Trenutno se na ulicama Bečeja nalazi oko četrdesetak taksista od kojih samo nekolicina poseduje registrovanu firmu.
Pored problema sa parking mestom s kojim se taksisti susreću od kada su premešteni iza zgrade Bečejprevoza, na parking koji je izgrađen za potrebe stanovnika zgrada koji žive u naselju 7 sekretara SKOJ-a, taksisti koji redovno plaćaju svoje obaveze državi, susreću se i sa problemom nelegalne konkurencije.
Taksista koji ne želi da plaća porez, privremeno registruje firmu, to traje oko mesec dana, taman toliko koliko mu je potrebno da od komunalne inspekcije dobije taksi-dozvolu koja važi godinu dana i staje nešto preko 1.000 dinara. Posle toga firmu odjavi da bi izbegao plaćanje poreza. Nakon godinu dana, pre nego što istekne dozvola, nelegalni taksista ponovo prijavljuje firmu ne bi li je opet dobio, i tako u krug.
Slađan Ostojić, koji je taksista već šest godina kaže:
– U skorije vreme su se pojavili i taksisti iz Bačkog Gradišta, i pored ranijeg manjka prostora na našem parkingu, sad je još pretrpanije. Neregistrovani taksisti ne voze po taksimetru, a njihova minimalna cena vožnje je 100 dinara, a zna se da je interni dogovor bečejskih taksista koji imaju registrovanu firmu, 150 dinara. Takvi taksisti se oglašavaju u lokalnim novinama, na internetu, dele svoje vizitkarte na kojima su slike njihovih taksi-vozila sa taksi-tablom. Čak postoje i takvi, ne mogu da ih nazovem taksistima, iako vrše usluge taksi-prevoza, koji ne stavljaju taksi-tablu na vozilo. Mi o tome obaveštavamo opštinsku komunalnu inspekciju, a oni nam odgovaraju da tu ništa ne mogu. Pravdaju se time da čekaju odluku lokalne skupštine.
Kako se borite sa konkurencijom? Koliko ste na gubitku?
– Uglavnom imamo „razrađene brojeve“ naših starih mušterija, ali njihov broj opada iz dana u dan. Na gubitku smo, siguran sam, preko pedeset posto jer nisu to samo lokalne vožnje, to su i vožnje za Novi Sad, Sremsku Kamenicu, Vrbas, Sentu… U novinama se pojavljuju i ovakvi oglasi: „Vozim jeftinije od taksista“. Ima primera kada se i ne odazovu na zakazan poziv i tada samo naprave kontrareklamu nama legalnim taksistima. Zbog takvih koji nemaju ni taksi-dozvolu nas bije loš glas – rekao je Milan Novaković, jedan od taksista koji poseduje svoju taksi-firmu.
Cene taksiranja Izdavanje taksi-dozvole je 300 dinara; izdavanje duplikata taksi-dozvole 600 dinara; produženje-izmena podataka u taksi-dozvoli je 300 dinara; za rešenje o utvrđivanju uslova za obavljanje taksi-prevoza, za fizička lica i zaposlene kod pravnog lica plaća se 800 dinara; a za rešenje o utvrđivanju uslova za obavljanje taksi-prevoza, za pravna lica 2.000 dinara; cena prijave o privremenom prekidu obavljanja taksi-prevoza po Odluci o auto-taksi prevozu je 500 dinara; dok rešenje o upisu u registar redova vožnje na lokalnom prevozu u drumskom saobraćaju staje 4.000 dinara. |
Da li ste imali sukoba sa „konkurencijom“?
– Oni što nemaju table ni ne dolaze na parking, a sa ovima što imaju, šta možemo? Da se svađamo i tučemo, da dolazimo u konflikt s njima? Ne vredi. Na samom početku to nije rešeno kako treba i sad je gotovo. Da ovog trenutka odete na taksi-stanicu, zateći ćete 4-5 taksista koji su odjavili firme i ćute – odgovorio je Ostojić.
Prema mišljenju taksista, trebalo bi da bliže sarađuju Odeljenje za privredu i razvoj Opštinske uprave i komunalna inspekcija. Inspektori bi trebali da znaju ko plaća porez a ko ne, ko ima prijavljenu firmu tokom godine, a ko se odjavio, jer je potpuno apsurdno da neko obavlja, i za to ima dozvolu, privrednu delatnost a nema registrovanu firmu.
Da bi mogao da dobije taksi-dozvolu, taksista mora da ima automobil na svom imenu kojim obavlja prevoz, da je automobil sa petoro vrata, da ima protivpožarni aparat, polisu za osiguranje putnika, baždaren taksimetar… U nekim lokalnim sredstvima informisanja se pojavljuju i „taksi-prevoznici“ sa automobilom „jugo“ koji ima troje vrata.
Ostojić je istakao da se izbegava plaćanje poreza i na sledeći način:
– Ti ljudi, nazovimo ih taksistima, što su dužni porez, gotovo svi nemaju imovinu na svom imenu, čak ni automobili nisu na njihovom imenu, već imaju punomoćje za njih. I tada Poreska uprava nema ništa da im oduzme. Ima dosta vozača koji voze kod „gazde“. „Gazda“ kupi dva-tri automobila, primi vozača i rade na pedeset-pedeset posto. Takav vozač koji obično nema ništa na svom imenu, može da duguje državi. Gazda te uslovi da ako hoćeš da radiš za njega otvoriš firmu a on će ti dati vozilo, a prihode ćete deliti 50:50 posto. Da li će vozač plaćati porez, to njega apsolutno ne interesuje, samo njegovih pedeset posto. Kako ko dobija otkaz u firmi, dolazi da taksira, on ne može da plaća poreze i doprinose, a i nama smanjuje profit. Šest godina sam plaćao sve redovno, a sada dolazim u situaciju da ne mogu da plaćam. Moraću, ako se ovako nastavi, i ja da zatvorim firmu za nekoliko meseci. I ne samo ja, već i ovih desetak taksista koji redovno plaćaju. Šta je tu Poreska uprava dobila? Ništa, čist gubitak.
Paušalna poreska obaveza koju legalni taksisti plaćaju je 11.400 dinara, sa odražavanjem računa kod banke, oko 12.000. Ako bi se računalo da divljih taksista ima 30, tada se može doći do računice koja pokazuje da izgubljeni opštinski godišnji prihodi od taksi prevoznika iznose oko 4.000.000 dinara.
Bečejski taksisti apeluju na Opštinsku upravu da im izađe u susret tako što će im naći bolje parking mesto, voditi više računa o pojavi nelegalnih taksista, traže da se „ukinu“ vozači kod gazda, jer vozač treba da ima vozilo na svom imenu koje mu Poreska uprava može u svakom trenutku zbog neizmirenih novčanih obaveza oduzeti, i da se ograniči broj taksista na osnovu broja stanovnika u Bečeju, kao i u drugim gradovima.
M.S.