Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Pakao nisu drugi (XII): Prava i mogućnosti

Pakao nisu drugi (XII): Prava i mogućnostitrg_fontane

Manjinske zajednice (u našem slučaju mađarska nacionalna zajednica) imaju pravo na obrazovanje na maternjem jeziku, na informisanje, službenu upotrebu jezika i pisma i na negovanje nacionalne kulture.
Ustavom Srbije (iz 2006. godine) je predviđeno da „merama u obrazovanju, kulturi i javnom obaveštavanju, Republika Srbija podstiče razumevanje, uvažavanje i poštovanje razlika koje postoje zbog posebnosti etničkog, kulturnog, jezičkog ili verskog identiteta njenih građana“.

Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama garantovano je pravo pripadnicima nacionalnih manjina na izražavanje, čuvanje, negovanje, razvijanje i javno ispoljavanje nacionalne i etničke, kulturne i verske posebnosti; na upotrebu svojih simbola na javnim mestima; na slobodnu upotrebu svog jezika i pisma; da u sredinama gde u značajnom broju žive pripadnici manjina državni organi vode postupak i na jeziku nacionalne manjine; na školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama; na osnivanje privatnih obrazovnih ustanova na svim nivoima; da sopstveno ime i prezime koriste na svom jeziku; da u sredinama sa značajnom manjinskom populacijom tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica i naselja i topografske oznake budu ispisani i na jeziku manjine itd. Dakako, manjinske zajednice imaju pravo i da izaberu svoje nacionalne savete (o toj temi smo pisali u prethodnim tekstovima).

Pored toga, Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama pripadnicima nacionalnih manjina garantuje se pravo „da, ravnopravno sa ostalim građanima, učestvuju u vođenju javnih poslova, uključujući pravo glasanja i kandidovanja za nosioce javnih funkcija“, a u Ustavu Srbije piše da „pripadnici nacionalnih manjina imaju, pod istim uslovima kao ostali građani, pravo da učestvuju u upravljanju javnim poslovima i da stupaju na javne funkcije“. Predviđeno je i da se „pri zapošljavanju u državnim organima, javnim službama, organima autonomne pokrajine i jedinicama lokalne samouprave vodi računa o nacionalnom sastavu stanovništva i odgovarajućoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina“.
Što se tiče nadležnosti lokalnih samouprava, Ustav Srbije predviđa da se opština „stara o ostvarivanju, zaštiti i unapređenju ljudskih i manjinskih prava, kao i o javnom informisanju u opštini“.

Službeni jezici

U lokalnim samoupravama gde je osim srpskog jezika u službenoj upotrebi i jezik nacionalne manjine, a takav je slučaj kod nas, pripadnici te manjine imaju zakonom određeno pravo na službenu upotrebu svog jezika.
Odlukom o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene upotrebe jezika i pisama nacionalnih manjina (2003.) uređena su pitanja iz oblasti službene upotrebe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriji Vojvodine, i to: način ostvarivanja službene upotrebe jezika i pisama nacionalnih manjina u radu organa pokrajine, organa i organizacija jedinica lokalne samouprave, organizacionim jedinicama organa državne uprave, javnih preduzeća, ustanova i službi osnovanih za celu teritoriju Republike Srbije, kao i za područje jedinice lokalne samouprave.

Tako su navedena prava na upotrebu ličnog imena pripadnika nacionalnih manjina, na izdavanje javnih isprava i drugih isprava koje su od interesa za ostvarivanje zakonom utvrđenih prava građana; upotrebu jezika u oblasti privrede i usluga, ispisivanje naziva mesta, drugih geografskih naziva, naziva trgova i ulica, naziva organa, organizacija i firmi, objavljivanje javnih poziva, obaveštenja i upozorenja za javnost kao i ispisivanje drugih javnih natpisa itd.
Po ovoj odluci pripadnik nacionalne manjine može usmeno i pismeno da se obrati navedenim organima na svom jeziku i pismu, koji kao punovažne primaju podneske, isprave i druga dokumenta od strane građana koja su sastavljena na jeziku i pismu nacionalnih manjina koja su na području tog organa u službenoj upotrebi.

Ako za to postoji potreba, podnesci, isprave i druga dokumenta prevode se na srpski jezik o trošku organa.
Pripadnik nacionalne manjine ima pravo da mu se obezbedi usmeni, odnosno pismeni odgovor na jeziku na kojem se obratio organu.
U slučaju da lice zaposleno u organu, čiji je posao pretežno vezan za rad sa strankama, ne poznaje u dovoljnoj meri jezik nacionalne manjine, organ će o svom trošku obezbediti prevodioca.
Gore navedeni organi u svom aktu o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta trebalo bi da propisuju znanje jezika nacionalne manjine u službenoj upotrebi kao uslov za zapošljavanje kod odgovarajućeg broja izvršilaca na radnim mestima na kojima zaposleni rade sa strankama ili vode upravni postupak. Prilikom utvrđivanja broja izvršilaca uzima se u obzir nacionalni sastav stanovništva i ukupan broj pripadnika određenih nacionalnih manjina prema poslednjem popisu stanovništva.
Pripadnik nacionalne manjine ima pravo da svoje lično ime i lično ime svoje dece upiše u matičnu evidenciju u izvornom obliku, na pismu i po pravopisu svog jezika. Ovim se ne isključuje ispisivanje ličnog imena i na srpskom jeziku i pismu.
Na područjima na kojima su u službenoj upotrebi i jezici nacionalnih manjina, evidencije propisane od strane nadležnih organa vode se i na jeziku nacionalne manjine.

Svedočanstva o stečenom obrazovanju, kad je nastava izvođena na jeziku nacionalne manjine i druge javne isprave koje se izdaju na osnovu evidencija na zahtev pripadnika nacionalne manjine, izdaju se i na njegovom jeziku.
Obrasci javnih isprava, kao i obrasci evidencija za potrebe područja na kojima su u službenoj upotrebi jezici nacionalnih manjina, štampaju se dvojezično, na srpskom i na jeziku svake nacionalne manjine čiji je jezik u službenoj upotrebi.
Zaposleni u organu koji izdaje javnu ispravu dužan je da ukaže pripadniku nacionalne manjine na njegovo pravo da traži da mu se javna isprava izda dvojezično – na srpskom jeziku i na jeziku nacionalne manjine, na dvojezično odštampanom obrascu.

Na područjima na kojima su u službenoj upotrebi jezici nacionalnih manjina, navedeni organi koji pružaju i naplaćuju usluge građanima u oblasti elektroprivrede, prodaje prirodnog gasa, komunalnih usluga, pošte i telegrafa, trebalo bi da obezbeđuju korisnicima njihovih usluga i proizvoda obrasce računa, razne potvrde i obaveštenja u vezi njihovih usluga, višejezično na srpskom jeziku i na jeziku (jezicima) nacionalnih manjina u službenoj upotrebi.
Na područjima na kojima su u službenoj upotrebi i jezici nacionalnih manjina, nazivi mesta i drugi geografski nazivi, nazivi ulica i trgova, nazivi organa, saobraćajni znaci, obaveštenja i upozorenja za javnost, i drugi javni natpisi ispisuju se i na jeziku i pravopisu dotične nacionalne manjine prema njenoj tradiciji. Nazivi se ispisuju posle teksta na srpskom jeziku.  

Područje na kom je u službenoj upotrebi jezik nacionalne manjine utvrđuje se statutom jedinice lokalne samouprave (opština) ukoliko procenat pripadnika te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15% prema rezultatima poslednjeg popisa stanovništva.
To su prava i mogućnosti, a o tome da li se u stvarnom životu ostvaruju i na koji način, svedoče izveštaji Pokrajinskog sekretarijata za propise, upravu i nacionalne manjine o ostvarivanju prava na službenu upotrebu jezika i pisama nacionalnih manjina u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini (nalaze se na sajtu Sekretarijata: www.puma.vojvodina.gov.rs)

Saveti za međunacionalne odnose

Najefikasniji mehanizmi pomoću kojih se obezbeđuje zastupljenost manjina u lokalnoj administraciji i upravljačkim telima opštine su proporcionalnost i učešće predstavnika nacionalnih manjina u radu skupštinskih tela koja se bave stanjem obrazovanja, medija i rodne ravnopravnosti u opštini.
Jedno od tih tela je i savet za međunacionalne odnose, koji treba da se bavi pitanjima ostvarivanja i zaštite nacionalne ravnopravnosti u lokalnoj zajednici i unapređenjem međunacionalnih odnosa u nacionalno mešovitim sredinama (jedinice lokalne samouprave u kojima pripadnici jedne nacionalne manjine čine više od 5% od ukupnog broja stanovnika ili svih nacionalnih manjina čine više od 10% od ukupnog broja stanovnika prema poslednjem popisu stanovništva).  
Saveti za međunacionalne odnose „uvedeni“ su Zakonom o lokalnoj samoupravi 2002. godine, kada su i izabrani prvi saveti, a sedam godina kasnije osnovano je 43 saveta (u Vojvodini 37).

U opštinama Bečej i Novi Bečej postoje saveti za međunacionalne odnose. Skupština opštine Bečej 16. septembra 2009. godine donela je odluku o osnivanju Saveta za međunacionalne odnose. U opštini Bečej, po podacima iz popisa stanovništva iz 2002. godine, živi ukupno 40.987 građana, od toga 16.832 Srba i 20.018 Mađara.
Skupština opštine Novi Bečej odluku o osnivanju Saveta za međunacionalne odnose donela je mnogo ranije, 2005. godine, a 6. jula 2009. godine su, zbog isteka mandata ranijih članova, izabrani novi članovi (predstavnici zajednica Srba, Mađara i Roma).
Na teritoriji opštine Novi Bečej živi (popis stanovništva iz 2002. godine) 26.924 građana, od toga 18.831 Srba i 5.177 Mađara.
Međutim, stiče se utisak da potencijali saveta za međunacionalne odnose nisu iskorišćeni. Tako je i u drugim opštinama u Srbiji.

Naime, istraživanje Centra za istraživanje etniciteta (Održivi model osnivanja i rada saveta za međunacionalne odnose) pokazalo je da ova tela nisu delotvorna i da ne ispunjavaju svrhu svoga ustanovljavanja.
Prema istraživanju Centra razlozi toga, odnosno problemi su sledeći: centralizacija jedinica lokalnih samouprava, patrijarhalni društveni odnosi, snažan uticaj političkih partija na rad lokalne samouprave, nedovoljni kapaciteti jedinica lokalne samouprave, odsustvo građanske inicijative i društvene solidarnosti, nedefinisan status nacionalnih saveta nacionalnih manjina (to bi trebalo da se promeni, jer je u avgustu 2009. godine donet Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina), nezainteresovanost građana, nerazvijeni kapaciteti članova saveta, nedovoljna podrška jedinica lokalne samouprave, uticaj političkih partija na članove saveta, odbornike ili članove političkih partija, uticaj nacionalnih saveta na članove saveta imenovane na osnovu predloga manjinskih samouprava. Tu je, naravno i problem kako  definisati pojam nacionalne ravnopravnosti (politika jednakih mogućnosti ili zaštita od diskriminacije).
Kako bi saveti za međunacionalne odnose imali „smisla“ potrebno je da se započne rešavanje navedenih problema. U suprotnom treba ih ukinuti.

Kristina Demeter Filipčev

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *