Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Intervju sa Mirom Banjac: „U karijeri nemam neostvarenih želja“

Intervju sa Mirom Banjac: „U karijeri nemam neostvarenih želja“trg_fontane

Vrhunska glumica i dobitnica brojnih značajnih priznanja i nagrada za umetnički doprinos, od Oktobarske nagrade Beograda i Novog Sada, Ordena rada sa srebrnim vencem, Sedmojulske nagrade, Vukove nagrade, „Iskre kulture“, „Dobričinog prstena“, nagrade „Pavle Vuisić“, Zlatnog lovorovog vjenca, tri Sterijine nagrade za pozorišni doprinos i tri „Zlatne arene“, do prošlogodišnje nagrade „Žanka Stokić“, Mira Banjac, glumica i ličnost o kojoj je mnogo toga već rečeno i napisano, koja je publici dala mnogo toga lepog, i koja, kako je rekla, Bečej nosi u lepom sećanju, u pauzi između promocije monografije o njenom umetničkom radu i otvaranja trećeg Festivala monodrame u Bečeju, dala je intervju za Bečejski mozaik.

Upravo je završena promocija knjige o vama i vašoj umetničkoj karijeri, koju je autor radio u saradnji sa vama. Čime ste se rukovodili kada ste pravili selekciju onoga što će da bude u ovoj monografiji?

– U životu napravite sami neki odabir privatnog, kad tražite svoje prijatelje ponovo napravite neki odabir, a pogotovo u karijeri. Toliko toga se događa, glumci se bave strastima, u okviru toga bude nešto što želite i da zaboravite i što vam nije bitno, a nekako neke bitne stvari sam umela da odvojim, ali ih nisam čuvala. Nije bilo lako, bio je to rudarski posao za ovog značajnog čoveka koji je radio monografiju, gospodina Zorana Maksimovića i za muzej pozorišni, koji je našao za potrebno da sve to skupi. Prvo je trebao da nađe sve te ljude koji su pisali, oni su bili u celoj Jugoslaviji, tada je to tako bilo, i to su moji prijatelji koji su do današnjeg dana moji prijatelji, bez obzira na to da li su u Hrvatskoj, Mađarskoj, Makedoniji ili na Kosovu. Ja sam vrlo zahvalna na njegovom ogromnom radu i mislim da je izbor veoma dobar.

Da li je izostalo nešto što je za vas posebno bitno ili značajno?

– Ne, mislim da nije preskočeno ništa što bi bilo bitno za moju karijeru, mislim da je to urađeno vrlo sistematski i vrlo dobro, znalački, ali je to, opet kažem, ogroman rad i ogroman posao izdavača. Trebalo je izabrati, trebalo se u taj bunker od svih tih stvari uvući i selektirati stvari, ali mislim da je on to veoma dobro uradio.

Postoji li neka neostvarena želja, što se tiče uloga ili likova koje ste negde u dubini duše želeli da glumite, ali niste?

– Te jako izražene želje nemam. Sećam se da sam negde pred kraj jako želela da radim Isidoru Sekulić iz „Hronike palanačkog groblja“ njenu gospa Nolu, međutim, nije se našao dramaturg da iz tog romana to izvuče. Pokojni Mihiz, naš veliki dramaturg i pisac je i rekao: „Ti to treba da radiš“. Ja sam čitala Isidoru sedam godina, igrala sam i predstavu „Proživeti ili promisliti“ o životu Isidore Sekulić. Nije me to nešto dotaklo, bilo mi je samo žao da to nisam uradila u pravom trenutku. Posle su već prošle godine. Više ne, u karijeri nemam neostvarenih želja. U mojoj karijeri je, na moju sreću, sve teklo mirnim putem, bilo je i velikih padova, bilo je i velikih uzdizanja, ali ja sam ostala kratka za privatni život. Žao mi je što danas nemam unuke, nemam te sreće. Živim sa mojim sinom, koji je  razveden i nema decu. Onda sam otkrila tu ravnotežu u životu da Bog ne da sve. Negde ti da i šakom i kapom, u karijeri, a negde ti oduzme od života. Sećam se da su neki moji najtužniji trenuci bili velika putovanja, uvek sam mislila da sam možda baš u tom trenutku potrebna mom detetu, a mene tu nije bilo. Dakle, negde izgubite, vaš privatni život plati ceh jednom drugom životu koji je svojevrstan i nesvakidašnji. To je tako moralo da bude.

Rad u pozorištu je zapravo život u pozorištu. Izjavili ste da to zahteva celog čoveka. Život u pozorištu je dobrim delom van dometa publike, i iza kulisa i u pozorišnom klubu. Kako biste opisali vaš pozorišni život iza kulisa, u tom pozorišnom klubu za koji mnogi glumci kažu da su tamo sticali znanje i iskustva koja se ne uče na akademiji?

– To je bio kultni klub. To je bilo jedno vreme kad je bilo potpuno moderno pozorište Atelje 212 Mire Trailović, gde sam zatekla, prelaskom iz Srpskog narodnog pozorišta, jedan ansambl u kom su sve zvezde. Sve, od prvog do poslednjeg su zvezde, to su sve već bila imena. Prvo sam bila skeptična kako ću ja tu da se uklopim, iako sam došla, kako su novinari rekli, „sa velikim mirazom“ u Atelje 212, sa nagradama i sa svim tim, ali tu je bila Mira Trailović, koja je bila velika i neponovljiva upravnica, ona je od tog ansambla pravila porodicu. Ona je rekla: „Mi smo jedna porodica i moramo biti porodica“, tako da ni na sceni nije bilo iznenađenja, mi smo funkcionisali kao jedna porodica i posle svake predstave smo se nalazili u tom malom, nikakvom klubu. Sećam se, kad je tek počeo Bitef teatar, dolazile su velike svetske zvezde, velika pozorišta i od toliko divnih naših pozorišta oni su u jednom bednom našem klubu sedeli, nekako su voleli tu našu atmosferu. A tu atmosferu su činili i značajni ljudi. Recimo, kod nas se događalo da u jednom trenutku imamo Danila Kiša, Bobu Selenića, Jovana Hristića, da imamo Ćosića, Mihiza, to su bili akademici i veliki književnici, i onda smo slušali te razgovore. To je bilo kao da smo bili na nekom simpozijumu. To je nešto što je kultivisalo taj ceo naš ambijent.

Da li možete da izdvojite neki detalj iz tih okupljanja i druženja?

– Svaki dan je bilo zanimljivo, ne mogu da ’izvučem’ neki detalj, ali moram da vam kažem da smo svi žurili da među prvima siđemo u klub, jer onda izvučeš što treba i posle te ostave na miru, pošto je uvek neko bio negde u nekoj mašini. Recimo, kad sam dolazila iz Novog Sada, odem kući naravno, pa se vratim u pozorište, onda su, pošto sam ja prečanka, oni mislili da ja tako „lalinski“ govorim i Dragan Nikolić je uvek pitao: „Jesi ti došla svojim kolima ili preduzeeećovim?“, a ja bih mu odgovarala: „Pa preduzeeećovim!“, i tako, to su bili neki sitni zanimljivi detalji. I sa Zoranom Radmilovićem je uvek svašta bilo, ali o tome će izaći jedna nova antologija.

Upravo postoji rečenica koja se često pominje među publikom iz „Radovana trećeg“ kojom vas Zoran Radmilović bocka: „Vratiću ja tebe nazad u Novi Sad u Srpsko narodno pozorište!“. Šta se zapravo krije iza te rečenice?

– Iza te rečenice se krije veoma velika i tragična stvar. U to vreme je bila zabranjena predstava „Kad su cvetale tikve“ u Novom Sadu. I policijski i politički je bila zabranjena. Onda je ta predstava prešla u Beograd i tada je Zoran meni rekao: „Letećeš ti meni u Novi Sad kao golubica“. To smo mi, jedan manji krug, znali, a publika to nije znala, ali je zapamtila, pošto sam ja iz Novog Sada. Zoran je tu rečenicu rekao zbog toga.

To kako će glumac izneti svoju ulogu, prvenstveno zavisi od njega samog ali dobrim delom zavisi i od ekipe sa kojom radi, od  reditelja…

– Pozorište je kolektivna umetnost, sve je važno, ne samo glumac i reditelj, nego i scenograf, muzika, radnici koji postavljaju scenu. To je sve jedna porodica, to je sve nešto što funkcioniše i kad se sve te kockice slože, onda kažete: „Da, dobra je predstava“. Ako nešto zataji, da li među glumcima, da li kod reditelja, da li u tehnici, svi smo nesrećni, jer sve to mora da se složi. Dakle, svi su važni, od onog koji prodaje karte, do predstave.

Imali ste prilike da radite sa mnogim velikim imenima. Sa kojim glumcima je bilo dobro raditi, inspirativno, lako i sa kojima je bilo izuzetno teško?

– Nerado to govorim i nerado pravim selekciju, ali bilo je toga. Bata Stojković je bio vrhunski glumac, ali je bio vrlo težak u radu zato što je bio jako precizan i tražio je vojnički trening, od svih, ali je to na kraju vredelo. Sa Zoranom, pošto sam sa njim bila drugarica, bolje je bilo, mi smo bili dve drugarice, nije bilo iznenađenja. Paja Vuisić, koji je bio veliki glumac, je bio vrlo težak partner, teško ste mogli iz njega da izvučete taj kontakt, ali kad se dogodio, to je onda bila prava stvar. Čkalja isto tako, bio je nervčik sa kojim je dosta teško bilo raditi, ali i veliko zadovoljstvo. I tako, bilo ih je mnogo.

Da li ste imali neku taktiku ili metodu u tim odnosima?

– Ne, ja sam samo uvek poštovala partnera i znala da bez partnera nema smisla sve to što radim. Uvek sam imala to neko poštovanje i strpljenje da iz svega toga izađem i da dodam šta je potrebno da dodam, a da sklonim ono što ne pripada teatru, nego nekom privatnom životu ili nekoj maloj nesuglasici. Ja u životu nisam posvađana ni sa jednim glumcem, što je velika sreća za mene. Niko mi nije ostao dužan, ni glumci, ni reditelji, ni društvo, ja sam dobila sve i na vreme, što je najvažnije.

Radili ste i u pozorištu i na filmu, serijama. Šta ste najviše voleli?

– Sve podjednako. Posao na filmu je interesantniji zbog uslovnosti što pruža film, to je da radite po kadrovima, ne po činovima i scenama. To sam dobro savlađivala, nije mi stvaralo problem, ali je naravno ljubav ostala prema pozorištu, tu nema šta, to je bez premca.

Ljiljana Milovanov

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *