Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

DTD VD „Srednja Bačka“ D.O.O. Bečej: Poklon Bečejcima za 170 godina postojanja

DTD VD „Srednja Bačka“ D.O.O. Bečej: Poklon Bečejcima za 170 godina postojanjatrg_fontane

Poslednjeg dana prošle godine bio je rođendan VD „Srednja Bačka“ d.o.o. Bečej. Naime, 31. decembra 1989. godine osnovano je vodoprivredno preduzeće radi obavljanja delatnosti iskorišćavanja i upotrebe vode u zaštiti od štetnog dejstva voda, zaštiti voda od zagađivanja, melioracija i drugo. Preduzeće je delom pravni i poslovni sledbenik preduzeća „Hidrosistem DTD“ OOUR „Srednja Bačka“ Bečej.

Inače, poslovi iz osnovne delatnosti preduzeća se obavljaju organizovano još od 1846. godine, kada je u Starom Bečeju osnovana Bačka zadruga za regulaciju Tise, tako da je VD „Srednja Bačka“ Bečej praktično s prošlom godinom zaokružila 170 godina postojanja. Bačka zadruga za regulaciju Tise je obuhvatala područje Martonoša, Stare Kanjiže, Adorjana, Sente, Ade, Mola, Bačkog Petrovog Sela, Bečeja i Bačkog Gradišta.
Od osnivanja Zadruga je izgradila svoje nasipe, a u periodu od 1885. do 1902. godine izvršeno je postepeno povišenje i pojačanje krune nasipa sa visinom sigurnosti 1,5 m nad kotom do tada najvišeg vodostaja iz 1895. godine. Posle 1904. godine formirano je na ovom području još nekoliko vodnih zadruga. Iskorišćenje voda, zaštita od voda i zaštita voda imale su tada u regionu sa malim brojem stanovnika veliki značaj i bile su neophodne radi opstanka tadašnjeg stanovništva na tom vodoplavnom području. Ova činjenica nije se menjala ni sa promenama država i vlasti na tom području. U periodu od osnivanja prve zadruge, pa do današnjeg dana država i vlasti su u okviru svojih mogućnosti raznim administrativnim i fiskalnim merama pomagale i omogućavale razvoj vodoprivrede u regionu Srednje Bačke.
Godine 1945. od 16 manjih zadruga, formiranih uglavnom u XIX veku, formirana je Jegrička vodna zajednica koja je pokrivala površinu od 327 169 k.j. na području Srednje Bačke. Delatnost Jegričke vodne zajednice sastojala se od odvodnjavanja, odnosno odvođenja suvišnih voda. Kasnije je Jegrička dobila naziv Srednjebačka vodna uprava, a zatim Uprava voda, čija je delatnost finansirana iz budžeta. Od 1952. do 1964. godine država je direktnim investiranjem omogućila razvoj vodoprivrede. U tom periodu izgrađeni su osnovni vodoprivredni objekti, koji su i danas osnova za dalji razvoj vodoprivrede. Ovaj sistem je uslovio organizaciju preduzeća koja su obavljala delatnost u ovoj oblasti, pa i preduzeća „Hidrosistem DTD“, čiji je „Srednja Bačka“ sledbenik pored JVP Srbijavode i VPC „Dunav“ iz Novog Sada.
U periodu od 1952. do 1989. godine preduzeće je doživelo mnogo promena u nazivima i organizaciji, da bi konačno, 31. decembra 1989. godine bilo registrovano pod današnjim nazivom.
Delatnosti preduzeća su: gazdovanje vodnim resursima, iskorišćavanje i upotreba voda, zaštita od štetnog dejstva voda, zaštita voda od zagađivanja, izgradnja hidrograđevinskih objekata.
U ovom preduzeću u državnoj svojini sa 40 zaposlenih, koje spada u grupu malobrojnih firmi koje se mogu pohvaliti da u poslednje dve godine pozitivno posluju i nisu imali problema sa likvidnošću, nisu pompezno obeležili jubilej.
– Naša želja je da za jubilej Bečejcima poklonimo dečije igralište koje će se na proleće, kada se za to steknu vremenski uslovi, postaviti u blizini reke Tise – kaže direktor VDP „Srednja Bačka“ Bečej Zoran Dragić. – Tako ćemo, po mom mišljenju, na najbolji način podeliti naše zadovoljstvo kako zbog godišnjice, tako i zbog činjenice da se nalazimo u poslovnom usponu u prethodne dve godine. Kod nas finansije nisu problem. Dosta posla je obezbeđeno, dosta se radi i dosta smo uradili pre svega zahvaljujući lokalnoj samoupravi, koja je u nama našla partnera za radove u bečejskom ataru. Takva situacija, takvo stanje potvrđuje opravdanost i održivost jednog ovakvog preduzeća. Potreba za radovima za unapređenjem vodoprivrede ima, ali novca, nažalost, nema. Država kroz planove redovnog održavanja na godišnjem nivou nudi neki minimum, ali kod nas je srećna okolnost to što je lokalna samouprava namenska sredstva od zakupa poljoprivrednih parcela opredelila za razvoj vodoprivrede, odnosno kanalske mreže koja je u mnogo funkcionalnijem stanju nego što je bila. Sanirali smo preko 60 većih objekata, po čemu smo postali prepoznatljivi i u preduzeću Vode Vojvodine. U pitanju su mostići u rasponu od 8 do 10 metara koji se nalaze na prelazu atarskih puteva preko kanalske mreže. Ti objekti su bili u veoma lošem stanju, dotrajali. Mi smo ih obnovili, izgradili i tako povećali bezbednost i znatno umanjili mogućnost da poljoprivrednici prilikom prelaska preko njih mogu da dožive neku nezgodu.

Vi ste relativno kratko na mestu direktora, oko dve i po godine. U odnosu na postojanje ove firme od 170 godina, kako se osećate?

– Moj mandat je zaista sitnica, ali se nadam da će moći da me pamte po nekom od ovih objekata koji smo nedavno obnovili ili izgradili. U ranijem periodu je bilo znatno više kapitalnih objekata. Može dosta toga da se vidi i danas. Kapitalni objekti svedoče o postojanju vodoprivrede na ovom prostoru, od Bečeja do Vrbasa. Nekada je ta vodna zajednica držala nasip do mađarske granice, do Malog Stapara. Kroz vreme je bečejska vodoprivreda gubila teritoriju i sad smo svedeni na nekih 54.000 hektara koje održavamo.

Kakvi su planovi za naredni period? Da li postoji neki veliki projekat planiran u 2017. godini?

– Opština Bečej je uradila projektnu dokumentaciju crpne stanice na ulivu reke Čik u Tisu. Zajedno sa kancelarijom za poljoprivredu opštine Bečej smo teoretski razvili taj projekat. Nakon toga je jedna projektantska firma uradila nacrt i postoji mogućnost da se krene u realizaciju ove godine.

Šta taj projekat konkretno predstavlja?

– On rešava problematiku na Čiku kad je visok nivo Tise. Tada Čik ne može da se ulije u nju i onda plavi zemljište. Izliva se i ugrožava okolno zemljište. Bačko Petrovo Selo je 2010. godine bilo zbog toga ugroženo. Ovom stanicom se dobija regulisani režim istakanja Čika u Tisu, a pri tom smo napravili i zamah da se uradi reverzibilna crpna stanica koja bi u letnjim mesecima iz Tise uzimala vodu, i preko Čika distribuirala na gornji sistem Čik 2, i tom crpnom stanicom bi moglo da se navodnjava oko 3.500 hektara. To je naš kapitalni projekat. Normalno, nastavićemo da sređujemo prelaze u ataru, jer je naša opština, sa kojom imamo dobru i zdravu saradnju, rešena da taj novac namenski troši i poboljša uslove poljoprivrednicima u njihovoj proizvodnji – rekao je Zoran Dragić.

V. Filipčev

 

Kratak istorijat – Odbrane od poplava

Prirodni, a naročito hidrološki i klimatski uslovi Vojvodine bili su oduvek izvor izobilja i blagostanja, ali i velikih nedaća kad naiđu katastrofalne poplave ili suše, često beležene na ovom podneblju. Iskustvo sticano kroz vekove stalno je nametalo ideju o potrebi potpunijeg obuzdavanja stihije. To je bio razlog da su u prošlosti preduzimani značajni tehnički poduhvati da bi se stanovništvo i plodovi njegovog rada zaštitili od poplava i podzemnih voda.
Poznato je da su još Rimljani u III veku naše ere preduzimali radove na isušivanju zemljišta u Sremu. Sloveni su pod Avarima u VI i VII veku izvodili neke radove na regulisanju Zlatice u severnom Banatu. Ozbiljni radovi na uređenju voda bili su preduslov da se zamočvarena i neprohodna Vojvodina, potpuno osiromašena posle isterivanja Turaka iz ovih krajeva, osposobi i pripremi za uspešnu kolonizaciju, koju je sprovela austrijska vlast po planu grofa Florimunda Mersija. Među značajne radove iz prve polovine XVIII veka spada iskopavanje 70 km dugačkog veštačkog korita Begeja, a zatim spajanje Begeja u Tamiš kanalima na dva mesta u gornjem toku, radi regulisanja oticanja njihovih voda.
Uvećavanjem stanovništva doseljavanjem, nametnula se potreba za sve više obradive zemlje i to je postala sve veća briga vlasti. Zemlja je bila tu, samo je trebalo oteti od vode. Iz tih razloga je 1781. godine iz Beča stigla naredba da se u Banatu dižu nasipi duž reke Tise. Nestručno izvođenje radova nije dalo željene rezultate, jer je Tisa često plavila i za sobom ostavljala baruštine i močvare, tako da se formiranjem vodnih zadruga ozbiljnije i odgovornije pristupilo problemima. Zadolmljavanjem Tise veliki kompleksi zemljišta su ostajali pod vodom, tako da se u drugoj polovini XIX veka pristupilo izgradnji ustava koje su kroz nasipe propuštale nagomilane vode u Tisu. Ali voda se mogla upuštati samo ako je vodostaj Tise bio nizak. Sve suvišne vode ostajale su na nižim terenima mnogo duže nego što je to poljoprivreda mogla da podnese. Radi zaštite od unutrašnjih voda nastaju Vodne zadruge za odvodnjavanje, koje deluju paralelno sa Vodnom zadrugom za odbranu od poplava. One predstavljaju jedne od investitora za gradnju pumpnih postrojenja.
Na prostoru današnje opštine Bečej organizovana odbrana od poplava započeta je još 1846. godine osnivanjem Bačke zadruge za regulaciju Tise za deonicu od Martonoša do Bačkog Gradišta. Sedište zadruge je bilo u Starom Bečeju do 1903. godine, dok su delovi nasipa Bačko Gradište-Bečej i Bečej-Bačko Petrovo Selo izvedeni u periodu od 1857. do 1864. godine. Možemo reći, da su svi nasipi na teritoriji današnje opštine Bečej podignuti do 1907. godine. U početku su bili mali, niski i slabi da izdrže pritisak velikih voda, pa su provaljivani, povišavani i ojačavani posle svake poplave. Izgradnjom proseka kod Medenjače i Bisernog ostrva, ranije izgrađeni nasipi duž Mrtve Tise postali su lokalizovani nasipi.
Za izvršenje svojih zadataka, vodne zadruge su imale stručnu službu koju su činili zadružni upravitelj-glavni inženjer, sekcijski inženjer, hidrotehničari, nadzornici i čuvari nasipa. Pored njih za vreme ekstremno visokih voda i opasnosti od probijanja poplava, angažovana je i radna snaga i kulučari, kao pomoć u odbrani nasipa. Po potrebi, u odbrani je učestvovala žandarmerija ili vojska, radi nadzora prilaznih puteva, održavanja reda i discipline među radnicima i radi javne bezbednosti. Takođe, svaka vodna zadruga imala je i svoj pravilnik za odbranu od poplava. Njime je regulisana obaveza održavanja, obnove i korišćenja vrbove šume u forlandu ispred nasipa i obaveza negovanja i održavanja trave na nasipu. Pravilnik je utvrđivao i vrstu, količinu i raspored materijala, alata i opreme za odbranu.
Čuvari nasipa su bili prva odbrana od poplava. Oni su sa svojim porodicama živeli u čuvarnicama, u neposrednoj blizini nasipa i brinuli se o svom parčetu bedema. Nije bio redak slučaj da je ovaj posao vremenom postajao porodičan, odnosno da je prelazio sa oca na sina. Za vreme odbrane čuvari su bili uniformisani u zelene uniforme, slične šumarskim, i njihovim radom je rukovodio nadzornik nasipa. Na crpnim stanicama i ustanovama kod nasipa postavljani su specijalni čuvari koji su stalno motrili na neposrednu okolinu tih objekata, na dovodne kanale radi uočavanja sumnjivih pojava. Takođe su organizovali nesmetani rad parnih mašina u crpnim stanicama. Vremenom, sa progresom tehnologije, parne crpne stanice su zamenjene električnim, koje više nije moralo da opslužuje toliko ljudstva. Stiče se utisak da se danas nedovoljno pažnje posvećuje odbrani od poplava i ovom teškom i viteškom poslu. Naša je dužnost i obaveza da kod stanovništva podižemo svest o značaju nasipa i njihovog uređenja, da nas reka i majka priroda ne bi svojom rušilačkom snagom na to opomenula.

Nemanja Karapandžić, kustos istoričar,
Gradski muzej Bečej

 

Kanalska mreža u Vojvodini – Veliki bački kanal

Kanalska mreža u Vojvodini prokopana je u 18. veku, ali tek izgradnjom modernog zalivnog sistema zemlja postaje plodna.
Nekako baš u vreme kada je Vuk Stefanović Karadžić nameravao da se iz Zemuna otisne put Beča, oblast današnje Vojvodine bila je poplavljena celih devet meseci. Hteo – ne hteo, srpski prosvetitelj morao je putešestvije da odloži dok močvarna zemlja panonska ne upije višak vode. Dunav i Tisa nemilosrdno su plavili ove krajeve, a kanala tada još nije bilo.
Danas su vojvođanski vodotokovi, rečni i kanalski, umreženi u Hidrosistem Dunav – Tisa – Dunav u dužini od 960 kilometara. Kanali su mahom prokopani u vreme Austrougarske carevine, a najveća zasluga za to pripada braći Jožefu i Gaboru Kišu. Bila je to prva faza u istorijatu vojvođanske kanalske mreže.
Posle Drugog svetskog rata, u jugoslovenskoj eri, kanali u Vojvodini umreženi su u Hidrosistem DTD po ideji inženjera Nikole Mirkova. I tek te 1977. godine, pošto su okončani decenijski radovi na Hidrosistemu, Vojvodina je postala prava žitnica.
Prvi kanali izgrađeni su početkom 18. veka. U Banatu je 1718. godine započeto iskopavanje kanala dugog 70 kilometara, od Temišvara do Kleka. U Bačkoj su prokopana dva – prvi 1785. između Kule i Vrbasa, drugi dve godine kasnije od Sivca do Vrbasa.
Preteča današnjeg vojvođanskog hidrosistema bez sumnje je Veliki bački kanal, dugačak 114 kilometara, od Bačkog Monoštora do Bačkog Gradišta. Građen je između 1793. i 1801. godine po projektu braće Kiš. U to vreme Engleska je prednjačila po izgradnji kanala (samo Temzu povezuje pedesetak kanala). U Mančesteru 1761. otvoren je Bridžvoter kanal, remek delo tandema inženjera Džona Gilberta i Džejmsa Brindleja, a tamo se zatekao i mladi vojni inženjer Jožef Kiš, rodom iz Budima, a poreklom iz Apatina.
Fasciniran engleskim dostignućima, Jožef Kiš i njegov brat Gabor, takođe vojni inženjer, dolaze u Bačku 1780. godine, te izrađuju projekat za Veliki bački kanal. Gradnja uz svečanost započinje 6. maja 1793. godine.
Prema mnogima to je bio najveći projekat te vrste u tadašnjoj Evropi, a prvi put u dugovekoj istoriji austrijskog carstva, država nije stala iza jednog ogromnog projekta, već je to prepustila akcionarskom društvu.
Braća Kiš, naime, predvidela su da se kompletan posao na Velikom bačkom kanalu uradi dobrovoljno i „na mišiće“. Osam meseci u godini trebalo je da radi oko 5.000 radnika – dobrovoljaca – a među njima i 50 tesara, 40 zidara i 60 dvoprežnih kola, jer, trebalo je iskopati oko pet miliona kubnih metara zemlje, izgraditi četiri prevodnice, 21 most i mnoštvo pomoćnih zgrada.
Radovi su se odužili zbog muke s novcem, jer je veleposednicima porastao apetit za zaradom. Uvideli su da je reč o ogromnom poduhvatu, te su precenjivali vrednost svog zemljišta. Uz to, Dunav je povremeno umeo da se uzjoguni i za tili čas poplavi i „zbriše“ deo iskopanog kanala, a ni podzemne vode nisu mirovale.
Radovi su ipak napredovali, mada su ašovi za kubikaše morali da se nabavljaju čak u Lihtenštajnu, a pontonski mostovi pravljeni su u Beču od dereglija sa gornjeg toka Dunava. Tako se kanalski prokop prosečne dubine tri metra, a širine od 17 na dnu, do 25 metara na vrhu, uporno primicao Tisi. Sve do oktobra 1797. kada je akcionarsko društvo bankrotiralo, a Jožef Kiš na osnovu anonimnih intriga pao u nemilost i uklonjen je sa čela svog životnog poduhvata.
Radovi su povereni državnom građevinskom inženjeru Stanislavu Hepeu. Svečanost završetka kanala, koji je tada prozvan Jožefov kanal, upriličena je na prevodnici kod Vrbasa 1. maja 1802, bez prisustva idejnih tvoraca. Jožef je priredbu posmatrao iz svog obližnjeg letnjikovca.
Istorijski zapisi vele da je taj kanal bio najskuplji privredni objekat austrijske carevine i Evrope – koštao je 3.062.690 forinti. Prokopan je 67 godina pre čuvenog Sueckog kanala. Zanimljivo je i da je od ukupno pet vodenih prevodnica na Velikom bačkom kanalu, prevodnica Bezdan prva u Evropi izgrađena podvodnim betoniranjem. U tu svrhu najpre je izgrađena fabrika betona, a radovima je rukovodio inženjer Johan Mihalik.
Veliki bački kanal ne samo da je skratio plovni put od Budimpešte do Beča, nego je doprineo i isušenju močvara i stvaranju plodnog, obradivog zemljišta u Vojvodini.
Uz kanal su počela da niču brojna naselja, razvijalo se zanatstvo, trgovina, brodogradnja, industrija, a Bačka je postala jedno od najrazvijenijih područja u regionu. Veliki bački kanal, u ono vreme opisivan kao jedno od evropskih čuda, postao je preteča i oslonac docnijeg moćnog Hidrosistema Dunav – Tisa – Dunav, koji je danas jedinstvena mreža koju čini 649 kilometara kanala, od kojih je 600 kilometara plovno, brana na Tisi kod Novog Bečeja, 25 ustava, 16 prevodnica i pet crpnih stanica. Ona povezuje tokove Dunava i Tise i predstavlja sistem za odvodnjavanje unutrašnjih voda, navodnjavanje, odbranu od poplava, snabdevanje vodom, odvođenje upotrebljenih voda, plovidbu i turizam. Zanimljivo je da je ustava kod Bečeja svojevremeno služila i za trening i odigravanje vaterpolo utakmica.
Za odbranu od poplava izgrađeno je 1.362 km nasipa i drugih zaštitnih objekata, kojima se od velikih voda štiti oko milion hektara zemljišta sa 260 naselja.
Kanali Vojvodine vekovima su imali presudnu ulogu u životu ovog dela regiona, ali ni dan-danas nisu uvršteni na spisak svetske kulturne baštine kao što je slučaj sa većinom istorijskih kanala Evrope.
Veliki bački kanal, arterija Hidrosistema DTD i trgovački put kojim su nekada plovili brodovi od Rumunije do Beča, nije dospeo na listu kulturne baštine, ali jeste, nažalost, na stupce domaće i inostrane štampe kao crna ekološka tačka u delu vodotoka kod Vrbasa.

Mali bački kanal

Na mestu koje se naziva Triangl car Franc Jozef je 23.4.1872. udario temelj kopanja Malog bačkog kanala. Carev general Ištvan Tir naredio je da se na mestu gde je car označio početak radova na izgradnji novog kanala, u znak sećanja na ovaj događaj, postavi spomenik „Regina Pannonia“ – Kraljica Panonija. Starosedeoci ovaj spomenik zovu „Carica“ (verovatno ga povezujući sa caricom Marijom Terezijom) – on se i danas nalazi na mestu račvanja dva kanala. Za njega su vezane razne legende.
Jedna od legendi kaže da je ispod „Carice“ zakopano blago, druga da se ispod spomenika nalaze zlatna kolica. Među raznim legendama stoji jedna istinita priča o pokušaju rušenja spomenika. Godine 1915. narod koji je živeo u Malom Staparu, u znak nezadovoljstva prema austrougarskoj vlasti, vezao je „Caricu“ konopcima pokušavajući da je sruši. Međutim, tom prilikom su sa spomenika otkinuli glavu i bacili je u kanal. Tada je još aktuelna austrougarska vlast pronalazaču glave obećavala veliku nagradu. Ronioci iz raznih krajeva Ugarske dolazili su u potragu za caričinom glavom. Do danas glava nije pronađena.
Mali bački kanal spaja Veliki bački kanal sa Dunavom. Prokopan je od Malog Stapara do Novog Sada. Dugačak je 66 km, a zadatak mu je skraćenje vodenog puta i napajanje vodom ovog dela Bačke u sušnom periodu. On skraćuje vodeni put od Bezdana do Novog Sada za 75 km. Ima četiri ustave. Nekada je nosio imena Franc Jozefov kanal i Kanal kralja Aleksandra. Levo je Mali, a desno Veliki bački kanal.
Mali Stapar se nalazi na 5 kilometara od centra sela Sivca – čijoj mesnoj zajednici pripada i na 10 kilometara nizvodno Velikim bačkim kanalom od Sombora. Poreklo imena Mali Stapar najverovatnije proizilazi iz činjenice da se na manje od 10 km, atarskim putem, nalazi selo Stapar.

 

 

 

Jožef i Gabor Kiš

Jožef Kiš (mađ. Kiss József, Budim, 19. mart 1748 – Sombor, 13. mart 1813) je bio mađarski hidrotehnički inženjer. Najpoznatiji je kao idejni tvorac, projektant i prvi graditelj Velikog bačkog kanala, najznačajnijeg hidrotehničkog i saobraćajnog objekta u Bačkoj (Habzburška monarhija). Na njegovim delima i vizijama svoj rad su zasnovali kasniji graditelji hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav.
Jožef Kiš je rođen u Budimu 19. marta 1748. godine u oficirskoj porodici koja je, 1681. godine dobila plemstvo sa predikatom Kiššaroši (Kissarosi). Zajedno sa svojim bratom Gaborom završio je čuvenu inženjersku vojnu akademiju u Beču, čiji je osnivač bio Eugen Savojski. Nakon školovanja, 1768. godine, odlazi na studijsko putovanje u Veliku Britaniju, gde je upravo započela izgradnja razgranatog sistema plovnih kanala, koji će odigrati veliku ulogu u njenom privrednom razvoju i industrijskoj revoluciji.
Vrativši se u Habzburšku monarhiju, obavljao je službu vojnog inženjera za mostove. Ubrzo je napustio vojnu službu i sedamdesetih godina 18. veka postao civilni inženjer, službenik Dvorske komore, koja se, sve do 1848. godine, uz mnoge druge kompetencije, starala i o saobraćaju, rečnoj plovidbi i plovnosti reka u Austriji i Ugarskoj. Najpre je radio na regulaciji Dunava kod Bratislave. Kasnije je aktivan u komorskom okrugu Beča. Iza njega je ostalo više vrednih nacrta vodotokova (lista sa naznačenim merenjima o deonici Dunava između Djevina i Komarna (mađ. Komárom), i deonica kod Apatina u Bačkoj. Kao komorski službenik u Bačkoj pominje se 1780. godine. (Spisak inženjera komorske administracije za Bačku iz 1780. godine). Godine 1782. Jozef II pokrenuo je novu kolonizaciju Nemaca iz jugozapadnih pokrajina Nemačke i Lorene u srednje Podunavlje. Nastojalo se da se doseljenicima obezbedi čvrsta polazna ekonomska osnova. Zbog toga je bilo mnogo zadataka za organe državne administracije, pa i za, tek prispelog, komorskog inženjera Jožefa Kiša. Najpre je izvršeno parcelisanje komorskih dobara radi njihove podele kolonistima, a potom i izgradnja novih i proširivanje postojećih naselja prema tipiziranim urbanističkim planovima. Prilikom jozefinske kolonizacije podignuta su u Bačkoj sledeća naselja: Torža, Crvenka, Vrbas, Bačko Dobro Polje, Sekić, Buljkes i Novi Sivac. Međutim, tu se naišlo na ozbiljne vodoprivredne probleme. Duž južnog oboda Telečke visoravni prostirale su se baruštine, mlake, močvare, blatišta i tereni zarasli trskom, a od Vrbasa prema istoku ležala je Crna bara, vodeni recipijent. Takva područja su prirodno stanište komaraca, te je, ionako malobrojno stanovništvo obolevalo i umiralo od malarije. Bez isušivanja i dreniranja tog terena, kolonizacija nije mogla biti uspešna. Kišov predlog je prihvaćen i 1785. godine je iskopan odvodni jarak širine jedan metar između Kule i Vrbasa radi odvođenja površinskih i podzemnih voda u Crnu baru. Već sledeće godine započet je duži (trideset kilometara) i duplo širi kanal između Sivca i Vrbasa radi dreniranja vode iz Sivačkog blata u Crnu baru.
Čim je 1787. godine završio Kanal Sivac-Vrbas, lično je, o sopstvenom trošku, dva puta premerio terene između Dunava i Tise i ustanovio da postoji visinska razlika između ovih reka 23 stope (7,27 metara). Time je utvrdio da postoje topografski uslovi da se gradi kanal koji bi povezao ove dve reke, koristeći se Crnom barom.
Komora je 1788. godine imenovala Kiša za rukovodećeg inženjera (Dirigirender Hofkammer-Ingenieur) za Bačku. Između ostalog, bio je zadužen da snabdeva vojsku drvima i građom iz erarskih šuma i, pre svega, da se stara o nesmetanom odvijanju plovidbe.
U međuvremenu, u Bačku je stigao i Jožefov mlađi brat, vojni inženjer, Gabor. Sarađivaće sa Jožefom na projektu Velikog bačkog kanala, sa kraćim prekidima u periodima kada je bio pozivan u rat.
Braća Kiš uputila su, 12. decembra 1791, bratu i nasledniku Josifa II, novom vladaru Leopoldu II, predstavku u kojoj je, između ostalog, stajalo: „Potpisana dva brata, rukovođena težnjom da nešto doprinesu dobru svoje otadžbine, uzimaju sebi smelost da Vašem carskom i kraljevskom veličanstvu najponiznije predlože spajanje Dunava iznad Monoštora s Tisom kod Bačkog Gradišta, putem jednog plovnog kanala kroz Bački komorski okrug… Situacija i plan nivoa, tačno snimljeni o njihovom trošku, i prilozi pokazuju mogućnost izgradnje, kao i veliku korist koju će imati trgovina, fabrike, manufakture, i … njegov doprinos ovoj, po svom položaju i kvalitetu zemlje, tako lepoj pokrajini.“
Dobili su dozvolu za izgradnju kanala i osnovali udruženje koje je formirano sa osnovnim kapitalom od 800.000 forinti, 1792. godine. Udruženje se zvalo „Privilegovano ugarsko kraljevsko brodarsko društvo“. Radovi su početi na proleće 1793. godine pod vođstvom Jožefa Kiša.
U međuvremenu, vladu su mučili teški ratni problemi. Izgradnja je vrlo sporo napredovala. Kada i koliko je bilo radnika, nema dovoljno podataka, ali se zna da ih nije bilo dovoljno, jer su se radovi na iskopu kanala jako produžili. U početku ih je bilo oko 2.000, zatim znatno manje. Umesto traženih 4.000 vojnika Monarhija je poslala u Bački Monoštor dva puka iz Baje da pod vođstvom oficira podignu barake, a uz pomoć instrumenata snime poprečne profile temeljnih jama za prevodnice i kanalske deonice. Sa istim zadatkom stigli su i slovački vojnici u Bačko Gradište. Kasnije, kada je na gradilište bilo dovedeno i oko 500 okovanih robijaša, dobili su zadatak da ih čuvaju i vrlo surovo teraju na rad. Na prevodnicu u Bački Monoštor je preko Budimpešte doteran i veliki broj francuskih zarobljenika koji su, kad je vodostaj Dunava omogućavao, radili na prevodnici, a inače na iskopu duž kanala. Bili su oskudno obučeni i izgladneli. Učinak im je bio jako slab, tako da su sa gradilišta ubrzo vraćeni. Oko 200 seljaka koji su sa komorskih poseda došli na ispomoć, pošto su radili bez merenja učinka, takođe nisu mnogo iskopali. Suočen sa nedostatkom prave radne snage Kiš je bio primoran da kao jedino rešenje daje oglase širom Carevine nudeći mogućnost dobre zarade. Za sve radnike koji su došli iz udaljenih krajeva podigao je sa obe strane kanala drvene barake za stanovanje. Za obolele radnike postojala je posebno izgrađena bolnica, u kojoj su se mogli lečiti uz minimalne troškove. Angažovanje velikog broja kubikaša zahtevalo je duž čitavog kanala posebnu organizovanost. Kiš je to obavljao preko predradnika koji su bili zaduženi da se brinu o disciplini, preuzimanju od kompanije alata i kolica, pripremi obroka i da, jednom u 14 dana, premere izvršen rad. Zarade su se obračunavale po kubnom hvatu iskopane zemlje. Teškoće na iskopu su se pojavile već prve godine radova na monoštorskoj prevodnici. Zbog jakog pritiska dunavska voda je prodirala u gradilišnu jamu i zamuljivala korito. Sveže kosine obala su se često obrušavale, a najveće probleme su stvarale veoma visoke podzemne vode.
Radovi su ipak napredovali, te je nakon četiri godine kanal bio plovan do Malog Stapara.
Nakon jedne anonimne prijave, 1796. godine, da se kanal ne radi po projektu, da radovi kasne, da će troškovi znatno premašiti fiksno ugovorenu vrednost i da se finansijsko i materijalno poslovanje loše obavlja, akcionari su počeli strahovati i Jožef Kiš je pao u nemilost. Iako je dao razumna objašnjenja, da je dno kanala na deonici od Bačkog Monoštora do Malog Stapara izdignuto usled nemogućnosti ručnog iskopa zbog velikog pritiska podzemnih voda i da je zbog toga izgrađena još jedna prevodnica kod Malog Stapara, da se rokovi završetka poslova produžavaju usled nedostatka radne snage, da su troškovi za otkup zemljišta porasli jer je sa početkom izgradnje i vrednost zemljišta duž trase kanala naglo skočila, te da će tek konačni obračun pokazati koliko je stvarno opravdana primedba o lošem poslovanju, tada je Društvo prognalo iz svojih redova Kiša, smenivši ga sa svih funkcija u kompaniji, kao i njegovog brata Gabora koji je bio daleko, u borbama. Za njih to je bio težak udarac, u trenutku kada se izgradnja kanala bližila kraju, potvrđujući da je smela zamisao njegovog tvorca bila potpuno ispravna. U materijalnom pogledu to je značilo da su izgubili sav novac uložen u kanal, što ih je dovelo do potpunog finansijskog sloma.
Stanislav Hepe (mađ. Nerre Sanislo) je dobio zadatak da završi radove (1797-1801).

Nacrt za epitaf

Razrešen svih dužnosti u kompaniji, Jožef Kiš će se najpre vratiti na svoj raniji položaj rukovodećeg komorskog inženjera za Bačku. Kada je konačno penzionisan, posle 42 godine vernog služenja, od Komore je dobijao samo jednu četvrtinu sume koja mu je pripadala kao penzija. Godišnje to je, prema Kišovoj zabelešci, iznosilo svega 312 forinti. Tri puta toliko odbijalo mu se od penzije, na ime otplate duga ustanovljenog posle konačnog obračuna sa kompanijom. Sagradio je, na mirnom i pitomom mestu, u blizini vrbaske prevodnice, skromni letnjikovac koji je nazvao Josephsruhe (Jožefov mir). Tu će provesti svoje poslednje dane i, u neposrednoj blizini, biti sahranjen po sopstvenoj želji. U Kišovoj zaostavštini sačuvana je i jedna sveska ispisana njegovom rukom na nemačkom i latinskom jeziku. Naslovio ju je „Stammbuch“, Rodoslovna knjiga. No, ona to, po svom sadržaju nije. Svega četiri strane posvećene su porodici. Sadrži veliki broj crteža poznatih istorijskih ličnosti 18. veka. Od Marije Terezije, preko Jozefa II i Napoleona Bonaparta do V. Kempelena i njegovog brata. Zaključuju je siluete Jožefove supruge Jozefe, rođene Nemešović (Nemesovits) i njegovog sina jedinca, Mihajla Kiša. Uz te crteže nalaze se kratke, ali važne zabeleške. Pisao ih je znajući da su mu dani izbrojani, razočaran, rezigniran, kivan na rđave ljude i utučen zbog sopstvene sudbine. Na poslednjoj strani sveske nacrtao je, neposredno pred smrt, svojom rukom, ploču za svoj nadgrobni spomenik i epitaf za nju. Neznatno izmenjen, on i danas stoji na njegovom grobu: „Ovde leži Jožef Kiš, mađarski plemić. Da je on besmrtan, potvrđuje Francov kanal. Da je smrtan, ovaj hladan mermer. Rođen u Budimu 14 dana pre aprilskih kalenda 1748. Umro u Somboru, kod bačkih prijatelja, trećeg dana martovskih ida 1813“.

Kada je 1802. godine dovršen, kanal Dunav-Tisa bio je dugačak 14 ½ austrijske milje, odnosno 110 kilometara. Ova dužina navodi se na svim kartama snimljenim posle dovršetka kanala. Plovidba od Bezdana do ušća Tise skraćena je za 258 kilometara. Značaj ovog skraćenja još je uočljiviji kada se ima u vidu da su u to vreme brodove vukli ljudi ili stoka. Time je plovidba od Bezdana do Gradišta skraćena za 10 dana, a u obrnutom, uzvodnom smeru, čak 20 dana. Značajno je povećana i bezbednost plovidbe, koja je na Dunavu bila ugrožena, te se ponekad mesecima prekidala zbog velikih pljuskova, poplava i jakih vetrova.
Podsticaj koji su dobili trgovina, manufaktura i saobraćaj uticao je na ubrzan razvoj naselja koja su ležala uz kanal. To su Apatin, Sombor, Crvenka, Kula, Vrbas, Srbobran i Bečej. Naročito je značajna melioraciona funkcija kanala, pogotovo u deonici istočno od Vrbasa. Kanalisanjem, močvarna dolina Crne bare postala je dvostruko korisna, i kao plovni i kao drenažni kanal. Prostrani zamočvareni tereni duž obala kanala su isušeni i pretvoreni u plodno poljoprivredno zemljište.
Korist koji je od kanala imala čitava privreda ovog područja, a naročito poljoprivreda, ne može se izračunati u novcu, ali je jasno da je ona bila mnogo veća od profita kompanije.

Priredio: B.M.
(Izvor: arhiva net)

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *