Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Da li su nam potrebni lokalni mediji?

Da li su nam potrebni lokalni mediji?trg_fontane

Činjenica je da se kod nas i medijska scena „metropolizuje“. Na kraju krajeva, zar nije takođe „fakat“ – dokazan i podacima netom odrađenog popisa – da bi skoro svi stanovnici ove zemlje hteli da žive, a još važnije, i da rade i Beogradu i/ ili Novom Sadu? E sad, da li ova dva grada stvarno mogu da usisaju i prime desetine hiljada onih koji im pristižu iz „provincije“? Sumnjam da je tako…

Mali grad, mala publika, male pare

Pod metropolizacijom pre svega mislim na beogradocentrizam, a u mnogo manjoj meri se to odnosi na eventualno postojeći novosadocentrizam, jer je u vestima i ostalim programima vojvođanskog javnog servisa (RTV) u poslednje vreme primetno nastojanje da se „pokriju“ i pančevački, vršački, mitrovački, bečejski itd. događaji.
Metropolizacija, međutim, nije isključivo, štaviše, nije ni prevashodno uslovljena voljom redakcija. Ona je pre svega posledica jednostavne činjenice da su mediji prinuđeni da se takmiče za novac od reklama, dakle da jure za tiražom, za što većim indeksima gledanosti. Osnovni interes onoga ko plaća za reklamu jeste da ona do ciljne grupe (što veće, to bolje) dopre preko što gledanijih medija, u što boljem terminu, ili putem što čitanijih novina.
Mala ciljna grupa – u konkretnom slučaju: jedna opština ili manji region – nije privlačna za reklamne agencije. Čak sam čuo i priče da je slična situacija i u pogledu internetskih medija, jer gro reklama na internetu „ide“ praktično sajtovima jednog dnevnog lista i jedne radio-televizije, jer su njihove internet stranice najposećenije s ove strane granice, a i na globalnom nivou – kod onih koji znaju srpski. Drugima ne preostaje baš puno reklama.
Da li može da se desi da neko ko živi u malom gradu ili na selu zna više o – recimo – Noletovim patikama za tenis, nego o onome šta se dešava u njegovom/ njenom najbližem okruženju?
Može da se desi, štaviše, možda se već i događa.
Naravno, iz „centra“, iz Metropole (bez metroa) se ne vide problemi sela i malih gradova. Ti problemi dospevaju u glavne informativne emisije samo ako su na bilo koji način skandalozni, ako su „dobre priče“. Zato postoje dopisnici, ali će iz centrale poslati i celu ekipu za snimanje, ako je stvar baš značajna. Ali, stvari najčešće nisu baš „toliko“ značajne.
Tačnije, nisu značajne za gledaoce, slušaoce, čitaoce na nivou cele zemlje. Naime, problemi jesu isti svuda: nezaposlenost, kanalizacija, parkinzi, deponije smeća, korupcija, nesposobnost, manipulacija itd., ali su mesta dešavanja i učesnici prevashodno „lokalnog karaktera“.

Ubija, zaglupljuje, tera u bedu

Lokalnim temama bi – pre svih – trebali da se bave lokalni mediji. Naravno, i to se može činiti na svakakve načine. Može, na primer, „na tradicionalni način“. Držeći mikrofon i klimajući glavom, prenoseći glasačima volju vlasti, izbegavajući neugodne teme, sve to ukrašeno sa mnogo-mnogo sporta, saveta o zdravom životu i folklorom. Zar nije u Frankovoj Španiji štampa dobila instrukciju da sporta bude što više da bi ostalih sadržaja bilo što manje?
Ima jedna izreka po kojoj alkohol ubija, zaglupljuje i tera u bedu. Odnosi se to i na medije. S tim da je ta pomenuta beda u „medijskom slučaju“ često (i) duhovna beda.
Gledanost je najlakše povećati krvlju, seksom, a bogami i sladunjavim reportažama o deci, kao i o domaćim i ostalim životinjama. Najčitanije novine se ne mogu zamisliti bez slika golih žena, a naravno ni bez mnogo sporta, skandala i crne hronike. Sve to može da puni i stranice lokalnih novina – sa interneta se bar može svašta „skinuti“. Ali lokalnih novina i lokalne televizije nema bez lokalnih vesti. S tim da pod lokalnom televizijom ne podrazumevam samo željke, čestitke i reklame (Power Pointu nek je večna hvala). Doduše, lokalni radio može da postoji i bez vesti, bitno je da se muzika sviđa što širem auditorijumu.
Ovo je, dakle, sledeći veliki problem lokalnih medija, a i medija uopšte: za šta su konzumenti, tj. potrošači zainteresovani, šta im treba. Da li za njih radio znači samo nešto što „svira“, a štampa se kupuje samo zato da se pre onih stranica gde se navodi tv-program pogleda „ko više neće gledati televiziju“? Da li televizija služi samo za „odmaranje mozga“?! Jer ako je odgovor na ta pitanja potvrdan, onda i lokalni mediji moraju da se prilagode takvim zahtevima tržišta. Novine se, naime, moraju prodati čitaocima, a radijske i televizijske sekunde oglašivačima.

Čiji su mediji?

Veliko je pitanje: a čiji da budu lokalni mediji?
Ako je reč o manjinskim medijima u Vojvodini, to i nije pitanje – „naravno da treba da budu“ mediji nacionalnih saveta, iliti partije koja upravlja dotičnim savetom. Da li je to dobro? E, to će za sebe da odluči svaki „medijski konzument“, tj. svaki građanin s glasačkim pravom. 

Ovo pitanje je, inače, već godinama tema ozbiljnih rasprava na nivou cele zemlje. Da li da mediji ostanu u vlasništvu opština? Da li zadržati praksu da lokalna vlast odlučuje o kriterijumima dotiranja medija i o iznosima dotacija? U oba slučaja potvrdan odgovor obezbeđuje veliki prostor stranačkoj kontroli – a partije i političari ne propuštaju takve zicere.
Nema mnogo medija kod nas čiji su vlasnici članovi redakcije, ali ipak postoje i takvi – rade, opstaju, a meni su simpatični.
Lokalni mediji su delimično već privatizovani. Negativnih primera je više nego pozitivnih, ali ima i takvih – evo na primer slučaj Radija Srbobran. Kao protivargument privatizaciji se obično navodi to da novi vlasnik/ci neće biti zainteresovan/i za opstanak programa ili sadržaja na manjinskim jezicima, ali ima i takvih koji jesu – da se vratim na prethodni primer. A pitanje može biti i: KAKVA privatizacija? Iliti, ko i pod kojim uslovima može da kupi medij i šta može s njim da čini nakon kupovine? To je ono što se reguliše, što je trebalo regulisati zakonom.
Kod nas je, međutim, praksa da oni koji donose zakone ili bilo kakva obavezujuća pravila ili ne pitaju struku za mišljenje, ili je pitaju, ali to mišljenje ne uzimaju u obzir. A ponekad pažljivo biraju čije će mišljenje zatražiti…
Uspešnih primera iz inostranstva ima mnogo: postoje, recimo, regionalni medijski javni servisi, uspešni regionalni i lokalni listovi, postoje zemlje gde je sistem opštinskih/ municipalnih ili državnih dotacija oslobođen političkog uticaja… Mustri ima, ali šta će nam takvi primeri, kad bi se njihovom primenom smanjivao prostor za političke manipulacije?!
U jedno možemo biti sigurni, da će svaka vlast medije pokušati iskoristiti u neke svoje svrhe, da će im dodeliti ulogu oruđa za manipulaciju. Mera zavisi od odnosa civilizovanost/ primitivizam, ali mera je mera, a namera je u principu ista. Šta hoće ti novinarčići, šta se to njih tiče, ne mogu oni da pišu šta hoće… Znate onu: „štampa je slobodna – da objavljuje ono što joj se dozvoli“. Nekadašnje svemoćne partijske sekretare i ostale lokalne funkcionere su zamenili današnji svemogući funkcioneri i ostali lokalni „jaki ljudi“.

Celo selo govori o tome…

Lokalni mediji su u mnogo većoj meri izloženi partijama i ekonomskim pritiscima od medija koji pokrivaju celu zemlju. Manja je potencijalna „publika“, samim tim mnogo manji i potencijal za privlačenje reklama, nego na nivou cele zemlje ili na nivou velegrada. U principu je manji i prodati tiraž – mada to u nekim slučajevima i ne mora da bude tako – znam za novine (a možda se i Vi čuli za tako nešto) da se jedne novine tržištu od nekoliko stotina hiljada potencijalnih čitalaca, prodaju u gotovo istom broju kao list koji je ograničen na višestruko manje potencijalno čitalaštvo. Ima toga, ali ja ovde ne bih navodio imena, tj. nazive, jer ovo nije mesto za reklamu, a ni za kontrareklamu…
U manjim sredinama je problem i manjak stručno osposobljenih saradnika. S jedne strane zbog notorne činjenice da mali grad ima manje stanovnika nego velegrad, a s druge strane zbog toga što fakultetski obrazovani često ili ostaju u velikim gradovima (videti pod: metropolizacija) ili beže u inostranstvo.
Verovali ili ne, u mnogim američkim udžbenicima novinarstva je velik broj primera upravo „lokalnog“ karaktera. Jeste da je kod nas velegrad ono što se u Americi smatra manjim gradom, ali i uprkos tome ostaje važeći jedan od osnovnih postulata u novinarstvu: jedan od kriterijuma vesti je i da li se ona odnosi na ciljnu grupu, da li je se tiče, da li je dotiče? To je, dakle, osnovno poslanje, osnovni značaj lokalnih medija – da izveštavaju o lokalnim dešavanjima i procesima, da ih analiziraju i da traže veze među njima. Kako to činiti? Pratiti trag novca! Još jedan novinarski postulat.
To je ono što je često teže raditi na lokalnom nivou, nego na primer, na nivou dešavanja koja se tiču cele zemlje. Zašto? Zato što u malom gradu, u selu „svi sve poznaju“, pa je tako lakše i pripretiti nekome, mada je i teže sakriti nepodopštine. Ljudi na pijaci, na porodičnim okupljanjima ionako razglabaju o onome o čemu „celo selo govori“ – uloga medija je da stvari postavi na svoje mesto – činjenicama, dajući prostor svim stranama koje učestvuju u priči.
Lokalne teme (ovde, kod nas) nisu Jarinje i Brnjak, nije lokalna tema ni to što je Jeremić nekome nešto rekao, nije lokalna tema ni situacija u Iranu i Afganistanu, a ni to da li je otvorena beogradska Gazela. Lokalna tema jeste mračna ulica, suva slavina, kako su pare potrošene, koliko ljudi ima na platnom spisku u lokalnoj administraciji, ko su ti ljudi i kako rade? Lokalne teme su i ove: ima li posla i zašto nema, eventualno zašto ga ima negde drugde, šta je odlučila lokalna vlast i zašto, lokalna je tema i ko je kome smestio ili namestio…? Sve se to mora istražiti, moraju se neki nagaziti, treba izaći na ulicu, telefonirati, fotografisati. I to moraju (ili bi morali) da obave lokalni novinari, jer se novinske agencije ne bave lokalnim temama, nema onoga ko će to odraditi umesto njih, ne može se preuzeti (često bez navođenja izvora!) agencijska vest.
Lokalno informisanje je dakle u mnogim aspektima teže i napornije, a i stresnije nego ono na „višem nivou“, ali je često i veći izazov.
A da li su lokalni mediji potrebni? Naravno da jesu. Nema demokratije ako se ona ne gradi od nižih ka višim nivoima. Nema demokratije, a ni slobode, ako ljudi, građani na lokalnom nivou ne znaju šta (im) vlast radi i zašto – a u njihovo ime!

Atila Marton

Paradoks: građansko društvo bez javnog mnjenja
Hoćemo li da saznamo to što se nas tiče?

Značaj lokalnih medija je veoma teško izraziti i odrediti, dok oni ne prestaju da postoje. Nažalost, izgleda da ovakva sudbina čeka brojne lokalne medije, pre svega štampane, zahvaljujući nedostatku reklama i oglasa – veliki oglašivači se oglašavaju na velikim, pre svega elektronskim medijima – podrške iz lokalnih budžeta – pare u većini slučajeva dobijaju glasila koja su više poslušna nego neposlušna, kao i mediji koji posluju kao opštinska javna preduzeća – sve manjem broju donatora – mnogi se povlače iz Srbije, a ostali u velikom broju slučajeva pomažu „velikim“ medijima.
Kada lokalni mediji prestanu da postoje, vidi se koliko je njihov rad bio koristan i značajan. Lokalni mediji bi trebali da budu platforma za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja mišljenja i prava na informisanje građana u lokalu. Ovo pravo građani stiču plaćanjem poreza i doprinosa, kako u državni, tako i u budžet lokalne samouprave. Ovo pravo je bazirano i na članu 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda o slobodi izražavanja u kojoj se između ostalog kaže da svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovo pravo je zagarantovano i našim ustavom. Lokalni mediji u većini zemalja Evropske unije, gde ih nazivaju i komunalnim medijima, subvencionisani su i o njima se vodi računa jer, kako kažu, predstavljaju oličenje demokratije i garancija su očuvanja te tekovine, jer su svojevrstan korektiv i kontrolori vlasti. Tako bi trebalo da bude i kod nas, gde vlada mišljenje koje se graniči sa predrasudom da lokalni mediji treba da idu na tržište pod obrazloženjem da će tako biti nezavisni, ne uzimajući u obzir specifičnost lokalnih medija. Ova teza može da važi za regionalne i nacionalne medije, jer osnovni alat za funkcionisanje na tržištu je tiraž koji oni mogu povećavati, a lokalni mediji upravo u tom segmentu su hendikepirani, jer imaju ograničen tiraž, slušanost i gledanost. Zbog toga u Evropskoj uniji kontinuirano pomažu lokalne medije i to po principu što je medij manji i slabiji, pomoć je veća i snažnija. 

Postavlja se pitanje: kako su preživeli naši lokalni mediji? Odgovor je jednostavan. Teško, i zahvaljujući prevashodno entuzijazmu novinara koji su pristali da po cenu siromaštva i u okolnostima koje su često ispod svakog minimuma, ostanu dosledni svom poslu.
Na pitanje da li će oni preživeti i 2012. godinu niko ne može i ne sme da da potvrdan odgovor, jer je sada sve jasnije da je budućnost lokalnih medija neizvesna ukoliko država ne stvori ambijent i sinhronizacijom medijskih zakona ne doprinese očuvanju lokalnih medija i ukoliko ne počne da se primenjuje princip raspodele sredstava i iz lokalnih budžeta putem projektnog konkurisanja kao što je trenutno slučaj na nivou pokrajine i republike. Eliminiše se tako i omiljena vaspitna mera lokalnih političara, koji su sposobni za to da u nameri da disciplinuju lokalni medij, iz opštinskog budžeta novac namenjen za informisanje građana te opštine, upućuju medijima iz drugih sredina.
Problem je i to što u većini lokalnih sredina ne postoji kritički lokalni medij niti na srpskom, niti na manjinskim jezicima, niti privatni, niti u vlasništvu države, i na taj način dugi niz godina ne postoji ni kritičko javno mnjenje, ili ono postoji samo u retkim slučajevima – a to znači da mediji, zajedno sa građanima (čitaocima) gube jednu svoju osnovnu ulogu: da budu korektiv vlasti. A čak i kada smeju da objave tzv. kritičke i škakljive informacije, čini se da je to lajanje na zvezde, jer na vlast ništa ne deluje.

Gde su pare?

Lokalne samouprave u veoma retkim slučajevima poštuju „preporuku“ ugrađenu u Zakon o lokalnoj samoupravi – o obezbeđivanju lokalnog informisanja.
Novac koji je u budžetima lokalnih samouprava predviđen za javno informisanje – sume se kreću od oko 2 pa i do 15 miliona dinara, zavisno od želje predstavnika lokalnih vlasti, jer im niko nije „naredio“ koliko novca moraju da obezbede za informisanje – deli se prema ličnim simpatijama vlasti prema medijima. Tako se dešava da, recimo, u Bečeju i Novom Bečeju, novac predviđen za medije nijednom nije podeljen na konkursu. U Novom Bečeju posluje samo radio, reč je o javnom preduzeću opštine, a izlazi jednom mesečno i izvesni štampani materijal koji objavljuje opštinske vesti (nema ni naznaka analiza i istraživanja). Naziv izdavača je Promolajn plus, a urednik je portparol lokalne samouprave. Inače, novobečejska publikacija se štampa u komšijskom Bečeju.
Stiče se utisak da su Novobečejci shvatili da mnogo toga treba da nauče o novinarstvu ili se želi postići nešto sasvim drugo, te je najavljeno da će se od decembra do juna meseca u kreativnoj radionici pisanja sa polaznicima „pisati, raditi, razgovarati i razmišljati novinari i urednici vodećih dnevnih novina i još neke zanimljive medijske ličnosti. Urednici vodećih medija u Srbiji pozivaju maturante, nezaposlene, studente i PR menadžere da u novobečejskoj kreativnoj radionici pisanja otkriju da li je poziv novinara ili PR-a baš za njih. U potrazi za dobrim dopisnicima koji nedostaju svakom mediju, odlučili su se da među mladima pronađu buduće talente“, piše u pozivu za radionicu.
Što se tiče Bečeja, u ovoj opštini su prošle, 2010. godine, lokalni, ali i novosadski mediji pomagani iz opštinskog budžeta po principu svima jednako, što na kraju ipak nije bilo jednako.
Radilo se o mesečnim dotacijama medijima (čak i kablovskoj televiziji, bez obzira na to da ti kablovski emiteri, po mišljenju predstavnika Pokrajinskog sekretarijata za informacije, ne bi trebali da se sufinansiraju iz lokalnih budžeta) od oko 40-50.000 dinara sa PDV-om. Ipak, na kraju godine, izgledalo je ovako: za usluge informisanja u 2010. godini umesto prvobitno planiranih 3 miliona dinara potrošeno je 2,1 i to na sledeći način: dvonedeljnik Bečejski dani dobio je 711.600 dinara, nedeljnik Bečejski mozaik 165.200 dinara, kablovska televizija 585.000 dinara, bečejski radio Aktiv 200.000 dinara, Fondacija Mozaik iz Novog Sada 141.600 dinara, RTV Panonija iz Novog Sada 236.000 dinara, a Gratis info iz Bečeja (publikacija na nekoliko strana u kojoj se objavljuju reklame) 84.300 dinara.
Situacija nije bolja ni 2011. godine. Za usluge informisanja u opštinskom budžetu predviđeno je 2,5 miliona dinara, a od toga je do početka oktobra potrošeno 1,8 miliona.
Interesantno je da je lokalnim medijima sa kojima je predsednik opštine potpisao ugovore o informisanju početkom godine saopšteno da svakom lokalnom mediju može da se obezbedi po 50.000 dinara mesečno (sa PDV-om). Taj novac je trebao da bude upućen lokalnim medijima bez ikakvog konkursa – mada je raspisivanje konkursa nekoliko puta preporučeno sa za to nadležnih mesta – i kriterijuma koji se odnose na kvalitet i kvantitet (kvalitet tekstova ili priloga, ako se radi o radiju i televiziji, ima li analiza, istraživanja, jezici na kojima se objavljuje ili se govori u mediju, periodika izlaženja, jer neke novine izlaze nedeljno, a neki dvonedeljno itd.).
Ipak je nekim medijima upućeno više, a nekima manje novca, ne zna se pouzdano zbog čega. Tako je Bečejskim danima, dvonedeljniku na srpskom jeziku, opština do početka oktobra meseca platila 852.000 dinara; kablovska televizija je dobila 355.000 dinara; Bečejskom mozaiku, koji izlazi nedeljno na srpskom i mađarskom jeziku, upućeno je 350.000 dinara; a Radiju Aktiv, koji ima dvojezični program, 250.000 dinara. 

To nije sve, ranijih godina se dešavalo da se mesečne dotacije, u toku trajanja ugovora, bez obrazloženja ukidaju pojedinim medijima.
S druge strane predstavnici vlasti u Bečeju već nekoliko godina unazad ne žele čak ni da razgovaraju sa predstavnicima medija o pravičnijoj raspodeli medijskog novca.
Ni naredna godina neće biti bolja, jer u nacrtu opštinskog budžeta za 2012. godinu za informisanje je ponovo predviđeno svega 3 miliona (ne zna se koliko će se od tog novca zaista i potrošiti), dok je, recimo, za donacije nevladinim organizacijama predviđeno neverovatnih 38 miliona dinara, a za mesečne dotacije bečejskim KUD-ovima planira se platiti 2,3 miliona, plus 1,5 miliona za manifestacije KUD-a „Petefi Šandor“.
Izgleda da se u Bečeju rad nevladinih organizacija desetostruko više ceni nego informisanje građana. A informisanje građana, ukoliko je kritičko, istraživačko i analitično, može da stvori toliko neophodno kritičko javno mnjenje. Trenutno je u opštinama Bečej i Novi Bečej problem i nepostojanje javnog mnjenja, građani u veoma malom broju slučajeva reaguju na bilo šta, izuzimajući, recimo, Fejsbuk, gde bez obaveze navođenja imena, postoje rasprave radi rasprava.
Upravo zbog nedostatka javnog mnjenja se u Bečeju pre nekoliko godina moglo desiti da je na čelu jedne opštinske ustanove bila osoba koju je Hrvatsko javno odvjetništvo optužilo za ratne zločine, od novijih skandala izdvaja se onaj u vezi sa Gerontološkim centrom, čiji je aktuelni direktor u Prekršajnom sudu pravosnažno osuđen, jer u ustanovi koju vodi nije bilo uknjiženo 30 ljudi koji su bili štićenici Centra. Tu su još u najmanju ruku nejasnoće u vezi sa poslovanjem komunalnog preduzeća u većinskom vlasništvu opštine, o čijim završnim računima građani nikako ne mogu biti obavešteni, pa tu su i veoma interesantni podaci o načinu na koji je Mesna zajednica Bačko Gradište trošila novac koji je godinama naplaćivao od građana za potrošenu vodu itd. O tome da u Bečeju ne postoji kritičko javno mnjenje, govore činjenice da pomenuti događaji o kojima je pisao uglavnom Bečejski mozaik, nisu izazvale znatniju reakciju građana, ali ni odbornika u lokalnom parlamentu, opozicionih stranaka, nevladinog sektora itd.

Šta bi ti da istražuješ?!

Važan je i problem istraživačkog novinarstva. To je veoma težak posao u malim sredinama, te se uglavnom i ne istražuje. Bečejski mozaik pokušava da istražuje i analizira neke od važnijih tema, ponekad sa više, ponekad sa manje uspeha i uglavnom zahvaljujući stranim i domaćim donatorima, kao i pokrajinskom nadležnom sekretarijatu i ministarstvu. Tako je sprovedena, recimo, akcija, kada je uloženo mnogo truda u to da se u mesnim zajednicama opštine građani informišu o tome šta imaju pravo da znaju o radu lokalne vlasti i njenih preduzeća, na koji način mogu da dođu u posed informacijama i dokumentacijama od javnog značaja zahvaljujući Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Istraživali smo i teme kvaliteta i kakvoće manjinske kulture u opštini, situaciju i probleme osoba sa invaliditetom, ali, nažalost, nismo uspeli da napravimo sveobuhvatnu bazu podataka osoba sa invaliditetom, jer nijedna nadležna ustanova nema sve podatke o tim osobama. Međutim, stvari su ipak pokrenute s mrtve tačke, ti ljudi su postali vidljiviji, možda i zbog toga što je o osobama sa invaliditetom uopšte i pričano.
Jedan od poslednjih medijskih projekata Bečejskog mozaika bio je pokušaj kontrole trošenja novca iz opštinskog budžeta, rada opštinskih javnih preduzeća, javnih nabavki itd. Projekat je manje-više uspešno realizovan, a o teškoćama s kojima novinari svakodnevno suočavaju u obavljanju svog posla govori i primer da smo račune i ostala dokumenta o tome koliko je novca potrošeno za proslavu Dana Bečeja prošle godine, čekali nekoliko meseci, jer su nadležni u opštini tek nakon nekoliko intervencija bili voljni da učine dostupnim novinarima tražena dokumenta (inače, zakonski rok je 15 dana).
O pretnjama kada se istražuju razne teme, od ratnih zločina do toga kako policajac maltretira građanina, i o tužbama, još nismo ni govorili.
O mogućnostima razvijanja lokalnog istraživačkog novinarstva i o nepostojanju javnog mnjenja, koje bi moglo i da zaštiti novinare, govori sve navedeno.
Prošlost nije ružičasta, a stiče se utisak da ni budućnost neće biti takva. Štaviše.

Kristina Demeter Filipčev

Šta hoće Medijska strategija Mađarskog nacionalnog saveta?

Mađarski nacionalni savet (MNS) je oktobra 2011. godine usvojio svoju Medijsku strategiju. Izdvajamo neke od glavnih zamisli:
– „Ukoliko ne dođe do odgovarajuće saradnje između MNS i Radio-televizije Vojvodine (RTV), MNS će razmotriti mogućnost da preuzme osnivačka prava nad mađarskom redakcijom Radija i/ili Televizije Novi Sad, zajedno sa pripadajućim materijalnim i tehničkim sredstvima i kadrovima“. (Radio-televizija Vojvodine je – po zakonu – javni medij koji se finansira iz pretplate i reklama. Redakcije RTV na srpskom jeziku i jezicima manjina između sebe dele materijalna i tehnička sredstva, a u velikoj meri i kadrove – npr. tehnika, zajedničke službe itd. – primedba autora teksta)
– Radi ostvarenja 24-časovnog radijskog i televizijskog programa na mađarskom jeziku treba osnovati Mađarsku radio mrežu u Vojvodini i Mađarsku TV-mrežu u Vojvodini. Centar Mađarske radio mreže će biti Radio Novi Sad, a koordinator Mađarske TV-mreže Panon TV iz Subotice, čiji je suosnivač MNS. (Inače, 24-časovni radio program već odavno postoji u Vojvodini, emituje ga Radio Novi Sad – primedba autora teksta).
– MNS inicira preuzimanje suosnivačkih prava u Radiju Subotica, u Radiju Regije iz Bačke Topole i u Televiziji Mozaik sa sedištem u Novom Sadu. (MNS trenutno ima osnivačka ili suosnivačka prava u jedinom dnevnom listu na mađarskom jeziku u Vojvodini – „Mađar So“, zatim u RTV Panon i u nedeljniku „Het nap“ – primedba autora teksta).
– Medijska strategija sadrži svojevrstan kodeks kojeg se moraju pridržavati mediji u kojima je MNS (već) osnivač ili suosnivač. Među „smernicama“ stoji i ovo: „Pri ostvarivanju slobode štampe treba jasno da se pojave i aspekti javnog interesa“.
– Kodeks sadrži veoma konkretna uputstva za urednike političkih emisija: „U informativnim emisijama, u političkim magazinima i u odgovarajućim rubrikama u štampi mađarske partije iz Vojvodine treba da se pojavljuju u skladu sa svojom težinom i aktivnostima. Istovremeno, treba da se da prostora i polemičkim emisijama političkog karaktera, pre svega u vreme izbora, i na polju mađarske političke scene u Vojvodini, i na polju vojvođanske i srbijanske političke scene. Za vreme izbora informisanje treba da bude u skladu sa odgovarajućim zakonom“. Za „objavljene sadržaje“ i za „ostvarivanje smernica“ sadržanih u medijskoj strategiji „odgovaraju direktor i glavni urednik“.
Ostvarivanje smernica, tj. da li se redakcije drže istih, kontrolisaće stručno veće koje osniva MNS, a trećina članova će biti iz štampanih, trećina iz elektronskih medija, dok trećinu predlaže Odbor za informisanje MNS.

B.M.

Pomaganje lokalnim medijima

Medijska strategija se baš i ne bavi podrškom lokalnim sredstvima informisanja. U Strategiji jedino piše da „u medijskom sistemu sva lokalna sredstva informisanja moraju da pronađu sebi mesto i ulogu, a to se pre svega odnosi na one koji prenose sadržaje tipa javnog servisa, dakle one koji izveštavaju o značajnim dešavanjima koji se tiču mađarske zajednice u Vojvodini”. E, sad, sva lokalna sredstva informisanja, bilo da su jednojezična mađarska ili dvojezična, „izveštavaju o značajnim dešavanjima koji se tiču mađarske zajednice u Vojvodini”, osim ako se pod „dešavanjima” ne podrazumeva aktivnost stranaka.
Nakon jedne rečenice dolazimo do poente: „prilikom postavljanja sistema lokalnog informisanja, odnosno prilikom pomaganja treba uzeti u obzir da se osigura kontinualno prisustvo štampe u regionima. Mađarski nacionalni savet smatra korisnim i dobrim postojanje svakog sredstva masovne komunikacije koje ima sadržaje na mađarskom jeziku, jer ona pojačavaju informisanje na maternjem jeziku i imaju veoma važnu ulogu u zajednicama gde se javljaju, ali ne može da preuzme na sebe odgovornost za sigurno funkcionisanje sistema lokalnog informisanja. U budžetu Mađarskog nacionalnog saveta postoji stavka vezana za finansiranje lokalnih medija, ali lokalna sredstva informisanja treba da koriste i mogućnosti konkurisanja”, stoji u Medijskoj strategiji. Naravno, MNS nudi veću pomoć „velikim” medijima.
Pored svega, to jest pored materijalne podrške, autori Medijske strategije naglašavaju značaj i stručne, političke i pravne pomoći. O političkoj pomoći, šta god to značilo, Strategija ne detaljiše, a o lokalnim medijima piše sledeće: „Analiza situacije prilikom izrade Strategije – savetovanja za predstavnike lokalnih medija, istraživanje javnog mnenja i duboki intervjui – je pokazala da je osim pitanja materijalnog karaktera, najizraženija potreba za stručnim usavršavanjem. Jedan od garanata opstanka je sloga i zajednički nastup. Nastajanjem formi međusobne saradnje se pospešuje i međusobna razmena primera. Mogle bi nastati lokalne informativne tačke, ali bi se mogle proširiti i mogućnosti sadržane u saradnji na nivou Karpatskog basena, pa bi štampa stvarno mogla postati jedan od nosioca politike nacionalnog identiteta“. „Mediji moraju da deluju efikasno i neprekidno svojim sredstvima u cilju opstanka zajednice, smanjivanja i zaustavljanja ubitačne depopulacije i u cilju uspešnog ostvarivanja interesa. To omogućava internetski portal „Kistérségi Hírmondó” (Subregionalni bilten) na koji lokalne novine i elektronski mediji mogu postavljati svoje vesti i sve ostalu medijske produkte od javnog značaja. Logističku podršku će dati MNS i to daljim razvojem postojećih tehničkih i organizacionih osnova“.
Čini se da autori Strategije smatraju da je uloga medija da budu nosioci politike identiteta i da se bore protiv depopulacije, a ne da informišu.
Zbog ovog su intelektualci, većinom srpskog maternjeg jezika, kritikovali Strategiju, rekavši da se njome izražava težnja za povratkom u devedesete godine prošlog veka. Nažalost, niko ih nije slušao. A posledice Medijske strategije će se zapravo videti za nekoliko meseci ili godina. Ako do tada uopšte preostane nezavisnih i objektivnih medija.

K.D.F.

Citati iz Medijske strategije

„Mediji su važna pozornica politike nacionalnog identiteta, mediji imaju istaknutu ulogu u očuvanju identiteta, pa je zato bitno šta i kako objavljeni sadržaji prenose pripadnicima manjinske zajednice. Da bi mediji ispunjavanjem svojih zadataka efikasno služili zajednici, oni moraju da se trude da dopru do što više korisnika i – ne manje značajno – da svugde gde dopiru imaju korisnike“.
„Prema istraživanjima javnog mnenja, većina vojvođanskih Mađara pre svega gleda televiziju i sluša radio, eventualno čita dnevne novine, ali i pisana štampa i internet imaju manju publiku od elektronskih medija. Mađarski nacionalni savet je u septembru 2011. naručio istraživanje javnog mnenja od Regionalnog naučnog društva (iz Subotice) o navikama i potrebama medijskih konzumenata na reprezentativnom uzorku koji je obuhvatao ceo korpus Mađara u Vojvodini. Podaci istraživanja pokazuju da se većina učesnika (50% često, a 44% ređe) informiše putem mađarskih medija u Vojvodini; 65% je redovni konzument medija iz Mađarske. Istovremeno se putem srpskih medija u Vojvodini često informiše 32%, dok većina retko ili uopšte ne. U toku 2007. godine sprovedenom istraživanju je 28% odgovorilo da se često informiše putem srpskih medija, a procenat čestih konzumenata mađarskih medija je bio 64%. Dakle, primećuje se okretanje prema srpskim medijima. Ovo bez dileme zahteva reakciju i treba da se spreči da srpski mediji trajno odvuku značajan deo mađarskih medijskih konzumenata u Vojvodini.
Televizija je i dalje najpopularniji medij, jer 69% učesnika kaže da svaki dan manje ili više vremena provede pred televizorom. Oko 52% gleda program Televizije Novi Sad, 25% Televizije Panon, a 7% Televizije Mozaik. Ovi podaci se uglavnom poklapaju sa podacima o dostupnosti. Televizija je takođe primarno sredstvo informisanja.
Štampane medije redovno čita 28% naše zajednice, dnevne novine 19%, a skoro jedna četvrtina uopšte ne čita novine. Većina čitaoca preferira „Mađar so” (52%), što je za 10% manje nego 2007. godine (62%), sledi Blic, sa istim procentom kao 2007. (12%) is, ali sa povećanim udelom (20%). Što se učestanosti kupovine tiče, većina (53%) kupuje dnevne novine jednom ili nekoliko puta sedmično, to se odnosi i na „Mađar so”. Od tema najveće interesovanje vlada za politikom, odnosno vestima iz zemlje, ali se u sličnom procentu javlja i odgovor da čitaju sve rubrike. Relativno je veliko interesovanje za sport i za vesti iz kulture i inostranstva, baš kao i pre četiri godine.
Najčitaniji nedeljnik je „Čaladi ker” (44%), pa „Het Nap” (21%). Oko 8% čitalaca smatra da je i „Mađar so” nedeljnik i čita ga zapravo zbog nekog nedeljnog dodatka. Najviše se kupuje izdanje od četvrtka u kojem je pre svega tražen TV-dodatak.”
„Mađarske medije u Vojvodini karakteriše pre svega izrazito bogata tradicija i sistem institucija, ali i razvejanost, opadanje stručnog nivoa i gubljenje tržišta koje sledi iz navedenog. Postoji više od stotinu pokrajinskih, regionalnih, opštinskih i lokalnih medija koji u celini ili delimično objavljuju sadržaje na mađarskom jeziku – u štampanoj, elektronskoj ili internetskoj formi. Ovo u pojedinim delovima zadovoljava zahteve potrošača, i tamo bi trebalo raditi na racionalizaciji unutrašnjih rezervi postojećeg sistema institucija i na razvijanju međusobne saradnje. Ovo se ne može reći za teritorije gde Mađari žive u rasejanju, pre svega u južnoj Bačkoj, u srednjem i južnom Banatu i u Sremu. U ovim regijama treba dalje graditi, razvijati sistem mađarskog informisanja”.
„U sistemu se kao osnivač, to jest vlasnik pojavljuje država, pokrajina, Mađarski nacionalni savet, lokalne samouprave, nevladine organizacije, kulturno-umetnička društva, preduzeća i privatna lica, i kombinacija navedenih. Činjenica je da se pokazalo da je privatizacija najlošije rešenje, jer vodi ka ukidanju sadržaja na manjinskom jeziku.”
„Analiza prihoda jednoznačno pokazuje da su mađarski mediji u Vojvodini sistem institucija koji je oslonjen u značajnoj meri na spoljnu pomoć, pre svega na domaće i na budžetske izvore Mađarske, i da nije sposobna da se samoizdržava. Upravo zato ne smatra da mu je budućnost osigurana i zato sa svih nivoa (lokalna samouprava, pokrajina, republika, matična država i Mađarski nacionalni savet) očekuje pomoć radi stabilizacije svog materijalnog položaja. Pojedini mediji primaju značajnu pomoć od države. Drugi redovno učestvuju na konkursima, ali je ovaj način dolaženja do prihoda izrazito nesiguran. Zbog nepovoljnog ekonomskog okruženja sve je teže prodati novine i reklamni prostor, pa izvori prihoda neprekidno presušuju. Povećanje troškova štampanja i navike čitanja ciljne grupe postepeno uvode tendenciju smanjivanja štampanog tiraža”. 

„Menjaju se i zahtevi zajednice, pa i to primorava na promene, na promene stavova. Mađari na ovom prostoru bi želeli informisanje na nivou, aktuelno i objektivno informisanje. Smatraju da je opravdana uloga mađarskih medija u očuvanju zajednice. Hteli bi da imaju mnogo lokalnih vesti, ali smatraju važnim i to da informacije o Mađarima u Vojvodini dospeju i do Mađara koji žive drugde i do pripadnika većinske, odnosno drugih nacija. Mađarsku medijsku industriju gotovo bez izuzetaka karakteriše to da na ove promene reaguje sporo, zakasnelo ili uopšte ne reaguje. Priprema sadržaja i usluga se dešava najčešće na stari, već isprobani, tradicionalni način”.

U zemlji gde vladaju politički interesi i ucenjivanje
Teško je zaštititi javni interes

Pre više od godinu dana, za 500. broj Bečejskog mozaika organizovana je tribina u Gradskom pozorištu na kojoj su ugledni novinari i medijski stručnjaci govorili o položaju lokalnih medija. Od tada se ništa nije promenilo nabolje.
Tadašnja predsednica NUNS-a, novinarka Nadežda Gaće je pre svega istakla da lokalne samouprave moraju da subvencionišu lokalne medije. To su ponovili svi govornici na tribini, kao i prisutni bečejski novinari.
Ona je govorila i o tome kako je biti novinar u maloj sredini: „Znam da je biti novinar u maloj sredini uveliko teže, nego, recimo, u Beogradu. U Srbiji postoji preko 8.000 novinara i kada se pogleda statistika, većina radi u Beogradu. Zašto je teže biti novinar u maloj sredini? Zbog toga što novinari poznaju sve u svojoj ulici, znaju šta ko misli, a i lokalna vlast se prema novinarima i redakcijama osionije ponaša nego što je to slučaj u Beogradu. Ako novinar napiše ’loš’ tekst o gradonačelniku, predsedniku opštine ili nekoj lokalnoj firmi, onda oni prete, ne dozvoljavaju da se piše i ti primeri mi govore da i sami novinari ne koriste do kraja sve mogućnosti koje imaju u rukama. Dovoljno je ponekad da se obrate NUNS-u i da mi napišemo pismo tim institucijama i firmama, pa da se oni izvinjavaju, kažu da je to bila greška i da se nikada više u životu neće ponoviti. To je dokaz da kada bi mediji bili više umreženi, bili bi i mnogo snažniji i uticajniji“.
Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, novinar, ponovo je dotakao temu o novcu, jer je to jedno od najvažnijih segmenata u priči o opstanku malih medija: „I danas imamo lokalne i druge medije koji su zaštićeni kao beli medvedi, koji imaju redovne dotacije iz budžeta i koji su u opštinskom vlasništvu, i sa druge strane privatizovane medije koji u takvom okruženju treba da se održe. To je nemoguća situacija koja je dirigovana od strane države, jer u takvom okruženju imate čitav arsenal mogućih ucena medija. U takvoj situaciji imate izrazito potcenjivanje i ponižavanje novinarske profesije. U praksi imate situacije da su kolege spremne na razne kompromise da bi mogle da ostanu u novinarstvu i prodaju se za male pare. To može da se vidi na nacionalnom, pokrajinskom i lokalnom nivou. Dok imamo ovakvo tržište, besmisleno je govoriti o umrežavanju medija. Dok imate nelojalnu konkurenciju, džaba vam je da se umrežavate, jer će nelojalna konkurencija dobiti više novca iz budžeta, a privreda zbog krize nema novca da izdvoji za reklamiranje. Zbog toga Nezavisno društvo novinara Vojvodine od države traži samo da stvori tržište, jer je to uslov svih uslova za nesmetan rad“.
Ekonomski novinar Miša Brkić konstatovao je da su mediji važan deo građanskog društva koji omogućava građanima da učestvuju u javnim poslovima tako što će ih snabdeti sa dovoljno informacija da bi mogli relevantno da učestvuju u političkom i državnom životu svoje lokalne zajednice ili države.
„Ako hoćete da budete svestan i savestan građanin koji doprinosi boljitku svoje lokalne zajednice ili države, morate da budete dobro informisani. Zato je važno da postoje lokalni mediji, ali ne u rukama popa ili lokalnog tajkuna iz Pančeva. Lokalni mediji koje će jednako, kao i ceo nevladin sektor, finansirati država iz budžeta, parama poreskih obveznika. To jeste model država Evropske unije. Činjenica je da mi nismo bogato društvo, ali je takođe činjenica da država na nivou Beograda i na nivou Bečeja razbacuje pare poreskih obveznika na stotine gluposti, a tamo gde treba da omogući ljudima da postanu savesni građani koji formiraju javno mnjenje na osnovu kojeg se kreira i lokalna i državna politika, za to nikada nema para“.

Kalman Kuntić, danas pomoćnik pokrajinskog sekretara za medija, rekao je: „Kada uzmemo u obzir takvu situaciju da lokalne samouprave ponovo počinju da imaju svoje medije, kada imamo i situaciju da kolege razvijaju žanr koji ne mogu drugačije da nazovem nego ’saopštenjarstvo’, to jest potreba da se u potpunosti prenese saopštenje PR službe opštine, teško je zaštititi javni interes. Pokrajinski sekretarijat za informacije se u takvim uslovima trudi da radi posao i zaštiti javni interes. Rešenje vidim u tome da država ne subvencioniše medije, nego da ih konkursno finansira. To je jedini način da se zaštiti javni interes. Kada bi pitali gradonačelnike i predsednike opština koliko treba izdvojiti iz budžeta za konkursno finansiranje medija siguran sam da bi dobar deo njih rekao: ne treba ništa i da su mediji slobodni kada ih ne finansiraju lokalne samouprave. Lepo su dočekali vest da država prestaje sa finansiranjem medija, pa sada imamo slučaj da u Vojvodini više od polovine lokalnih samouprava ne finansira medije koje izlaze na njihovoj teritoriji“.
O situaciji u Bečeju, Kuntić je rekao da se ni u ovom gradu, nažalost, ne postoji konkursno finansiranje medija. „Iako sam Subotičanin koji živi ovde, zadivljen sam potrebom Bečejaca da budu informisani. Bečejski mozaik i drugi list imaju izvanredno dobar tiraž kada u obzir uzmemo ukupnu populaciju u opštini. Kada saberete ta dva tiraža dobijete rezultat da svaka treća porodica u Bečeju kupuje novine. Time se ne mogu pohvaliti mnoge sredine u Srbiji. Subotica ima tri nedeljnika, Het nap na mađarskom jeziku, Hrvatsku riječ na hrvatskom i Subotičke novine koje su privatizovane, naravno, nesrećno. Kada saberete sve njih, ispadne da svaki deseti Subotičanin kupuje nedeljni list. Bečej ima malo tržište, ali realno postoji potreba za informisanjem“.

Priredio: B.M.

Istraživanje NDNV-a o medijima
Ne postoji potpuna sloboda medija

Nezavisno društvo novinara Vojvodine je ove godine objavilo publikaciju o medijima i udruženjima novinara, a među zaključcima ove studije su i sledeći (zaključci su doneti nakon sprovedenog istraživanja): segment o odnosu između vojvođanskih medija i politike ukazao je na percepciju o postojanju uticaja političkih elita na medije, odnosno na nezavisnost i profesionalnost novinarskog poziva. Iako u odgovorima na pitanje o političkoj nezavisnosti medija u Vojvodini dominiraju srednja rešenja, iz ovih odgovora ne odsustvuje ekstrem o potpunoj zavisnosti ili medijskoj „neslobodi” vis-á-vis političkog uticaja, dok ne postoji stav o potpunoj slobodi. Uprkos tome, snažan diverzitet u odgovorima na ovo pitanje upućuje na heterogenost percepcije o političkoj nezavisnosti medija. Stav o prisustvu političkih uticaja na medije indikativan je i u mnogim drugim pitanjima, odnosno u odgovorima ispitanika. Na primer, najveći broj novinara istakao je otklanjanje političkih uticaja na medije kao najvažniju aktivnost nekog profesionalnog udruženja novinara. S tim u vezi moguće je zaključiti da: mišljenja ispitanika se razlikuju u pogledu prisustva političkog uticaja na medije, uz blagu prevalenciju stava da mediji u Vojvodini nisu politički nezavisni ili slobodni; većina ispitanika smatra da je politički pritisak na medije isti bez obzira na to da li je medij u privatnom ili javnom vlasništvu, uz nešto veću sklonost tvrdnjama da su ovi pritisci snažniji u slučaju „državnih” medija; mišljenja ispitanika variraju u pogledu stava o najčešćim načinima političkog pritiska na medije, iako preovlađuju stavovi o indirektnim pritiscima koji su usmereni na medijsku kuću i uređivačku politiku, a ne na ličnost novinara; većina ispitanika smatra da se najefikasniji način borbe protiv pritisaka ove vrste nalazi u sferi zakonodavstva (donošenje boljih zakonskih rešenja ili poštovanje postojećih) i ekonomije (u boljem ekonomskom položaju novinara). Nažalost, mali broj ljudi je istakao ulogu nevladinog sektora i novinarskih udruženja kao (naj)značajniju u tom zadatku.
Kada je reč o odnosu između ekonomije i medija, preovlađuje stav da su ekonomski pritisci nešto slabijeg karaktera od političkih: mišljenja ispitanika se razlikuju u pogledu prisustva uticaja privrednih elita na medije. Iako blago dominira stav o postojanju pritisaka ove vrste, oni su manji od političkih; većina ispitanika smatra da su ekonomski pritisci na medije isti bez obzira na to da li je medij u privatnom ili javnom vlasništvu, iako je veće prisustvo stavova prema kojima su ovim pritiscima skloniji privatni mediji; većina ispitanika smatra da novinarski profesionalizam ne zavisi od toga da li je medij u privatnom ili javnom vlasništvu. Ovaj podatak upućuje i na zaključak da ne postoji naročita kompetitivnost ili svest o različitom prestižu između novinara zaposlenih u privatnim i javnim medijskim kućama, čak sugeriše zaključke o postojanju izvesne novinarske solidarnosti po ovom pitanju; najveći broj ispitanika smatra da je osnovni vid ekonomskog pritiska na medije uskraćivanje kupovine reklamnog prostora; kao najefikasniji način poboljšanja ekonomskog položaja novinara, najveći broj ispitanika ističe pomoć države, a zatim inostrane donacije.
Kada je reč o medijima na jezicima nacionalnih manjina, neki od zaključaka su sledeći: ispitanici se razlikuju u stavovima o političkom uticaju na ove medije, uz prevalenciju stavova da su ovi mediji „delimično nezavisni” i „veoma zavisni” od političkih uticaja; najveći broj ispitanika smatra da su manjinski mediji (veoma ili delimično) zavisni od uticaja manjinskih političkih elita; najveći broj ispitanika smatra da mediji na jezicima nacionalnih manjina treba da budu državni i u nadležnosti Autonomne Pokrajine Vojvodine, a zatim i u nadležnosti nacionalnih saveta manjina; većina ispitanika smatra da je glavna društvena uloga ovih medija u informisanju na jezicima nacionalnih manjina. Značajno manji broj ispitanika izdvaja aktivniju društvenu ulogu navedenih medija, kao što je promocija kulture ili očuvanje tradicije i identiteta nacionalnih manjina.

Priredio: B.M.

Objavljivanje dodatka omogućio je Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *