Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Vera Ilić, dobila nagradu za najbolju medicinsku sestru u vrtiću: „U jaslicama nam je bilo najbolje“

Vera Ilić, dobila nagradu za najbolju medicinsku sestru u vrtiću: „U jaslicama nam je bilo najbolje“trg_fontane

„Znate i sami, kod kuće uvek ima nekakvih problema, ali kad dođeš ovde u jaslice, deca ne znaju da li je kod tvoje kuće sve u redu, da li si ti u redu, oni u tebe gledaju kao u zvezdu i moraš uvek da nabaciš osmeh na lice, jer deci je to najvažnije. Poljubiš ih, pomiluješ, sednu ti u krilo. Njima je taj kontakt najbitniji, da znaju da obraćaš pažnju na njih“, priča Vera Ilić, medicinska sestra u Dečjem vrtiću „Labud Pejović“, koja je ove godine bila među deset medicinskih sestara iz Srbije koje su od Ministarstva prosvete dobile nagradu za „Najbolja medicinska sestra u predškolskoj ustanovi“.

Ona kaže da je u radu sa decom najvažnije da volite decu i da ste entuzijasta.
– Jako je bitno da u duši ostaneš mlad – večito dete i da te sve interesuje, jer ove mališane sve interesuje, čas nešto pipnu ovde, nešto uzmu tamo, ovo stave u usta, hoće ovo, hoće ono, i ti moraš da si u tome zajedno sa njima, a to je valjda ono što me i održava. Ja nemam ni sto u sobi, mi smo uvek na sunđeru da možemo da se gledamo u oči. Kod nas je svaki dan drugačiji, uvek se nešto dešava i uvek su tu neki novi klinci. Kroz moje ruke je prošlo oko hiljadu dece.
Deca se vraćaju kod Vere Ilić u obdanište.
– Već donose i svoju decu kod mene. Moja prva generacija sad ima oko trideset godina i kad dovedu svoju decu zafrkavam se pa kažem: „E, kakva ti je mama bila, plakala, vikala, vriskala da neće u vrtić“. Dopuštam deci koja pređu u vrtić, a ovde imaju mlađu sestru ili brata, da dođu, i gotovo uvek u sobi imam i starije dece. Čak dolaze i mnogo starija deca i iz škola i sa fakulteta. Tada u sobi imam i po 4-5 starijih devojčica, onda one tu sve organizuju, interesantno je i njima, a i ovoj maloj deci. Na drugim mestima i gradovima obično to ne dopuštaju, ali ja moram. Dođu da posete ne samo mene već i ostale, i kažu: „U jaslicama nam je bilo najbolje“.
Nakon 28 godina rada sa decom u jaslenim grupama, prisećajući se svojih početaka, Ilić kaže da je nekada u tom uzrastu bila samo nega dece, a kasnije je uveden vaspitno-obrazovni rad i sa decom do 3-3,5 godina starosti.
– Tako sam se i ja, tokom ovih godina, doškolavala kroz praksu, kroz seminare. Mi u jaslicama prošli smo sve licencirane seminare i naučili rad u grupi, zahvaljujući pre svega psihološkinji Anici Nikolić, koja nas je podsticala na to, i slobodno mogu da kažem da ne zaostajemo za Novim Sadom kada prezentujemo svoje seminarske radove. Međutim, mi jedini organizujemo „Bebi-fest“, vodimo decu u zoološki vrt, idemo na ekskurzije a to radimo i sa ovom malom decom, dok druge ustanove to ne rade. Dogovorimo se, sednemo u autobus i odemo sa njima na mini-ekskurziju, posetili smo Fantast, Adu, Temerin… Recimo, dešava se na seminarima da pohvale rad Beograđana, koji su uneli u sobu pet kofa sa snegom i organizovali zanimanje, a mi decu izvedemo na sneg, na dolmu, gde se sankamo i pravimo sneška. Oni od pet kofa snega naprave bum, jer ipak Beograd je Beograd, a mi iz manjih sredina ne pravimo od toga ni famu ni ništa, nama je normalno da tako radimo. Vodili smo decu u seosko dvorište da „uživo“, da tako kažem, vide i piliće, kokice, kozice, ovce…
Ilić kaže da je puna elana i uvek želi nešto novo. Ne voli klišee i traži da malo „iskoči“ iz tog koloseka.
– Imam uvek neku ideju, ispričam to koleginicama, okupimo se i svako predloži ili doda ponešto, i onda to sve lepo ispadne. Niko se nije savršen i naučen rodio, i jako je bitna razmena informacija i iskustava, kad neko nešto negde vidi, prezentuje to koleginicama i onda zajednički obradimo, uradimo malo drugačije, prilagođeno našim uslovima i potrebama. Predložila sam da napravimo međusobnu saradnju, da neke ideje ne čuvamo samo za sebe ili da ih prisvajamo, nego da razmenjujemo iskustva i da se međusobno dopunjujemo, zato najčešće i prezentujemo grupne, zajedničke radove ili aktivnosti i ova nagrada je zajednička, za ceo kolektiv. Recimo, prvi smo uveli aktivnost „otvorena vrata“. Otvorimo vrata od soba i deca mogu da idu iz sobe u sobu na one aktivnosti ili zanimanja koja ih u tom trenutku privuku. Svako od nas drži različite aktivnosti i deca slobodno biraju šta od toga žele da rade. Prezentovali smo to i u predškolskim ustanovama u Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, niko nije tako radio i pitali su nas kako funkcionišemo u tome. Rekla sam im da „otvorena vrata“ nisu aktivnost za ceo dan, nego za nekoliko sati, deca se izduvaju, izigraju i vrate se u svoje sobe, ali ne može bez kolektivnog rada. Napravili smo i knjigu od dečjih otisaka, od ručica smo napravili neku priču, to smo plastificirali. Ima mnogo toga što radimo, ali se ne hvalimo.
Ilić je rekla da nije ni znala da ju je kolektiv iz jaslica predložio za nagradu, već je slučajno saznala na jednom seminaru.
– Na seminaru sedimo svi za stolom i prilazi mi glavna iz našeg udruženja i kaže: „Nažalost,Vera, ove godine nećeš dobiti nagradu“, a ja onako zaprepašćeno pitam: „Kakvu nagradu?“, „Za najbolju medicinsku sestru“, u tom koleginice počinju da se smeju videvši me onako iznenađenu. „Šta ste mi to zamesili?!“, upitam ih, bila sam totalno šokirana. Od tada je prošlo nekoliko godina i evo opet su to tajno uradile. Ova nagrada mi mnogo znači, to je ipak neki izraz poštovanja za sve ono što radim, ali ona ne pripada samo meni, to je nagrada za ceo naš kolektiv, jer sve zajedno radimo i svi zajedno smo to zaslužili – vedra, s osmehom objasnila je Vera Ilić, najbolja medicinska sestra u Bečeju.

Ljiljana Milovanov

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *