Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

LIČNI STAV: Da sam Mađar, pa još ateist…

LIČNI STAV: Da sam Mađar, pa još ateist…trg_fontane

Krajem januara u kolumni već tradicionalno pišem o Svetosavskoj akademiji (domaćini su ovoga puta bili gimnazija i pravoslavna crkvena opština) i nacionalističko-religioznom tamburanju povodom Dana duhovnosti i školstva.

Da se, međutim, tog dana zaista imalo razmišlja o prosveti, na Svetosavskoj akademiji bismo slušali, recimo, o genetski modifikovanim organizmima ili nekom drugom gorućem pitanju nauke, a ne po hiljaditi put, kao da smo maloumni, o Rastkovom begu u manastir, o tome kako je zemaljska dobra zamenio nebeskim (a, opet, bavio se diplomatijom što je poprilično zemaljska, neretko sasvim blatnjava stvar), da je poučavao narod kako da pravi sir i kiselo mleko, da ne izbacuje vedrom mrak iz jazbine, već da pravi prozore.
Da je tog dana državi zaista na umu prosveta, ne bi se slavio odlazak u manastir (iako je to tada bio način da se čovek obrazuje), već izlazak, upravo beg iz manastira. Dakle, slavio bi se Dositej, a ne Sava. Doduše, Sava je učinio dosta toga za narod, čak i kao prosvetitelj, ali je, baš kao i Ćirilo i Metodije koji su mu prethodili, opismenjavao pre svega u cilju misionarstva, dakle, hristijanizacije (naravno, hrišćanski je moral za tadašnje prilike bio više nego napredan).
Problem je zapravo u današnjem, zloupotrebljenom Savi. Svetosavlje kao nauk i praksa posebne, srpske verzije pravoslavlja, javilo se tek u 20. veku, a glavni su mu teoretičari Nikolaj Velimirović (kome je, kao svecu, SPC dodelila dva dana u crkvenom kalendaru, umesto uobičajenog jednog koliko ima i Sava koji se, uzgred govoreći, uspeo ugurati u kalendar tek za vreme Balkanskih ratova, dakle, tek u 20. veku), zatim Velimirovićev učenik Justin Popović, dok im je današnja perjanica Amfilohije Radović. To i takvo svetosavlje karakteriše antievropejstvo, antiprosvetiteljstvo, ksenofobija, a sa istorijskim Savom vezuje ga jedino zagovaranje nesekularnosti tj. sprege trona i oltara. Nikolaj Velimirović čije su reči citirane na Svetosavskoj akademiji između tačaka programa, bio je osim toga i antisemita, blizak fašističkom pokretu “Zbor” Dimitrija Ljotića. Evo citata iz jednog, za našu temu relevantnog Velimirovićevog predavanja „Nacionalizam Svetoga Save” koje je održao na Kolarcu 1935. godine: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju, heroju.” A kome uopšte treba takvo svetosavlje? Štaviše, u zagrljaju vere i nacije – a to je takozvani filetizam koji je na Carigradskom saboru 1872. godine proglašen za „jeres koja stavlja nacionalnu ideju iznad jedinstva vere“ – gubi upravo vera. Pravoslavlje, uopšte hrišćanstvo, je nadnacionalno, svečovečansko.
Za takvo nazadnjačko svetosavlje bilo je, međutim, prostora i na ovogodišnjoj akademiji. Naime, pročitano je „Zaveštanje o jeziku” koje je navodno veliki župan Stefan Nemanja na samrtničkoj postelji ostavio Savi i svom narodu (priča iz 90-tih godina prošlog veka o književnicima koji su sa Svete gore doneli prepis zapravo je izmišljotina – „Zaveštanja Stefana Nemanje” napisao je publicist i književnik Mile Medić, kao nameran ili nenameran falsifikat, to je ovde manje bitno). Evo fragmenata teksta koji je tom prilikom pročitan: „Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda.” Poruka je jasna – neka ljudi ginu, jezik se ne sme izgubiti. Ipak, nije jasno na koji jezik se ovde misli – da li valja braniti tadašnji jezik koji mi danas zacelo ne bismo razumeli (što valjda znači da smo ga izgubili, a sa njim i sebe), ili ovaj kojim danas govorimo?! Pseudo Stefan Nemanja na toj još dodaje: „Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimetno, ne znaš kad i kako. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i evo ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednog dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana”. Dakle, pored teškog antihumanizma, tu su i klinički jasni simptomi ksenofobične paranoje.
Iako je reč o danu školstva i prosvete, tu nije bilo mesta za svakog. Ako je poneki katolik i mogao da „usklikne” svecu budući da je ovaj širio hrišćanstvo, tu Mađar, pa još ateista, zaista nije imao šta da traži.

Ivan Kovač

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *