Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Inkluzivno obrazovanje u Bečeju: Nedovoljna osposobljenost nastavnika

Inkluzivno obrazovanje u Bečeju: Nedovoljna osposobljenost nastavnikatrg_fontane

Inkluzivno obrazovanje u svim školama u Srbiji počelo je 1. septembra, odnosno stvorene su mogućnosti i obaveza da škole prihvataju decu kojoj je potreban inkluzivni pristup – pohađanje nastave prema individualno prilagođenom nastavnom programu.

O ovoj temi je bilo dosta polemike. Pre početka školske godine sindikati prosvetnih radnika su organizovali štrajk u Beogradu, kada su osim povećanja plata, pojedini predstavnici sindikata tražili i da se izmene odredbe zakona vezane za inkluzivno obrazovanje, smatrajući da škole i prosvetni radnici nisu osposobljeni za ovakav rad i da će to dovesti u pitanje celokupan obrazovni proces.
O inkluzivnom obrazovanju mogu se dobiti informacije na sajtu Ministarstva prosvete (o tome koji su opšti standardi vaspitanja i obrazovanja predviđeni Zakonom o osnovama obrazovanja i vaspitanja, koji je donet 2009. godine; o formiranju mreže podrške nastavnicima i školama za uvođenje inkluzivne obrazovne prakse; o stručnoj literaturi i seminarima itd.).
U Bečeju je krajem juna u OŠ „Sever Đurkić“ održan dvodnevni seminar o inkluzivnom obrazovanju na kom su učestvovali direktori, pedagozi, psiholozi, nastavnici i učitelji iz bečejskih škola, gde su dobijena uputstva o tome kako treba da se naprave individualni obrazovni planovi.
Prema informacijama kojima raspolažemo, u većini škola u Bečeju oformljeni su timovi za inkluzivno obrazovanje i sada je u toku praćenje i procena učenika da bi se identifikovao broj učenika koji imaju poteškoće, koje vrste smetnji su u pitanju i da li je za njih potrebna izrada individualnih planova i programa u okviru inkluzivnog obrazovanja. Tačan broj dece za koje će se raditi poseban inkluzivni obrazovni plan se još ne zna, ali u svakoj školi postoje deca kojima je potreban poseban pristup, počev od onih koji su zbog socijalne zapuštenosti na neodgovarajućem nivou razvoja pa im je potreban samo individualni ili diferencirani rad, a takvih je najviše u svakoj školi, zatim su tu i deca koja imaju različite vrste i stepene invalidnosti za koju je potrebno obezbediti i odgovarajuće tehničke uslove (obično je u pitanju dvoje-troje dece u jednoj školi), ali i đaci sa blažim oblicima intelektualne ometenosti kojima treba prilagoditi plan i program.
Inače, u školama ne postoje tehnički uslovi za dolazak i boravak učenika sa posebnim potrebama ili smetnjama u razvoju, doduše, nedavno je u OŠ „Zdravko Gložanski“ napravljena rampa za osobe sa invaliditetom i obezbeđene su prilagođene stolice i klupe za takve učenike.

Odbojnost zbog straha

Što se tiče primene inkluzivnog programa u bečejskim školama, moglo bi se reći da su nastavnici skeptični.
Lidija Horvat, pedagog u OŠ „Petefi Šandor“, rekla je da je i ranije postojao individualni rad sa decom, ali je sada reč o sasvim drugoj proceduri i škola se obavezuje da će veći naglasak staviti na inkluzivni rad. „Inkluzivno obrazovanje nije sasvim kompletno obrađeno i mi smo u početnoj fazi. Recimo, još ne postoje pravilnici o tome na osnovu kojih kriterijuma će se ta deca ocenjivati u toku školske godine, a za to je odgovorno Ministarstvo. Mislim da nismo dovoljno osposobljeni da radimo sa decom koja imaju specifične potrebe, i školama je potrebna stručna pomoć, jer mi kao nastavnici, pedagozi i psiholozi nismo kompetentni po nekim pitanjima. Naravno, potrebni su nam i materijalni uslovi da bismo obezbedili neke stvari kako bi se dete moglo razvijati. Na primer, ako dete ima oštećen sluh, moramo da obezbedimo neke slušalice, aparate koji će omogućiti bolju i efikasnu nastavu, ali škola nema materijalnih uslova, a ni ne znamo da li ćemo ih imati. Sve to predstavlja barijeru u našem radu“, rekla je Horvat.
Direktorica i pedagog u OŠ „Šamu Mihalj“ Klara Kurin smatra da je nastavni kadar bio uplašen ovom novinom u obrazovnom sistemu: „U početku nastavni kadar je sve to sa odbojnošću primao, međutim, kako dobijamo uputstva o tome kako to treba da se sprovodi i radi, ta odbojnost polako nestaje, jer vidimo da smo to i do sada radili, samo nismo sve na ovaj način stavljali na papir. U stvari, đaci kojima je potrebno inkluzivno obrazovanje su išli na dopunsku nastavu i isto gradivo je traženo od njih, ali sada postoji mogućnost da se gradivo prilagodi mogućnostima i potrebama deteta“.
Sličnog mišljenja je psiholog i pedagog Katica Popov Miličević u Ekonomsko-trgovinskoj školi, koja kaže da se inkluzivni rad u ovoj školi primenjuje od 2004. godine, pošto je u školi uvek bilo dece kojoj je bio potreban drugačiji pristup, a da su profesori i nastavnici zbog straha od novih stvari osećali izvesnu odbojnost. Prema njenim rečima, dodatnim obukama nastavnog kadra taj strah i odbojnost je vremenom nestala, tako da se sada svaki nastavnik pridržava datih uputstava i smernica koje su napravljene analizom stručnog tima za svako dete kojem je potreban poseban pristup.

Roditelji su ključni „igrači“

O uvođenju inkluzivnog programa i o izradi individualnih obrazovnih planova različito razmišljaju roditelji dece kojima su ovakvi programi potrebni i namenjeni. Roditelji su ključna karika u lancu, jer bez njihove saglasnosti inkluzivni program ne može da se sprovodi.
Iako u školama kažu da postoji dobra saradnja sa većinom roditelja, postoje i oni koji takvu saradnju izbegavaju.
„Do sada je praksa pokazala da neki roditelji daju saglasnost da se radi po tom specifičnom planu, a neki ne žele da se saglase, i onda nastavljamo da radimo kako smo do sada radili. U suštini, situacija ostaje ista, mi ćemo morati i dalje da radimo veoma diferencirano kako bi to dete postiglo očekivani rezultat, samo ’papirološki’ to neće postojati. Mogu da kažem da se kod izvesnog broja roditelja oseća otpor prema individualnom obrazovnom planu. Sa roditeljima učenika za koje smatramo da je potrebna izrada inkluzivnog plana i programa, imali smo slučaj da nisu dali saglasnost i imaju otpor prema tome jer misle da je to nešto sasvim drugačije, da će na taj način njihovo dete biti odvojeno ili obeleženo“, rekla je pedagog u školi „Petefi Šandor“.
Ferenc Beretka, direktor OŠ „Šamu Mihalj“ iz Bačkog Petrovog Sela o ovoj problematici kaže: „Koliko smo shvatili tu inkluziju, elementarna je saradnja roditelja i škole jer bez saradnje roditelja ne možemo puno postići. Roditelj mora da prihvati i potpiše individualne programe da bismo mogli da ih primenjujemo. Postavili smo pitanje edukatorima na seminaru, šta ako roditelj ne sarađuje, i dobili smo odgovor da ukoliko nema saradnje sa roditeljima, roditelj ili porodica skida deo odgovornosti sa škole i onda ustanova sama ne može da vrši raspoređivanje da radi po individualnom programu. Ako roditelj to ne prihvati, snosi odgovornost ako dete ne napreduje onako kako bi trebalo, tako da je tu uloga roditelja izuzetno izoštrena“.
U školama kažu da postoji potreba za pomoć stručnog kadra u primeni inkluzivnog obrazovanja. Neke od takve vrste pomoći u Bečeju mogu se dobiti u Resursnom centru pri ŠOSO „Bratstvo“, međutim, samo pojedine škole i vrtić imaju saradnju sa ovim centrom.
„Iz predškolske ustanove imamo prijavljeno pedesetoro dece, to je jako velik broj. Tu decu prvo treba pregledati, neka će nastaviti rad od prošle godine, ali imamo četrdesetoro novoprijavljene dece iz vrtića. Trenutno se radi sa OŠ ‘Zdravko Gložanski’, obavlja se testiranje dece, kako bismo znali da li i kome treba podrška, iz kog predmeta, iz koje oblasti, gde postoji problem. Iz ostalih obrazovnih ustanova imamo samo pozive, pitaju nas da li ćemo i kako ćemo raditi, ali konkretne saradnje još nema“, rekla je Elvira Tokoš Rajšli, koordinatorka Resursnog centra u ŠOSO „Bratstvo“.
Na komentar da su u nekim školama rekli da saradnja nije postojala jer Resursni centar prošle godine nije funkcionisao, Rajšli je odgovorila: „Resursni centar je radio i prošle godine, samo nismo imali podršku lokalne samouprave, pa tretmani koji su rađeni sa decom nisu bili besplatni. Od ove školske godine opština će finansirati naš rad, koji će za korisnike naših usluga biti besplatan i zato imamo mnogo prijavljene dece. Sredstva od opštine će biti odobrena počev od oktobra meseca, ali još ne znam tačan iznos, pošto je zbog rebalansa budžeta sve smanjeno“.
Na pitanje o kakvim smetnjama i problemima se radi u slučaju dece koja su prijavljena za tretmane u Resursnom centru, Rajšli je odgovorila da je reč o problemima počev od hiperaktivnosti do govornih smetnji.
S obzirom na to da se u inkluzivnom obrazovanju akcenat stavlja na decu iz marginalizovanih i osetljivih grupa, kao i iz romske populacije, postojala je i mogućnost uvođenja romskog asistenta u obrazovne ustanove.
„Za sada nemamo romskog asistenta u školi, ali imamo koordinatorku za romska pitanja na nivou opštine, koja je u okviru Dečje nedelje pokušala da okupi romsku decu stasalu za pohađanje pripremno predškolskog programa i njihove roditelje kako bi se ta deca uključila u obrazovni sistem, međutim, nijedan roditelj i nijedno dete nije došlo na sastanak. Od 13 dece iz romske populacije za koje imamo evidenciju da do sada nisu bili uključeni u obrazovni sistem, uspeli smo da uključimo samo njih šest. Bojim se da će i to ’pasti’ na sitnicama jer, primera radi, dete dođe u školu, roditelj kaže da nema para za užinu, a dete ne može da ostane gladno, međutim, to pitanje ne možemo da rešimo. Pitao sam romsku koordinatorku, s obzirom na to da postoji lokalni plan akcije za obrazovanje Roma koji ima solidan budžet, da se za te namene odvoje sredstva, ali od tih sredstava ustanove nemaju ništa. Dobio sam odgovor da problem treba da rešimo tako da ubedimo roditelje da od socijalne pomoći ili dečjeg dodatka obezbede novac za užinu. Mi koji radimo sa decom, znamo da ima bezbroj porodica koje žive isključivo od dečjeg dodatka i teško je ubediti roditelja da plaća užinu. Ima još mnogo drugih teškoća, deca su dobila udžbenike, pribor možemo da obezbedimo, ali garderoba i obuća je problem, i to može da dovede do odustajanja od školovanja. Roditelji se jedino plaše kazni i sankcija i zato jedan deo njih šalje romsku decu u školu“, rekao je Ferenc Beretka.

LJ.M.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *