Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Kakva je tranzicija dece sa smetnjama u razvoju u Bečeju? – (1. deo)

Kakva je tranzicija dece sa smetnjama u razvoju u Bečeju? – (1. deo)trg_fontane

U okviru medijskog projekta Bečejskog mozaika „Ničija zemlja – tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u osnovne škole u Bečeju“ pokušaćemo da odgovorimo na pitanja o tome kakav je položaj dece sa smetnjama u razvoju u predškolskom i u školskom sistemu, da li za njih postoji tranzicioni plan prilikom polaska iz jedne u drugu obrazovnu ustanovu, da li postoje arhitektonske barijere u tipičnim osnovnim školama i u školi/ školama za decu sa smetnjama u razvoju i da li se i na koji način rešavaju ti problemi, kakva podrška se obezbeđuje deci, da li sva deca sa smetnjama u razvoju koja su upućena u bečejsku školu „Bratstvo“ zaista moraju da pohađaju tu školu, ili bi mogla, uz dodatnu podršku, da idu u tipične osnovne škole, šta je sa decom koja nisu vidljiva za sistem, da li neko razmišlja o porodicama dece sa smetnjama u razvoju, da li je inkluzija problem ili rešenje problema?

Podaci prikupljeni na teritoriji opštine Bečej pokazuju da deca sa invaliditetom i smetnjama u razvoju ne ili u retkim slučajevima učestvuju aktivno u životu lokalne zajednice (jedan od lepih pokušaja je prošle godine otvoren dnevni boravak za decu sa smetnjama u razvoju u zgradi predškolske ustanove u Bečeju). Ipak, najveći problem je to što nisu svi mališani sa smetnjama u razvoju ili invaliditetom uključeni u vaspitno-obrazovni sistem.  Uprkos tome što Srbija ima prilično dobre zakone koji omogućuju inkluziju dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom, ipak su ta deca u najbrojnijim slučajevima briga porodica i ustanova socijalne zaštite. Na teritoriji opštine Bečej ima na desetine mališana koji su nevidljivi za sistem, nikad nisu pohađali predškolsku ustanovu, niti obaveznu osnovnu školu, što dodatno doprinosi njihovoj segregaciji. Jedna od mogućnosti da se situacija promeni nabolje jeste kontinuirano informisanje javnosti o situaciji te dece, o obavezama društva i države, ali i vaspitno-obrazovnih ustanova, na taj način bi se doprinelo smanjenju diskriminacije i nevidljivosti te marginalizovane grupe, a i javnost bi bila empatičnija.

Prema podacima Centra za socijalni rad, na evidenciji u Bečeju je 2015. godine bilo 298 (telesni 34, intelektualni 224, mentalni 9, senzorni 4, pervarzivni razvojni poremećaji 2, višestruki 25) dece sa smetnjama u razvoju. U opštini, osim tipičnih škola, radi i škola „Bratstvo“ za osnovno i srednje obrazovanje dece sa smetnjama u razvoju.  

U lokalnim akcionim planovima se godinama konstatuje da je potrebno da se izradi baza podataka o deci sa smetnjama u razvoju i sa invaliditetom u opštini Bečej, međutim, taj posao, ako je i započet, nikad nije završen. Ne postoji ni baza podataka o deci sa smetnjama u razvoju i invaliditetom koja su obavezna da u predškolskoj ustanovi pohađaju pripremni program za školu, niti o deci koja bi trebalo da pohađaju obaveznu osnovnu školu – tu bazu bi zajedničkim snagama trebalo da naprave, prema rečima nadležnih iz lokalne samouprave, prosvetni inspektor i predstavnici interresorne komisije.

Jedan broj dece sa smetnjama u razvoju je uključen u osnovne škole na teritoriji opštine, deca sa oštećenjima vida i sluha se školuju u većim gradskim centrima, ali ima dece koja nisu uključena u obrazovno-vaspitni sistem.

Što se predloga interresorne komisije tiče, problem je i to što se predložene mere nedovoljno ostvaruju – uprkos predlozima za obezbeđivanje pedagoških asistenata, nijedan predlog nije ostvaren, mada bi pedagoški asistent u opštini Bečej bio neophodan za dvadesetoro učenika; sličan je slučaj i sa asistivnom tehnologijom. Ne pomaže razvoju dece ni to što je u opštini Bečej mali broj zaposlenog kadra za stručan rad sa decom sa smetnjama u razvoju (defektolozi, logopedi, psiholozi, specijalizovano edukovani medicinski radnici …), većina ovog kadra je zaposlena u ŠOSO „Bratstvo“.

U Bečeju ne postoje ni arhitektonske mogućnosti da deca sa telesnim invaliditetom pohađaju neke od osnovnih i srednjih škola, a pristup učionicama i kabinetima, ukoliko škole imaju sprat, im je onemogućen. Čak ni u školi „Bratstvo“ u kojoj se obrazuju deca sa smetnjama u razvoju i u kojoj funkcioniše resursni centar, nema arhitektonske mogućnosti (kako bi dete ušlo u školu, potrebno je da „savlada“ desetak stepenica, a to je za mališane u kolicima neizvodljivo), a taj problem niko nije pokušao da reši u poslednjih desetak godina.

Tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u prvi razred osnovne škole je veoma važan i stresan segment njihovog života, ali javnost u Bečeju, a ni roditelji dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom o tome ne znaju ništa. U opštini Bečej tom temom se nikada nije bavio nijedan lokalni medij.

U dosadašnjoj praksi pokazalo se da na lokalnom nivou često nedostaju odgovarajući modeli i mehanizmi koji omogućuju, podržavaju i unapređuju obrazovnu i socijalnu inkluziju dece iz osetljivih grupa. Iako obrazovno-vaspitne ustanove najčešće sarađuju međusobno, kao i sa drugim relevantnim ustanovama u lokalnoj zajednici, neretko se dešava da se ta saradnja zasniva samo na dobroj volji. To je naročito vidljivo prilikom tranzicije dece iz osetljivih grupa iz jednog nivoa obrazovanja u drugi, kao i kod realizacije mera dodatne podrške koje predlaže interresorna komisija. Tranzicija dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom iz predškolske ustanove u osnovne škole ili u škole koje pohađaju deca sa smetnjama u razvoju do pre nekoliko godina događalo se s minimalnom ili nikakvom pripremom. Budući da na nivou lokalne zajednice nedostaje evidencija o broju dece iz osetljivih grupa, potrebno je obezbediti sistem koji bi na lokalnom nivou prikupljao podatke o broju dece iz osetljivih grupa koja su u obrazovno-vaspitnom sistemu (ili su stasala za njega), o njihovim obrazovnim, zdravstvenim i socijalnim potrebama kao i potrebama njihovih porodica. Na ovaj način bi se omogućilo praćenje deteta od predškolskog perioda do upisa u osnovnu, odnosno srednju školu, čime se sprečava da se dete „izgubi“ iz sistema pri prelasku iz osnovne u srednju školu.

Većina zaposlenih u obrazovno-vaspitnim ustanovama ima svest o značaju prelaznog perioda za dete, ali se on posmatra kao kraći vremenski interval – neposredno pred promenu i posle nje.

Stručnjaci preporučuju da tranzicioni period bude planiran; da se prikupe informacije o detetu kako bi se sagledalo njegovo stanje i ponašanje; da se  procene potrebe deteta zasnovane na njegovim kapacitetima; da se izradi pedagoški profil deteta sa potpunim i preciznim opisom njegove obrazovne situacije;  određivanje ko, kada i na koji način realizuje plan. U tranzicionom periodu roditelji moraju da budu važni učesnici u procesu. Treba, zatim, uskladiti nastavne planove i programe između škola, a udžbenike prilagoditi deci sa teškoćama. Naravno, postoji potreba da se za svako dete sa smetnjama u razvoju izradi individualni tranzicioni plan.

R.M.

Projekat „Ničija zemlja – tranzicija dece sa smetnjama u razvoju iz predškolske ustanove u osnovne škole u Bečeju“sufinansira Ministarstvo kulture i informisanja
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *