Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Projekat Bečejskog mozaika: Ničija zemlja – tranzicija dece sa smetnjama u razvoju

Projekat Bečejskog mozaika: Ničija zemlja – tranzicija dece sa smetnjama u razvojutrg_fontane

Zbog interesa dece i njihovih roditelja, ali i institucija i ustanova čiji je posao da, uslovno rečeno, vode računa o deci sa smetnjama u razvoju i njihovoj inkluziji, objavljujemo najvažnije delove iz specijala „Ničija zemlja – tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u osnovne škole u Bečeju“ objavljenog na portalu www.becejski-mozaik.co.rs

U tom medijskom projektu su novinari Bečejskog mozaika pokušali da odgovore na pitanja o tome kakav je položaj dece sa smetnjama u razvoju u predškolskom i u školskom sistemu, da li za njih postoji tranzicioni plan prilikom polaska iz jedne u drugu obrazovnu ustanovu, kakva podrška se obezbeđuje deci, da li sva deca sa smetnjama u razvoju koja pohađaju bečejsku školu „Bratstvo“ zaista moraju da pohađaju tu školu, ili bi mogla, uz dodatnu podršku, da idu u tipične osnovne škole, šta je sa decom koja nisu vidljiva za sistem, da li neko razmišlja o porodicama dece sa smetnjama u razvoju, da li je inkluzija problem ili rešenje problema. Tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u prvi razred osnovne škole je veoma važan i stresan segment njihovog života, ali javnost u Bečeju, a ni roditelji dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom o tome ne znaju ništa. U opštini Bečej tom temom se nikada nije bavio nijedan lokalni medij.
Jedna od mogućnosti da se situacija promeni nabolje jeste kontinuirano informisanje javnosti o situaciji te dece, o obavezama društva i države, ali i vaspitno-obrazovnih ustanova, na taj način bi se doprinelo smanjenju diskriminacije i nevidljivosti te marginalizovane grupe, a i javnost bi bila empatičnija.

Podaci

Prema podacima Centra za socijalni rad, na evidenciji u Bečeju je 2015. godine bilo 298 (telesni 34, intelektualni 224, mentalni 9, senzorni 4, pervarzivni razvojni poremećaji 2, višestruki 25) dece sa smetnjama u razvoju.
O tranziciji dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom iz vrtića u prvi razred tipične osnovne škole za Bečejski mozaik su govorile psihologica u Predškolskoj ustanovi „Labud Pejović“ Silvija Subakov, profesorka razredne nastave u OŠ „Zdravko Gložanski“ i predsednica Društva prijatelja dece opštine Bečej Izabela Šormaz i predsednica interresorne komisije u opštini Bečej i psihologica Margarita Berček.

Prepreke i teškoće

Subakov je istakla da je ideja tranzicije da se predvide prepreke i teškoće koje mogu da se pojave i da te prepreke odrasli uklone. „Nema tranzicije ako ne sarađuju roditelji, vrtić i škola. U slučaju dece sa smetnjama u razvoju imamo i stručnjake koji rade sa decom, kao što su logopedi, fizijatri, defektolozi. Mi smo na nivou naše ustanove imali obuku odakle je proistekla ideja da se napravi plan tranzicije za celu ustanovu, a po potrebi se prave pojedinačni i personalizovani planovi za određeno dete“, objasnila je Subakov.
O tome kako se bira učitelj za decu sa smetnjama u razvoju, rekla je da kada dođe do momenta kada se roditelji opredele u koju školu će dete ići, vreme je da se prave personalizovani planovi. „To podrazumeva da mi kao ustanova, osim sa roditeljima koji sve vreme moraju biti uključeni, moramo da uspostavimo saradnju sa školama. Prvi korak je odabir učiteljice, kada se razgovara sa roditeljima, a potom sa stručnom službom škole kada ona na osnovu opisa deteta daje svoju preporuku, jer ti ljudi svakako bolje poznaju učitelje nego roditelji i mi. Kada se definiše škola i učitelj, sledeći korak je upoznavanje deteta i učitelja. To se obično realizuje tako što učitelj dođe u vrtić da se upozna sa detetom. Veoma je važno da ga dete vidi u poznatom okruženju, da učitelj provede vreme sa detetom, da vidi kako se snalazi u grupi. Važan je i kontakt između vaspitača i učitelja zbog razmene informacija. To je možda i jedan od ključnih momenata kada mi prenosimo učiteljima i stručnim saradnicima sve ono što znamo o detetu, to što smo do tada uradili, gde smo stali, šta smo uspeli, šta možda nismo… Predškolska ustanova za svako dete sa smetnjama u razvoju ima posebnu dokumentaciju koju uredno vodi, pedagoške profile koje opisuju to dete i sve to treba da prenesemo školi, jer je ideja da se dete ne zaustavi, već da u školi nastavi tamo gde smo mi stali. Potom bi trebalo pred kraj godine da se organizuje razgovor između roditelja, vrtića i škole kako bi se razmenili svi podaci. Na osnovu toga dalje škola preduzima  korake, tada je na školi da pripremi okruženje za dete koje dolazi u školu. I vrlo je važno da se dodatno informiše o svakom detetu sa smetnjama u razvoju, o tome šta mogu da očekuju, šta mu odgovara, a šta ne. Na primer, ako je u pitanju dete sa poremećajem autističnog spektra, oni treba da znaju da treba da mu obezbede jedan miran kutak, okruženje koje će mu uzrokovati najmanje stresa. Većina te dece ima mišljenje interresorne komisije za dodatnu podršku, ali u školi to, obično, treba dopuniti. Na primer, dete nije imalo ličnog pratioca u vrtiću, ali trebaće mu u školi, ili je potrebna asistivna tehnologija, ili dodatni stručnjak za rad“.
Jedan od problema u tranziciji je to što nije definisano čiji je posao praćenje dece, da se vidi da li je tranzicija bila uspešna.
O velikom problemu da se u školu za decu sa smetnjama u razvoju upisuju i deca kojoj tamo nije mesto, Subakov je rekla da ona u poslednjih šest-sedam godina ima saznanja samo o jednom slučaju kada je roditelj insistirao da se dete upiše u školu za decu sa smetnjama u razvoju, a po mišljenju svih nije trebalo. „To se uglavnom dešava u porodicama u socijalno nestimulativnim sredinama, gde roditelji imaju neku viziju, odnosno imaju neke sekundarne dobiti zbog toga što dete ide u školu za decu sa smetnjama u razvoju, pa insistiraju na tome. Toga je bilo mnogo više ranije, ali sada sve manje. Prelaze deca iz vrtića u tipične škole jer je takav stav“.
Subakov nema dilemu da li je inkluzija u sadašnjim prilikama i okolnostima u Srbiji potrebna i dobra, smatrajući da inkluzija nema alternativu, ali je dodala da „ljude koji rade u prosveti i dalje treba osvešćivati na način da su deca sa smetnjama u razvoju kao i svaka druga i da mi kao profesionalci treba njima da se prilagodimo i to je ključna stvar“.

Pedagoški profil

„Kad dobiješ kolektiv, koji broji u proseku dvadesetak dece, jer je to sad smanjeno zbog velikih migracija i pada nataliteta, treba da težimo tome da svako dete dobro analiziramo i tu podržavam izradu pedagoškog profila za svako dete. Ja sam i pre pet godina, kad je uveden zakon, praktikovala da uradimo pedagoške profile za svako dete jer se, recimo, nekad pokaže da deca za koju nismo mislili da imaju specifične potrebe, primera radi, imaju slabiju finu motoriku. Ako je ona slabija, zna se koje grafomotoričke vežbe treba raditi, ako je slabija verbalna kultura, a sada imamo veliki broj dece sa govornim poteškoćama, previše su sedela pored računara ili prosto roditelji nisu imali mnogo verbalnih kontakata i nisu stavljani u dramske situacije kad ona govore, potreban je logoped. U slučaju dece koja imaju problema u kretanju, treba im prilagoditi zgrade, ustanove, učionice…“, rekla je Izabela Šormaz.
Ona je istakla da je veoma važno i da se vodi računa o kontinuiranom stručnom usavršavanju nastavnog kadra, te da je pre oko mesec dana škola „Zdravko Gložanski“, u kojoj ona radi, donela odluku da se svi profesori razredne nastave u nižim razredima, predmetni nastavnici i stručni saradnici edukuju o tome kako treba da primene elemente Montesori programa koji daje dobru osnovu za kvalitetan rad sa svakim detetom, te i sa decom sa smetnjama u razvoju i invaliditetom.
O tome kako radi sa decom u svom razredu, Šormaz je rekla: „U učionici maksimalno primenjujem mere individualizacije. To znači da ako neko dete završi zadatak predviđen nastavnim planom, za svaki sledeći čas imam pripremljene posebne zadatke i po posebnom planu pratim decu koja mogu da urade više, a imam dete koje je na izmenjenom IOP-u koje prati standardno gradivo iz prvog razreda, a sada je u četvrtom, tako da to dete na određenim časovima radi ono što može, naravno sve po planu. S druge strane, to dete na časovima muzičkog, likovnog, fizičkog, srpskog jezika, engleskog jezika postiže odlične rezultate. Treba da jačamo dete tamo gde je ono i najjače.
Ono što nedostaje u mom razredu je jedan pedagoški asistent. U mom razredu postoji IOP 2 i postoji saradnja sa defektologom iz škole `Bratstvo`“.
Profesorka razredne nastave u OŠ „Zdravko Gložanski“ konstatovala je i to što je godinama problem u Bečeju: da deca sa smetnjama u razvoju ne dobijaju dodatnu podršku u potrebnoj „količini“, jer jedan čas nedeljno, recimo, s defektologom, ne znači mnogo. „Škola `Bratstvo` nema dovoljno osposobljenog kadra na mađarskom jeziku da bi to dete svih pet dana moglo da dobije kvalitetnu uslugu. Mi tu ipak dobro usaglasimo plan, vidi se šta radimo u školi sa učenikom, ali je generalno problem što ne mogu tom detetu da se posvetim više od 10 minuta na časovima mađarskog jezika i matematike, kada mu je najviše potrebna individualizacija. Maksimalno se trudim i na svaki čas dolazim sa već pripremljenim materijalom, kako za to dete, tako i za drugu decu, jer je svakom detetu potrebno različito vreme za savladavanje zadataka i zato naši časovi izgledaju kao košnice. Zbog toga bi nam jako dobro došao pedagoški asistent koji bi izvežbao individualno sve ono što smo defektolog i ja već predvideli planom. Na kraju na red dolazi i porodica. Deca i kod kuće moraju da vežbaju. I tu imamo dosta prepreka. Nisu svi roditelji zainteresovani i spremni da pomažu detetu. Jedan od razloga za to je i da nemaju uslova, pa se škola trudi da obezbedi uslove u produženom boravku, gde učitelj vežba sa decom gradivo od tog dana. Takođe je važno da postoji i lični pratilac u razredu gde je to potrebno, ali, recimo, imali smo slučaj u školi kada je dete imalo ličnog pratioca i on je previše bio sa tim detetom i ono se nije dovoljno osamostalilo. Zato su uvedene aktivnosti koje dete mora samostalno da uradi, sa učiteljem, sa vršnjacima, a lični pratilac se povlači kako detetove kompetencije jačaju“.
Jedan od problema je i nepostojanje pedagoških asistenata u školama za potrebe dece sa smetnjama u razvoju, koje bi trebalo da obezbedi nadležno ministarstvo, a to ne čini, te se škole, bar one u kojima ima zainteresovanih kadrova, dovijaju na razne načine, recimo, angažuju ih na konkursima za javne radove itd.
Šormaz smatra „da sredina i predrasude koje vladaju u našoj sredini mnogo utiču na sve u vezi sa decom sa smetnjama u razvoju. Imati dete koje ima smetnje u razvoju je snaga odeljenja. Nikad ne mislim da je to slabost odeljenja. Takvo dete jača kompletnu grupu u tom smislu da deca pre svega postaju kvalitetniji ljudi, senzibilnija su, osetljivija na različitost, sasvim drugim očima gledaju neke pojave“.
O dečjoj surovosti prema onima koji su različiti, a koja se pojavljuje kada deca imaju 10-11 godina i o načinu kako to preduprediti, Šormaz kaže: „Važan je dobar razgovor, saradnja predškolskog osoblja, roditelja, stručnih saradnika, učitelja, tima za inkluziju i šire zajednice – partnerstvo“, no, naravno, ne može se sve preduprediti razgovorom. „Postoje slučajevi, pogotovo kada su ta deca (sa smetnjama u razvoju ili invaliditetom; prim nov) nedovoljno negovana. Imala sam slučaj takve vrste. U tim slučajevima se mora ozbiljno razgovarati sa roditeljima. Nažalost, imali smo slučaj gde smo mi morali da okupamo dete, operemo mu veš kako bi ga uveli na nastavu. U tom slučaju roditelj koji je deo tima za zaštitu učenika ima zadatak kroz IOP da svaki dan šalje dete čisto. Jasno je da tu roditelj mora da se uključi, ima zakonsku obavezu da uradi svoj deo obaveza. Zato je jako važan IOP, jer tu sve napišemo i vidimo i na taj način znamo kako da radimo i delujemo. Na taj način je i kolektiv uključen u to, svi su upoznati sa situacijom i verujte mi da onda nemamo prepreka u radu. Vršnjačka komunikacija i saradnja su takođe dobri u prevazilaženju prepreka“.

Interresorna komisija

Margarita Berček je za Bečejski mozaik govorila o ulozi, mogućnostima i snazi inetrresorne komisije kada su u pitanju deca sa smetnjama u razvoju i njihova tranzicija iz predškolske ustanove u tipičnu osnovnu školu.
Prema njenim rečima, praksa pokazuje da se interresornoj komisiji podnosi zahtev tek kada deca uđu u predškolsku ustanovu. „Vrlo često deca sa smetnjama u razvoju ulaze u obrazovno-vaspitni sistem tek u pripremno-predškolskom uzrastu, a to je kasno. Statistika pokazuje da zahtev interresornoj komisiji najređe podnose pedijatri, a oni predstavljaju prvu kariku i zato treba jačati njihovu ulogu kako bi se deca sa smetnjama u razvoju što pre pojavila na proceni i da onda interresorna komisija predvidi sve što je potrebno pre škole u vezi sa dodatnom podrškom. Ukoliko interresorna komisija proceni dete u vrtiću, sva predviđena podrška prati to dete i u osnovnoj školi“.
Inače, veoma mnogo podrške koje dete treba, odvija se bez mišljenja interresorne komisije. Planove tranzicije bi bile u obavezi predškolske ustanove da izrade, svakako u saradnji sa školom koju će dete upisati.
Važno je podsetiti i na to da interresornoj komisiji zahtev za procenu deteta ne mora da podnese roditelj, kao ni za ponovnu procenu ukoliko je nakon izvesnog vremena to potrebno. Zahtev može da podnese i ustanova (škola, vrtić).
Ono što je problem pre svega za decu, ali i za interresornu komisiju, jeste procena efekata pružene dodatne podrške (dodatna podrška je predviđena u mišljenju interresorne komisije) deci sa smetnjama u razvoju. „Pravilnik predviđa nešto što je nerealno, da komisija procenjuje efekte pružene podrške. To je praktično neizvodljivo, a nerealno je što se tiče vremena potrebnog za to. Svi ljudi u Srbiji koji rade u interresornim komisijama mimo toga imaju svoj bazičan posao. Generalno, kako je ceo koncept strukturisan, ne postoje kapaciteti da se ti efekti isprate. Ono što komisija eventualno može, a to smo i radili prošle godine, da se uskladi praksa i da komisija svakako isprati da li je podrška pružena ili ne. To je maksimum, ali i to se uglavnom sprovodi kroz međuljudske kontakte sa lekarima, psiholozima… Ipak, mi u mišljenju interresorne komisije uvek napišemo da je svaka odgovorna osoba i ustanova dužna da u određenom roku dostavi izveštaj komisiji. Mi takve izveštaje ne dobijamo. S druge strane, to nije obaveza interresorne komisije, nego je obaveza svake ustanove koja sprovodi podršku. Postoje podrške koje prate dete sve do kraja školovanja. Recimo, ako interresorna komisija predvidi IOP 2 možda će dete da napreduje pa da se vrati na IOP 1 i neće imati obavezu prema interresornoj, ali je to svakako podrška koja će pratiti dete do kraja srednje škole. Interresorna ne ulazi u kvalitet izrade IOP-a, mada mi i to radimo. Bilo je tu dosta nesuglasica. Ako je, recimo, zaista smetnja velika, donese se IOP 2 već u prvom razredu, ali to je vrlo retko. Na primer, izradi se iz maternjeg jezika i matematike, potom se pokaže potreba za Svet oko nas, u petom razredu potrebno je iz biologije, istorije itd i podnosili su zahteve roditelji, škole da se izradi IOP po predmetima. Dakle, interresorna komisija nije stručna, niti treba da proceni da li je, na primer, profesor istorije dobro uradio individualizaciju, IOP 1, pa da li sada može IOP 2. Sve je to obaveza ustanove koje dete pohađa“, rekla je Berček.
Predsednica interresorne komisije odgovorila je i na pitanje kako se, prema njenim saznanjima, odvija tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u prvi razred osnovne škole, te da li se tranzicija u većini slučajeva odvija bez problema, uz rešive probleme ili postoje i slučajevi gde su svi nemoćni. „Dete sa bilo kojim stepenom smetnje je uključeno u vaspitni sistem kada se, naravno, dođe do saznanja o tom detetu. Sigurno postoje deca sa smetnjama u razvoju koja nisu uključena, ali to su deca koju sistem nije prepoznao. Što se tiče planova tranzicije, u Bečeju od prošle godine smo imali obuke prosvetnih radnika. Tad smo pričali o tranziciji iz vrtića u osnovne škole, iz četvrtog u peti razred i u srednju školu. I onda smo se prvi put suočili s tim da je to zaista potrebno raditi i to ne samo ad hoc, već da se sve stavi na papir i da se precizira ko će šta da radi. Vrtić radi, ali moram dodati da i tu deca promiču“.
Prema njenim rečima veoma mali broj dece sa smetnjama u razvoju prelazi iz tipičnih škola u školu za decu sa smetnjama u razvoju, ali je mali broj i obrnutih slučajeva, bez obzira na to da se događa da deca iz socijalno nestimulativnih sredina, ali bez smetnji u razvoju, pohađaju školu za decu sa smetnjama u razvoju bez ikakvog razloga.
„Stavljeno je u zakon da što manje dece ode u školu za decu sa smetnjama u razvoju. U poslednjih 7 godina u Bečeju je vrlo malo dece otišlo u školu za decu sa smetnjama u razvoju, a da nije procenjeno da možda druge mogućnosti nema. Priznajem da je bilo dece koja ne pripadaju tamo. Mogu i iskreno da kažem da od 2010. godine od kada nosim na leđima veliki teret inkluzivnog obrazovanja, mnogi me prećutno krive što su mnoga deca sa smetnjama u razvoju u tipičnim školama. Ovde pre svega pričam o nastavnom kadru, koji mene krivi jer je njima sada mnogo teže i mnogo više treba da se pripremaju. I opet, nisu svi takvi, ali većina jeste. Često mi postavljaju pitanja tipa zašto nisam roditelju objasnila da je bolje da dete ide u specijalnu školu. Potom, desi se da drugi roditelji ne upisuju decu u odeljenje gde je dete sa smetnjama u razvoju, ali mi smo se uvek fokusirali pre svega na interes deteta. Imamo vrlo teške slučajeve u tipičnim školama, vrlo ozbiljne situacije koje su ogroman izazov, a ovo govorim iz ugla psihologa škole. Izazov u smislu da prvo treba da upoznate dete još u vrtiću, da odmah razmišljate o liku budućeg učitelja, a tu je pre svega bitna senzibilizacija. Znamo koliko je važna ta prva dobrodošlica, osmeh i, uopšte, prvi kontakt. Potom je veoma važno uspostaviti dobar kontakt sa roditeljima, jer je njih iskustvo naučilo da se vrlo teško izbore za svoja prava, odnosno za prava deteta. Senzibilitet nastavnog kadra je zaista jako važan. Imali smo slučajeva da učitelj, učiteljica prosto nije hteo ili htela da primi dete sa smetnjama, ali u našoj školi („Zdravko Gložanski“; prim. nov) toga nije bilo, jer smo pre svega svi svesni da se to mora. Samo je pitanje ko je koliko otvoren i ko je koliko senzibilisan“.

Priredio: R.M.

(Sve objavljene tekstove možete pročitati na http://becejski-mozaik.co.rs/specijali/content/82-nicija-zemlja-tranzicija-dece-sa-smetnjama-u-razvoju-iz-predskolske-ustanove-u-osnovne-skole-u-beceju).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *