Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Umetnički uobličen život

Umetnički uobličen živottrg_fontane

Svoju bitnost (težinu), odnosno uzbudljivost trač zadobija na osnovu naše neposredne ili posredne („poznanik mog poznanika”) umešanosti – ovde zapanjuje, uzgred rečeno, upornost da se pošto-poto uveže „lanac poznanika“, odnosno povuče veza između tračera i predmeta trača, čime se obezbeđuje njegova participacija u zbivanjima sveta („ona je sestra onog tipa koji je…“, „ma sigurno ga znam, samo sada ne mogu da se setim“). Stoga ovde ne „pali” eventualni teoretski interes – kojekakvi hipotetički scenariji, odnosno misaoni eksperimenti karakteristični u nauci („zamislimo da…”, „neka je dato…”, „pretpostavimo da…”).

Tračera nikakva „studija slučaja”, nikakvo poopštavanje ne interesuje. Trač intrigira upravo stoga što se odnosi na pojedinačnost, na konkretnost s „imenom i prezimenom”, koji su nužno, iako makar tek delimice, ukorenjeni u fakticitetu. Tračerska intencija je bitno deskriptivna (šta se desilo?), pri čemu se problemski aspekt (kako i zašto se desilo?) izravno baca kroz prozor, a kada i dođe do interpretacije – bez izuzetka je tendenciozna (neistinoljubiva). Potencijal zamašne empirijske baze kojom prosečni sredovečni tračer raspolaže (fenomen „radio Mileve” pod pretpostavkom da se „emitovane” informacije koliko-toliko skladište, tj. pamte) biva neiskorišćen – tu nema znatnije analize, psiho-socio-filozofskog (prevashodno etičkog) razmatranja. Ostaje se kod zaprepašćivanja nad nečijom „nemoralnošću“, pri čemu tračerski kružok (misli da) crpi moralnu i svaku drugu superiornost nad „preslobodnim“, „posrnulim“ ili naprosto „pokvarenim“ predmetom trača koju pruža privilegovan položaj da se arbitrira tuđim postupcima. Budući da sami nisu zahvalan predmet ogovaranja, kompleks inferiornosti blaže puckanjima moralizatorskim bičem. Njihova je znatiželja voajerska, a ne intelektualna. Stoga su ovi razgovori – sitni razgovori. I ma kako da svi tračeri zavide psiholozima, advokatima, policajcima i drugima koji svakodnevno dolaze u kontakt sa inkriminišućim (sočnim) podacima o mnoštvu ljudi, oni svejedno ne bi znali (niti hteli) da iz njih izvuku bog-zna-šta.
Ovde svakako ne zagovaram prekid svakog razgovora „iza leđa“. Pojedinci koji (u samohvali) ističu da drugome moraju sve „iskreno“ sasuti „u brk“, zapravo su okoreli neotesanci ili nesrećnici sa emotivnom inteligencijom na nivou sobne temperature. Cilj ljudske komunikacije nije bezuslovno saopštavanje činjenica (istine), već, uopšteno rečeno, saživot
koji se zasniva na iskrenosti (kao i na mnogo čemu drugom), ali ne po svaku cenu. Svakako da je potrebno analizirati sa drugima postupanje trećeg lica, čuti „drugo mišljenje“ – često se u takvim prilikama, napokon, oformi svojevrstan „konzilijum“ koji, međutim, treba da rezultira nekakvim zaključkom, rešenjem, odlukom koja će se ticati trećeg lica i sa kojom će treće lice biti upoznato. Razgovor „iza leđa“ tako predstavlja samo jednu moguću (početnu) etapu u rešavanju iskrslog problema. Licemerna podvojenost ophođenja i priče „iza leđa“ i „u brk“ tako biva prevladana.
Pored pobrojanih, poriv da se saznaju aktuelne pikanterije, zakulisne radnje, spletke u neposrednoj i „nešto manje“ neposrednoj okolini, može imati koren i u potrebi – rudimentarnoj (zakržljaloj) estetskoj potrebi – za umetničkim uobličenjem trivijalne svakidašnjice. Trač je poseban umetnički žanr koji parazitira na životu! Participacijom u zbivanjima sveta oni blaže, kako već rekoh, kompleks inferiornosti (životnu neispunjenost). Oni se povezuju, ma kako nategnuto i veštački, sa belosvetskim uzbuđenjima (Đoković je lični prijatelj Roberta de Nira – ja poznajem tipa koji poznaje tipa koji poznaje Đokovića – dakle, to me povezuje sa samim De Nirom). Ukoliko, pak, ostaju pri svojoj neposrednoj okolini, izvesno modifikovanje, dramaturško intenziviranje događaja kao predmeta trač-priča ispunjava istu svrhu. Život „nas malih“, neuzbudljiv kakav obično jeste, u pričama tračera postaje ulepšan, bolji, efektniji. Život postaje umetničko delo! Trač je umetničko podvajanje života. Dok život van umetničkog dela ostaje siv, dosadan, i ne namerava mu se pomoći. I kada potreba za eskapizmom (bekstvom) od svog života ka tuđem i ljubopitljivost postanu neumerene – tada zaista vredi ono dečije, ponešto vulgarno ali jezgrovito: „Znaš šta se desilo?” – „Šta?” – „Govno se obesilo!”

Ivan Kovač

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *