Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

BM brifing sa Marijom Vujović: „Na krilima sećanja“

BM brifing sa Marijom Vujović: „Na krilima sećanja“trg_fontane

„Na krilima sećanja“ naziv je prve knjige Marije Vujović, profesorice srpskog jezika i književnosti, koja je, kako kaže, „čitav svoj radni vek provela u učionici“ i koja je
mnogim generacijama đaka nastojala da pruži znanje i otkrije lepote srpskog jezika i književnosti, a sada je napravila iskorak u nekom drugom pravcu.
Marija Vujović kaže da knjiga nije nastala smišljeno, nego ju je nametnuo život.

– Ja to nisam želela, niti je bilo da sebi kažem: „E, sad ću ja da pišem“, ne. To je nekako došlo spontano, jedan događaj je posebno i veoma uticao na mene i ja sam ga za
sebe zapisala. Posle sam to doterivala, malo piši, malo briši, malo odbaci, malo dodaj… Onda za neki sledeći događaj mi se učinilo da bih takođe mogla da zapišem u neku
svoju sveščicu. Videli su to moj suprug Dragan, moja deca, zatim neko od onih koji su bili vezani za te događaje, i pitali su me zašto ja to ne objavim. Međutim, toga nije
bilo mnogo i nedovoljno je za tako nešto, a uostalom nisam to ni želela i samo sam govorila: „Pa šta će to meni u ovim godinama, zašto, šta će to meni?“. Stvarno sam tako i
mislila, a onda sam ovladala kompjuterom… Ćerka Nataša mi je poklonila kompjuter i preko interneta sam saznala mnogo stvari, otkrila sam književne konkurse i na jedan sam
poslala baš tu prvu priču. I prosto tako se desilo, zato kažem da je to život, tako se slučilo da je istovremeno na konkursu „Banatsko pero“ ta priča štampana u zborniku i
Svetislav Travica ju je takođe uzeo da je objavi u časopisu „Tisa“, iste godine, 2011, mada sam tu priču mnogo ranije napisala. Onda sam počela to što napišem da šaljem na
razne konkurse i te priče su štampane u književnim zbornicima. Zatim me je sa jednog konkursa zvao telefonom profesor i književnik Mirko Dalmacija, što je za mene bilo veliko
iznenađenje, da mi kaže da je on bio član žirija i da je ta moja priča ušla u uži izbor i da se „lomio“ između nje i jedne druge da zauzme prvo mesto, ali da je ipak odabrao
onu drugu, jer tamo je pobedio život, a ovde se govori o jednom sasvim drugačijem događaju. Pitao me je i da li imam još priča, da mu ih pošaljem da ih on pogleda, pa me je i
on nagovarao da se to štampa i stalno tako… I eto, na kraju ispade knjiga.

Promocija knjige „Na krilima sećanja“ održana je u Galeriji „Krug“ u Gradskom pozorištu pre mesec dana, a o utiscima Marija Vujović je govorila sa mnogo emocija.

– Prosto sam ostala zadivljena kada sam videla koliko je ljudi bilo na promociji. Odabrala sam tu salu jer sam mislila, ako dođe 30-40 ljudi, ja ću biti sasvim zadovoljna.
Često idem na književne večeri i uglavnom, samo kad dođe neko veoma poznat i priznat, bude nešto više publike, obično je to 20 ljudi, međutim, kad sam videla da je puna sala,
da ne mogu svi da stanu, onda su se u meni probudila neka jaka osećanja i pomislila sam: „Pa zar je stvarno toliko ljudi želelo da čuje, da me zna i da su došli da me
čuju?!“. Baš sam bila presrećna. A što se tiče utisaka o knjizi, na ulici me presreću i zaustavljaju i pričaju mi o svojim utiscima, mahom sve pozitivno. Onda me zovu
telefonom moje bivše kolege i meni je velika radost to što je došlo gotovo trideset mojih bivših kolega, iz raznih škola, a to je, nažalost, retkost da profesori književnosti
dolaze na promocije knjiga. Ovog puta ih je bilo, što je za mene bitno. Sve je bilo lepo, ali ja sam svesna gde je moje mesto, ja nisam pisac, nisam književnik, nisam sa tim
ciljem ni objavila ovo što sam objavila, ima tu nekoliko dobrih priča što i ja priznajem, ostalo je na nivou da te zabavi, možda anegdotskog karaktera.

Marija Vujović otkriva da zapravo nije ni znala u šta se upušta kada je došlo do trenutka da treba sve pripremiti za štampu i izdati knjigu.

– O mnogim stvarima nisam mogla dovoljno dobro da razmišljam pre toga, jer nisam ni znala koliki je to poduhvat, koliko treba energije za to. I iz Beograda me je jedna žena
producent zvala i čestitala na energiji da iznesem knjigu, sve drugo je, kaže, manje važno, ali to… Pa nisam znala u šta se upuštam, jeste nekad bilo naporno, ali je bilo i
lepo. Uživala sam u tome, a ovaj događaj nije bio samo predstavljanje knjige, nego je bila i izložba grafika, odnosno ilustracija za knjigu, zatim bio je tu i Nenad Jovićević
iz Bačkog Gradišta koji je pevao uz gitaru, tako da je sve bilo multimedijalno, kako to novim jezikom pričaju. O knjizi su govorili Mirko Dalmacija, koji je i napisao
recenziju za priče, i Svetislav Travica, koji je napisao recenziju za pesme. Štamparija Proleter je sa mnom izdavač, a pomogle su mi i neke firme čija imena se nalaze u
knjizi jer ja to ne bih mogla sama. I htela sam da tiraž bude 300, ali su me i tu nagovorili da bude 500 komada, i u pravu su bili pošto sam u cugu 300 knjiga dala, a 10
knjiga sam, opet po nagovoru, odnela na prodaju u jednu knjižaru ali to mi nije bio cilj. Meni je bio cilj da tu knjigu napišem za svoju porodicu, njima sam je i namenila, za
svoje prijatelje i onima koji me znaju. Prosto da ostane neki trag, sećanje…

Interesantan podatak je da je promocija knjige bila i rođendanski poklon, jer je autorka rođena 12. juna, kada je prvobitno bilo planirano predstavljanje knjige. U broju 12
ima mnogo simbolike, o čemu Marija Vujović kaže:

– U knjizi ima 12 kratkih priča, 12 baš kratkih priča, i 12 pesama. Ja pesme u životu nisam pisala. Nisam ih pisala ni kao dete, obično sva deca pišu pesme, ja nikada nisam.
Zašto i kako se to desilo, nemam pojma, prvo sam napisala jednu pesmu koja je i štampana, zove se „Crveni šešir“. Napisala sam je kada sam napunila 70 godina, možda je to
bila neka prelomna godina da razmislim da li sam već ušla u duboku starost? Tako je nastala ta pesma, a onda, uvek me je nešto podstaklo da napišem i drugu, treću, i 12 ih je
ispalo. Htela sam i da promocija knjige bude 12. juna, jer sam tada rođena, udala sam se 12. u mesecu, Sanda, moja ćerka se rodila 12. u mesecu, Đurđa, moja unuka, je rođena
u 12. mesecu, a broj 2 imaju u datumu moj suprug Dragan, Aleksandra i Anđela, unuka mi, ali zbog određenih okolnosti datum je bio pomeren i odabrali smo da to bude 11. jun,
jer jedan i jedan su dva, znači i tu je dvojka. Knjiga je oplemenjena i ilustracijama koje je uradio Milivoj Mirić. Sedeli smo tu na našoj terasi pre otprilike godinu dana i
on je pitao zašto ne odštampam knjigu, i reče: „Evo, ja ću da je ilustrujem“. Uradio je 14 ilustracija, i, iako je sve u znaku broja 12, nismo hteli da odbacimo nijednu, neka
bude i jedan izuzetak.

Marija Vujović je sa posebnom pažnjom govorila i o izgledu knjige, jer je to za nju bilo jedno novo i nepoznato polje u čijem je otkrivanju takođe nalazila zadovoljstvo.

– Moja ćerka Sanda je prihvatila da uradi kompjutersku pripremu, iako to nikad nije radila, da napravi format, ja sam odabrala da bude reciklirani papir, jer mi se čini da je
malo robusniji, i ja sam robusnija, lepši mi je i da budu mat korice. Na naslovnu stranu smo stavili fotografiju na kojoj smo moja sestra i ja kada smo bile malene, posle
rata, u onim odelcima od ćebadi, jer to je isto na krilima sećanja… I mnogo je toga u sećanju, jer meni je ostalo veoma mnogo u glavi i od onoga što su mi roditelji pričali
i što sam ja doživela, bilo je i lepog i ružnog, tako da je sve u sećanju. Onda malo je zamagljena i ta naslovna strana, malo su žućkaste strane unutar knjige, trudili smo se
da se sve lepo sklopi.

Na pitanje da li može da izdvoji najbitniji deo knjige, Marija Vujović je odgovorila da ima nekoliko takvih stvari, ali je ipak izdvojila neke.

– Prva priča koju sam napisala mislim da je i najbolja, „Četrdesetnica“ se zove. Mislim da sam tu sve skupila i da sam je napisala pod veoma snažnim utiskom i osećanjem.
Mislim da je ona dobro koncipirana. Ima nekih događaja koji su više vezani za moj život i jače uticali na mene, to je prva priča u knjizi, zove se „Odlazak“. To je zapravo
izbeglištvo mojih roditelja, koji su mene 1941. godine doneli, odnosno pobegli od ustaša iz Hrvatske, tadašnje NDH, u Beograd. To su te dve priče, mada sad kad idem dalje ima
još jedna priča iz mog detinjstva, zove se „Senke u prašini“, a zapravo me je podstakao roman Grozdane Olujić koji je dobio NIN-ovu nagradu. Obično te knjige koje dobiju
NIN-ove nagrade ne uzimam baš odmah kao vredne knjige, jer često mi se dešavalo u prošlosti da to meni i nije ono što je najlepše. Međutim, tada sam poželela da je pročitam,
zato što je ona u Bečeju završila Gimnaziju, zato što sam je poznavala lično, dolazila je tu za Majske igre. I ta knjiga, mada sam u početku odugovlačila sa čitanjem, me je
toliko opčinila i ona je bila kapisla da napišem „Senke u prašini“, jer me je vratila u neke dane posle rata, opet u sirotinju, bedu, kako smo bili izbeglice…. Dugo smo mi
bili izbeglice posle rata i kad se rat završio, napisala sam i to u kratkoj belešci o piscu, da sam dugo bila „dođoš i kuferaš“. Ali sam se s tim pomirila, jer ja sam u
stvari svuda „dođoš i kuferaš“, pošto ja zapravo ne znam kome pripadam, ili svima? Kninu mom više ne pripadam, ne pripadam ni Banatu, gde smo izbegli, ne pripadam ni
Beogradu, gde sam studirala, ni Crnoj Gori, gde sam dve godine živela, jer sam se tamo udala, a ovde me zovu i dalje „dođoš“, to sam doživela i sad, pre izvesnog vremena.
Onaj ko nije „dođoš“, ne razume to.

U Bečeju postoji mnogo talentovanih ljudi, i mladih i u zrelim godinama, ali malo se o njima zna, teško se probijaju. Kako vi gledate na taj segment života i kulture?

– Likovnjacima je možda lakše zato se oni više i vide, baš tada kada je bila promocija, bila je i izložba radova bečejskih slikara amatera, zato što mogu da uzmu svoje platno
i predstave šta žele. Oni koji se bave pisanjem, do knjige teško može da se dođe, to je poznata stvar. U Bečeju imamo časopis „Tisa“, koji uvek predstavi nekog Bečejca, ali
„Tisa“ retko izlazi jer nema para da se štampa. Mada se ljudi dovijaju kao i ja, i šalju svoje radove na konkurse, a konkursa je dosta, i naravno da ne može na svakom
konkursu da ti prođe priča ili pesma. A inače šta da kažem za Bečej? Biblioteka jeste aktivna i imaju mnogo dešavanja, ali ja bih, na primer, možda neke stvari drugačije
uradila. Možda je to delatnost biblioteke, ja ne poznajem dovoljno šta treba biblioteka da radi, možda to nije samo knjiga kao knjiga da se čita i da se promoviše. Na primer,
radujem se kada dođe neko ko je stvarno ime, jer želim to da vidim ili čujem, ali možda bi oni mogli da imaju neki književni klub, jer mnoge biblioteke imaju književne
klubove gde se oni koji pišu sastaju, pa imaju svoj časopis, ili ne mora da bude časopis, nego da izdaju jednom godišnje neki list u kojem će biti prikazano to što su uradili
u toku godine, ili da se organizuju čitalačke tribine ili časovi. Ali ovo su takva vremena da ja možda mnogo tražim, jer ljudi nemaju posla, nemaju mnogo toga, a ja tražim
književni klub…

Da li imate ambicija da napišete i narednu knjigu ili će to ipak ostati na nekom ličnom zadovoljstvu, na hobiju?

– Ne verujem da će da bude druge knjige, ali ja i dalje pišem i već imam desetak priča, to šaljem na konkurse. „Nemam više vremena“, što bi rekla Desanka, ipak imam već dosta
godina da bi se moglo nešto drugo očekivati.

Kakva bi Vaša poruka bila za mlade ljude koji pišu?

– Nadam se da će svi oni koji su talentovani, proći, jer ima toliko konkursa, pratim ih, mnogo je mladih koji se bave književnošću. Neki čak i kritikuju što ima toliko puno
konkursa u našoj zemlji, ali mislim da je to dobro, onaj ko je dobar isplivaće i jednoga dana će se afirmisati, oni koji su manje kvalitetni, neće. Neka rade, neka pišu, pa
videće šta život donosi. Ništa ni mi nismo zasigurno znali, ni ja kad sam bila mlada, ko je znao gde će me život odvesti? Trudim se da postignem ono što želim i uglavnom ono
što želiš to i postigneš, ali nekada nedostaje možda dovoljno mogućnosti, zavisi šta ti život donese, u kojim uslovima živiš. Šta je kome doneo rat ili naše bombardovanje ili
izbeglištvo, pa ipak su se snašli mnogi i uspeli su, jer tolika je snaga bila, i želja, i volja da su uspeli. A ako samo sediš i čekaš da ti padne s neba, neće, neće ništa
pasti, nema toga, samo želja, trud i rad donose rezultat.

LJ.M.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *