pudara i druge bečejske rukometne legende. Uprkos činjenici da ta generacija, iz čijih je redova i Čedomir Bugraski, reprezentativac naše zemlje i osvajač zlata na Olimpijskim igrama u Minhenu, nije izborila plasman u I saveznu ligu, nikada se nije dovodilo u pitanje da je rukometni sport bio dominantan u gradu kraj Tise. To je i potvrdila dolazeća generacija koja je, predvođena Petkovićem, Džigurskim, Jakšićem, Đorđevićem, Borojevićem, Živkovim, Popovim, devedesetih godina izborila status u Ib saveznoj ligi, doduše u nešto manjoj zemlji i nešto tanjoj konkurenciji. Posle toga je došlo do sunovrata koji traje do danas.
– Bečej jeste grad sa velikom rukometnom tradicijom, ali to je iza nas. Današnja stvarnost je očajna, stanje je alarmantno – kaže Brano Terzić, viši rukometni trener. – Vezano je to, sigurno, sa ovom krizom, ali po meni nema dovoljno razumevanja ni u samoj sredini prema sportu uopšte, ne samo rukometu. Setimo se „fajnal fora“, kada su vaterpolisti postali prvaci Evrope, setimo se da su bečejski fudbaleri igrali evropske utakmice, košarkašice isto tako … Ali sve to je iza nas. Dolaskom krize, odlazile su generacije sportista, odlazili stručnjaci i sve je svedeno na minimum. Svemu je dodatno kumovao i nedoneseni Zakon o sportu u Srbiji, što pravi probleme i najvećim sportskim klubovima u velikim centrima, a šta onda reći o nama malima, u našoj maloj sredini? Međutim, pitanje je da li je na lokalnom nivou moglo da se ima malo više sluha za sport, da se sport malo pogura i finansijski, ali i ne samo finansijski. Što se rukometa tiče, Bečej zaslužuje da ima, ako ne drugoligaša, a ono bar vojvođanskog ligaša, stabilnog vojvođanskog ligaša.

Do prošle sezone bečejska opština je imala seniorski sastav Jedinstva iz Bačkog Petrovog Sela u drugoligaškoj konkurenciji. Ispadanje u niži rang – u Vojvođansku ligu – rezultiralo je istupanjem iz takmičenja. Istovremeno RK Bečej se takmiči samo u juniorskoj konkurenciji. Da li je sve to moglo drugačije?

– Po meni je najbolje rešenje bilo da se Petrovo Selo i Bečej fuzionišu, da se juniorski tim RK Bečej samo nadogradi, da se igra Vojvođanska liga, da ovi dečaci imaju gde da igraju, jer su oni željni igre, jer je u njihovom interesu da igraju. Vratili bi se tu i bečejski igrači iz drugih klubova, vratila bi se i publika, bilo bi dobrog rukometa… Međutim, šta sam ja? Ja sam trener, stručno lice koje priča na terenu, a ne negde drugde. Ja mogu samo da dam predlog ili svoje mišljenje, ali ne i da odlučujem o takvim stvarima.

Svedoci smo da je ta fuzija izostala. Šta dalje? Postoje li neki novi predlozi i mišljenja? Koji je moguć izlaz iz, kako vi kažete, ove očajne rukometne stvarnosti?

– Ne želim nikoga da prozivam, niti branim, govorim jedino u interesu rukometa, o tome šta bi možda moglo da se uradi. Neophodno je organizovati sastanak sportskih poslenika na nivou opštine kako nam se ne bi desilo da se i ovi dečaci raziđu, a za sam početak potrebno je lobiranje i podrška iz opštinskih struktura.

Moguć scenario

Po Terzićevim rečima jedan od mogućih četvorogodišnjih planova ciljno bi podrazumevao u seniorskoj konkurenciji, i muškoj i ženskoj, stabilne vojvođanske ligaše, postojanje i učešće u takmičenjima obeju juniorskih selekcija i rad sa decom osnovnoškolskog uzrasta u svim naseljenim mestima opštine, a u cilju stvaranja dovoljno velike baze iz koje bi se vremenom izdvojio kvalitet za podmlađivanje starijih kategorija.
Sam rad sa najmlađima, reč je o zapatu od po stotinak devojčica i dečaka, odvijao bi se delom u salama njihovih matičnih osnovnih škola, a jednom nedeljno bili bi okupljeni na zajedničkim treninzima u hali OSC-a „Mladost“. Sve ovo moglo bi biti ostvareno pod plaštom RK Bečej, uz neophodnu saradnju opštinskih struktura i poželjnu saradnju velikih i malih sponzora (dovesti decu iz Bačkog Gradišta ili Radičevića na subotnji trening i vratiti ih, garnitura dresova za juniorke, pokroviteljstvo jednog gostovanja seniorskog tima i slično).
– Mogući su i poželjni i drugi predlozi za koncipiranje plana razvoja bečejskog rukometa, ali je najbitnije da se taj plan što pre donese i da se otpočne sa radom – kaže Terzić.

O kakvom lobiranju, odnosno o kojoj vrsti podrške je reč?

– Primera radi, iz opštine bi nam bilo potrebno uspostavljanje saradnje sa direktorima škola, da tu opština bude koordinator, a ne da se dešava da direktor ima ili nema dobru volju da mi odobri salu za rad sa decom, da me pita ko me je uputio, da li sam ja iz neke partije – nisam, ja imam samo dobru volju – iz rukometne partije sam, iz sportske sam partije. E, i o tome se radi, tu nam je potrebna podrška opštine, uz ta neka finansijska sredstva koja ne moraju biti naročito velika. Bude li organizovan takav sastanak, ja ću se odazvati, Radovan Vujović će se odazvati i Mihailo Petković će i Steva Katić i svi drugi koji nešto znače u bečejskom rukometu, struka će se odazvati. Tada bismo mogli napraviti plan za oporavak bečejskog rukometa, jer za sve mora postojati plan. I ako to bude dobar plan – ozdraviće. Sigurno bi se došlo do nekog rešenja. Ali ako nema volje, mi to sami ne možemo. Mi se jedino možemo nalaziti privatno, kao prijatelji, ali to je nezvanično.

Čovek rukometa

Brano Terzić je tokom četrnaestogodišnje igračke karijere branio boje RK Fadip Bečej, RK Jedinstvo BPS i RK Elan Srbobran. Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu, isprva „bez papira“, da bi 2001. godine u Beogradu diplomirao i stekao zvanje višeg rukometnog trenera. Trenirao je ŽRK Bečej (od „patos“ do Vojvođanske lige), RK Hercegovina Nevesinje (Prva liga Republike Srpske), ŽRK Crvena zvezda, Beograd (Zvezda B i sve kategorije mlađe od 18 godina) i RK Jedinstvo BPS (Druga liga).
Jedan je od osnivača RK Bečej.

Ukoliko rukometna struka opštine Bečej ne može da bude inicijator zvaničnog sastanka na temu sadašnjosti i budućnosti bečejskog rukometa, ko bi to trebalo da bude – na kraju krajeva, ispostaviće se da to nikom i nije u opisu poslova?

– Što se inicijatora takvog okupljanja tiče, najbolje bi bilo da to bude pomoćnik predsednika opštine zadužen za omladinu i sport, možda bi mogao i Sportski savez opštine Bečej, pa evo i Bečejski mozaik. Evo, neka Mozaik krene sa ovom pričom, pa ćemo videti reakcije. Uglavnom, ljudi će to pročitati u novinama, neki će možda reći ovo, neki ono, ali mislim da je svim Bečejcima, ljubiteljima rukometa u interesu da to bude što pre.
Jer će danas već sutra biti juče.

ZLJ

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *