Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Nasilje u porodici – 5. deo: Više od 100 prijava u Bečeju

Nasilje u porodici – 5. deo: Više od 100 prijava u Bečejutrg_fontane

U prvih devet meseci 2011. godine Prekršajnom sudu u Bečeju podneto je 1.036 prijava iz oblasti javnog reda i mira, a od toga je 108 prekršajnih prijava sa elementima nasilja u porodici. Donete su 84 osuđujuće presude od čega su sedam kazni zatvora u trajanju između 10 i 60 dana. Doneta je i jedna oslobađajuća presuda. Počinioci su u većini slučajeva muškarci, uglavnom vanbračni partneri, dok su žrtve nasilja osobe između 18 i 60 godina starosti.

Vršiteljka funkcije predsednice Prekršajnog suda u Bečeju Snežana Bašić objasnila je da se u Srbiji godišnje u proseku pokrene 7.500 prekršajnih postupaka iz oblasti nasilja u porodici, što znači da je svaki 989. građanin Srbije izvršilac nasilja.
Partnersko nasilje čini 45,2 odsto slučajeva, 16,22 odsto je srodničko nasilje, u 17,66 odsto se radi o nasilju dece prema roditeljima, u 10,83 odsto slučajeva je reč o nasilju roditelja prema deci, dok se 9,47 procenata odnosi na nasilje između dece. Nasilje najčešće trpe osobe između 40 i 60 godina, dominira fizičko nasilje koje se ponavlja u 17 posto slučajeva. Bašić je istakla da je strašno to što na teritoriji Srbije ne postoji nijedna opština u kojoj nije bilo porodičnog nasilja. Na nivou Srbije policiji se dnevno prijavi 53 nasilja u porodici. Odnos prekršaja i krivičnih dela iz oblasti nasilja u porodici je 40,8 prekršaja prema 9,1 posto krivičnih dela. „Ovo nisu kompletni podaci, pošto Zakon o prekršajima ne poznaje poseban prekršaj nasilja u porodici, i o tome ne postoji posebna evidencija, nego smo bili prinuđeni da iz prekršaja vršenja nasilja ’ručno’ vadimo podatke tamo gde je bilo nasilja u porodici. Do ovih podataka se jako teško došlo i istraživanje je trajalo više od godinu dana“, rekla je predsednica Prekršajnog suda u Bečeju.
Predstavnica Autonomnog ženskog centra, advokatica Vanja Macanović, rekla je da Centar mnogo radi na obuci svih profesionalaca koji su u institucijama uključeni u rešavanje problema porodičnog nasilja, između ostalih i sa sudijama i tužiocima: „Uvideli smo da je prisutan nedostatak razmene informacija o tome kako različiti sudovi i tužilaštva u Srbiji postupaju, i zato se trudimo da na našim predavanjima i sastancima budu profesionalci koji rade na ovakvim slučajevima“.
Macanović je kao primer dobre prakse navela rad pravosudnih organa u Kragujevcu gde je osnovan Savet za bezbednost grada Kragujevca i ustanovljen sistem hitnog postupanja: „To znači da se učinilac nasilja u porodici odmah, po hitnom postupku, privede dežurnom sudiji za prekršaje koji radi 24 časa, tako da se slučaj završi za dan-dva. Oni su određivali mnogo mera obaveznog lečenja alkoholičara i kada se izriče takva mera po hitnom postupku, takve osobe se odmah upućuju na lečenje. To je dalo dobre rezultate. Takođe, dobar je primer Zrenjanina, gde je zamenik tužioca rešio da preuzme stvari u svoje ruke. Tamo se svi prijavljeni slučajevi nasilja u porodici jednom nedeljno razmatraju na sastanku koji se održava u prostorijama tužilaštva. Njemu prisustvuju predstavnici policije, Centra za socijalni rad sa svojim evidencijama prijava, i sudija za prekršaje koji radi samo u Zrenjaninu, i analiziraju sve slučajeve, pa tamo gde ima elemenata za pokretanje krivičnog postupka pokreće se krivični, a tamo gde se tužilac dvoumi, ide se na prekršajni postupak, ali se nalaže prikupljanje dodatnih informacija. Ukoliko se dođe do novih informacija, krivični sud traži od prekršajnog suda dotadašnje spise i pokreće se krivični postupak. Ima i slučajeva kada se ne pokreće nijedan kazneni postupak, nego tužilac pred porodičnim sudom pokreće postupak mere zaštite od nasilja u porodici i u ime žrtve traži izricanje tih mera. To se pokazalo kao dobro rešenje, jer mere zaštite možete dobiti za nekih mesec dana, dok krivični postupak traje i do godinu dana. Prekršajni postupak je brži, ali ako ne ide po hitnom postupku i on traje nekoliko meseci, a u ovim slučajevima se ipak očekuje hitna mera zaštite žrtve“.
Kad je reč o porodičnom nasilju, Macanović navodi da se u 50-60 posto slučajeva policija izriče usmeno upozorenje, a to je najgora moguća varijanta koja može da se desi kada je u pitanju nasilje u porodici.
Kao prekršaj zbog kršenja javnog reda i mira tretira se 30-40 posto slučajeva, a samo 10 posto se vodi kao krivično delo. „U tih deset posto, 90 posto je onaj prvi stav najblažeg oblika dela krivičnog nasilja, gde počinioci dobijaju uslovne kazne. Problem je što o tome ne postoji centralna baza podataka da svaki policajac može da proveri prilikom intervencije po pozivu, da li je ovaj slučaj evidentiran i kakve su mere preduzete da se ne bi izricalo usmeno upozorenje koje nije donelo nikakav efekat, jer se dešava da žrtve odustanu od prijavljivanja kada vide da policija osim usmenog upozorenja ništa više ne čini“, rekla je Macanović.
U vezi sa hitnošću postupaka sudija Prekršajnog suda u Bečeju je rekla da postoje dva razloga zbog čega se policijski službenici češće opredeljuju za prekršajne prijave umesto krivičnih. Jedan je što Zakon o prekršajima poznaje institut izvršenja presude pre nego što ona postane pravosnažna. „To su slučajevi kada se mora reagovati hitno i odmah. Kada se događaj prijavi policiji, oni odmah sačine zahtev za pokretanje prekršajnog postupka i počinilac se vodi kod prekršajnog sudije, gde mu se odmah izriče kazna, najčešće kazna zatvora, i nasilnik se u najkraćem roku upućuje na izdržavanje kazne pa tek onda stiče pravo na žalbu. Na taj način se postiže da nasilnik prekine sa nasiljem i maltretiranjem žrtve. Drugi razlog je što u Zakonu o prekršajima nemamo uslovnu zatvorsku kaznu. Postoji samo novčana ili zatvorska kazna koja je uvek bezuslovna“, objasnila je Bašić.
Prema njenim rečima, u Bečeju postoji dobra saradnja Prekršajnog suda pre svega sa policijom, i bilo koji slučaj nasilja, pogotovo nasilje u porodici se odmah evidentira, a rezultat toga je veliki broj hitnih predmeta. Postoji dobra saradnja i sa Centrom za socijalni rad, naročito kada su u pitanju maloletnici.
Predstavnica Autonomnog ženskog centra zaključila je da treba da se „uvede“ odgovornost profesionalaca koji se bave ovom problematikom, imajući u vidu činjenicu da u pojedinim sredinama u Srbiji postoji dobra saradnja svih institucija, a u nekima te saradnje nema. „Najveći problem je način na koji se pristupa žrtvi i način na koji profesionalci, koji to rade, nose svoj deo odgovornosti. Dok ne postoji odgovornost profesionalaca za ono što su ili nisu uradili, mi nećemo uspostaviti koherentan sistem zaštite“, rekla je Vanja Macanović.

LJ.M.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *