Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Čarobni ručak sa Svetlanom Dinić: Svaki dan je dobar za malu revoluciju… ili supu

Čarobni ručak sa Svetlanom Dinić: Svaki dan je dobar za malu revoluciju… ili supu844carobni_rucak1

U rubrici „Čarobni ručak“ ugostićemo zanimljive ljude iz Bečeja koji će pričati priču o hrani i kuvanju na nekonvencionalan, a ponekad i na revolucionalan način.

U ovom broju Bečejskog mozaika profesorka engleskog jezika Svetlana Dinić otkriva svoje prvo prijatno sećanje vezano za hranu, ali i neprijatna sećanja, govori o tome šta ne voli, a šta voli da kuva i zašto nije „vila iz kuhinje“, te kako su je deca izlečila od licemerja da jedu ono što njihova mama neće…

Biće u ovoj priči i kavijara, ali i Entonija Burdejna, ali neće biti – mada bi se to očekivalo od „Engleskinje“, kako je deca zovu – čaja s mlekom.

– Prvo prijatno sećanje vezano za hranu mi je domaći sir isečen u obliku malih piramida koji sam jela u Jasenicama kada smo, rekla bih u nekom drugom životu, bili u poseti bakinoj rodbini u njenom rodnom mestu u Bosni. Baka je bila majstor za sir i za pitu gužvaru. Od ostalih poslastica pamtim majkine krofne, ali i na brzinu umućen šlag iz kesice, kada bi bila u poslu kojeg na seoskom imanju nikada nije nedostajalo, a nama bi se baš prijelo nešto slatko. Sećam se i da bismo mi deca tokom svinjokolja obavezno dobili oprljenu kožuricu i grickali je kao nešto najlepše na svetu. Kakvi štapići i ostale grickalice! – seća se Svetlana.

Ima ona i veoma neprijatnih sećanja, iz vrtića, ali je važno istaći da je pobedila u borbi „hoćeš-nećeš da jedeš“.

– Od neprijatnih sećanja vezanih za hranu, tu je bez sumnje vrtić. Imala sam tu nesreću da prvih 7 godina života provedem okružena „mirisima“ i pravilima jela u vrtiću. Supa se jela u 6. brzini. I sad se sećam kako veslam kašikom po onom metalnom tanjiru, a već se približava dada sa pire krompirom, koji samo pljusne u pola one supe koju nisam stigla da pojedem, a u rezance upada i faširana šnicla. Sledi: „Prijatno, deco!“ a mi svi u horu odgovaramo: „Hvaaala leeeepo!“ Nit’ lepo, nit’ prijatno, ali ko te pita. Za užinu smo nas nekoliko, koji smo morali da ostanemo duže u vrtiću, često dobijali mokar hleb posut belim šećerom, valjda da bismo uneli ugljene hidrate i tečnost zajedno. Obaveza da se mora pojesti sve iz tanjira zaista mi nikada neće biti jasna. Ono što nisam volela, odbijala sam da jedem, ali vaspitačice tada baš i nisu bile naklonjene takvim revolucionarnim pojavama kod male dece, pa je moja vaspitačica rešila da me nauči da zavolim kiseli kupus tako što je poslala svu ostalu decu u sobu, stala iza mene i počela da me kljuka tim kupusom kao gusku, na šta sam se ja, posle tri na silu ubačena zalogaja, lepo ispovraćala i po stolu i po podu, i ipak dobila dozvolu da odem u sobu iako nisam ispraznila tanjir. 1:0 za mene, vaspitačice Slavice!

O ženskom poslu kuvanja uz „zvaničan“ posao i svom revoltu prema kuhinji kaže:

– Za sebe definitivno ne mogu da kažem da sam gurman. Odrasla sam na toj našoj tradicionalnoj kuhinji. Uz mamu koja je radila, najviše su se kuvala jela koja mogu da se podgreju, da ima ručka za dva dana. Bilo je dana i kada bi se za ručak ispekla kajgana, i meni je to bilo i ostalo sasvim u redu. U patrijarhalnim društvima oduvek se smatralo da je kuvanje isključivo ženski posao. Izuzetaka je sigurno bilo, ali mislim da su bili na nivou statističke greške. U međuvremenu, žene su počele da rade, ali kuvanje je i dalje ostalo deo njihovih svakodnevnih obaveza. Pamtim mamu koja radi od ponedeljka do petka, gleda na sat da sve stigne. Onda dođe subota, a subotom se u svakoj poštenoj kući usisava, riba kupatilo, pere, pegla a u pauzama tih aktivnosti, valjda kao vid predaha i odmora, kuva se ručak, naravno. Nedeljom se odmah ujutro „pristavi” domaća supa, oko 11 cela zgrada odzvanja od lupanja bečkih šnicli po stanovima, a obavezni su i kolači, jer „šta ako neko naiđe”. Posle ručka brdo sudova, tek da nedeljno popodne ne prođe u dokolici. Tako sam barem ja to tada bila doživela. Veliki deo vremena sa mamom smo provodile u kuhinji, ali nikada se ni najmanje nisam zainteresovala za šerpe, lonce i recepte. Mislim da se zbog svega navedenog rodio moj revolt prema kuvanju i kuhinji. Ne volim da kuvam. Kuvanje smatram nužnim zlom i, da mogu, vrlo rado bih plaćala nekoga da to radi umesto mene. Ako bih mogla da biram, bio bi to verovatno pokojni Entoni Burdejn, i to ne toliko zbog njegovih višestruko nagrađivanih kulinarskih sposobnosti, nego zbog životnog, pa i gurmanskog iskustva stečenog putovanjima po celom svetu. Mislim da bismo imali o čemu da pričamo. Njegova emisija „No reservations” je jedina koju sam gledala, a da je vezana za kuvanje, jer nije prvenstveno i samo o kuvanju.

 Ipak Svetlana je naučila da kuva. Jer to može svako.

– Nisam znala da kuvam dok nisam zasnovala svoju porodicu. Naučila sam. Motivacija je nebitna – da li neko voli pa zato i želi da kuva, ili jednostavno mora da kuva – činjenica je da može da nauči. Svaka zdrava odrasla osoba, nevezano za pol, može da nauči da kuva. Lakše mi je bilo da kuvanje prihvatim kao, iako neprijatnu, neophodnu životnu veštinu. Ono što je meni u početku bilo teško je nedostatak jasnih uputstava. Recept u kojem piše „dodati brašna da testo ne bude ni tvrdo ni meko” meni zaista ništa ne znači, ili „dodati soli po ukusu”, ili za palačinke „dodati mleko da smesa ne bude ni suviše tečna ni gusta”… Na kraju sam našla recept u kojem u gram i mililitar piše koliko čega i tako napravila prve palačinke. Iz ove perspektive mi deluje smešno, ali tada nije bilo, bilo je prilično frustrirajuće.

I tada je došlo – i brzo otišlo – roditeljsko licemerje u vezi sa boranijom:

– Sećam se i kako sam jedno vreme kuvala boraniju samo zato što se brzo sprema. Ja je pritom prva ne volim, a očekivala sam od dece da je jedu i budu site. Brzo sam se izlečila od tog licemerja, tako da se boranija kod nas u kući više ne kuva.

Najzad, skoro svako voli slatko, tako i naša sagovornica. I zato, nakon početne opsednutosti tortama, danas ume da uživa u kuhinji. Ali je ostala, uslovno rečeno, revolucionarka. To „vuče“ još iz vrtića.

– Jedino u čemu sam vremenom počela da uživam dok pravim su torte i kolači. Dakle, slatko. Moja prva ljubav je „Markiza”, torta koju je mama godinama, po našoj želji, pravila za moj i sestrin rođendan, tako da smo u razmaku od 6 dana jeli „Markizu”. Za sve dečje rođendane sama sam pravila torte posle prve naručene koju smo probali i veći deo bacili. Ta opsednutost je išla dotle da sam tražila najkomplikovanije recepte, sušila neke silne kore, u dva dana spremala filove, naručivala neke čokoladne folije za ukrašavanje, farbala fondan, pravila koješta. Kao da sam upala u neki rijaliti u kojem se mame takmiče čija je torta lepše ukrašena. Srećom, ta faza me je brzo prošla. I dalje volim da pravim torte i kolače, volim da isprobavam nove recepte, ali izgledom se ne opterećujem. Nemam nikakav fantastičan recept da ponudim čitaocima, tako da od „Čarobnog ručka” kod mene u kuhinji slaba vajda. Uglavnom se sprema testenina, špagete ovakve, onakve, razne pite, od mesa piletina, razne krem čorbe, i naravno jela koja mogu da se podgreju. Sos od višanja ili jabuka je, na primer, nešto što nikada nisam jela, a naučila sam od svekrve i svi u kući vole da jedu. Nije baš uvek lako „ubosti” jelo a da svi vole da jedu, ali ja ne insistiram na praznom tanjiru. Skuvano je to što je skuvano, ko hoće jede, ko neće, neka se snalazi. Frižider je uvek opcija. Domaću supu volimo i ja je kuvam skoro isključivo bilo kojim drugim danom osim nedeljom. „To se tako radi” ili „tako je red” za mene nije validan argument da bih nedeljom obavezno skuvala supu ili je stavila na sto u 12, jer svaki dan je dobar dan za malu revoluciju… ili supu.

Svetlana Dinić je probala svašta. Od kavijara do slano-slatkih kombinacija, u raznim državama, ali je njeno omiljeno jelo testo s krompirom.

– Imala sam sreće da tokom 90- ih sa vaterpolo klubom putujem po Evropi, pa tako i da probam različita jela. U Mađarskoj smo bili redovni gosti i pamtim jedan odličan restoran u Budimpešti u kojem smo vrlo često jele kada bismo igrale utakmice tamo. Jela su bila izvrsna, jedino što nikada nisam mogla da pojedem su palačinke punjene sirom i prelivene nekim slatkim prelivom sa orasima. Ta kombinacija slano-slatko mi nikada nije išla zajedno. Iz Kijeva smo morali ranije da se vratimo, jer te 1993. oni su bili u sličnoj situaciji kao i mi, ali u jednom trenutku sve je postalo loše do te mere da nismo uspeli da obezbedimo normalnu ishranu. Sećam se da sam mislila da će riba, koja nam je jednog dana bila poslužena, svakoga trenutka krenuti da se praćaka po tanjiru. Tako smo mi brže-bolje krenuli kući i prva stanica posle granice je bio restoran u Debrecinu u kojem smo pojeli najlepši paprikaš ikada. Sećam se da je bio baš ljut, ali i mi smo bili baš gladni, tako da nije bilo većih problema da ga savladamo. U Danskoj sam 1996. prvi put probala kavijar. Mogu samo da kažem da je kavijar brzo pao u zaborav nakon supe koju su nam jedno veče spremili u „Klubu Jugoslovena” u Odenseu. Definitivno nisam ljubitelj ribljih i ostalih morski plodova. Skoro me je drugarica vodila u neki fensi restoran u Beogradu na suši samo da bih potvrdila da to zaista nije „moja šolja čaja” što bi rekli Englezi. Što se tiče čaja i Engleza, kao profesorka engleskog jezika mogu samo da izjavim da čajeve pijem skoro isključivo kad sam bolesna. Dakle, nikada prava Engleskinja od mene, a običaj stavljanja mleka u čaj mi zvuči kao odličan prirodni recept za laksativ. U retkim situacijama kada za svoju dušu i popijem čaj, to su uglavnom zova i lipa. Znači, samo domaće! Kad smo već kod domaćeg, odgovor na pitanje iz leksikona „Koje je tvoje omiljeno jelo?” za mene je bez razmišljanja testo sa krompirom, ali sa ručno umešenim testom. Naše iskustvo sa hranom je neraskidivo vezano i za sve ostale aspekte našeg života i to sam nekako pokušala da prenesem ovom prilikom. Omiljeno jelo nije obavezno spremljeno u nekom restoranu sa određenim brojem Mišlenovih zvezdica, mada naravno može da bude. U mom slučaju, to je jedna kujna, jedna crvena šerpa sa belim tufnama i jedan par ruku. Za mene nije bilo, nema i neće biti čarobnijeg ručka od tog – rekla je Svetlana Dinić.

Priredila: K.D.F. (Foto: pixabay.com, K.D.F)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *