Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Pravilnost izuzetka

Pravilnost izuzetkatrg_fontane

Čini se da je mera alogičnosti svake vrste u našoj društvenoj stvarnosti tolika, da postaje bespredmetno i, videćemo, upravo kontraproduktivno, svako posebno insistiranje na „uočavanju”, „izdvajanju” i “skretanju pažnje” povodom njih.

Naime, toliko je već besmislica, toliko svakojakih moralno-pravnih marifetluka, da dalje „isticanje primera” – kao što je to slučaj u svakodnevnoj komunikaciji između ozlojeđenih ili, recimo, ovde, u novinama – predstavlja, u krajnju ruku, njihovu svojevrsnu apologiju (odbranu, opravdanje).
Svako zgražavanje i skandalizovanje povodom kakve pojedinačne malverzacije kao pretpostavku ima pouzdanje u izvornu racionalnost stvarnosti – stvarnost je smislena, uređena, te čovek može računati s njom. Otud, svako ko danas upre prstom u smutljivca, ujedno opravdava društveni poredak (u najvećoj meri i odgovoran za smutnju!), budući da smutljivac, na taj način, biva percipiran kao (bezazleni) izuzetak, kao eksces – kao žalosna anomalija na inače zdravom društvenom tkivu.
Klasičan primer ove prakse je produkcija tzv. afera. Ukazivanje na određenu društvenu anomaliju, te njeno proglašavanje aferom, predstavlja priznanje odato poretku i Zakonu. Naime, društveni poredak tu biva uzdrman, ali tek privremeno, da bi se odmah potom vratio u normalu – upravo još „normalniji”. U tome je efekat afere i skandala – u do guše „aferizovanom” i skandalizovanom sistemu – reafirmacija sistema! Pojedini smutljivac ili grupa smutljivaca bivaju „aferizovani” – međutim, smutnja ovde predstavlja, u manjoj ili većoj meri, modus vivendi čitavog društva! Konačno, temeljna afera ili „afera svih afera” naše stvarnosti jeste buvlja-pijaca-četvrt-kapitalizam koji životarimo (premda je svaki kapitalizam, da ne bude zabune, sam po sebi problematičan). Zapravo, naša situacija je u toj meri „čabrovita” da mi eksplicitno preklinjemo strane kompanije da dođu da nas izrabljuju! – Taj nonsens je ne samo čitav filozofski koncept države Srbije već duže vremena, već, na žalost, i jedina ambicija (bes)klasne svesti njenih građana.
Kada je, dakle, stvarnost prezasićena abnormalnostima i anomalijama, kada je u samom temelju obesmišljena – a čini se da naša postaje upravo takva! – ukazivanje na pojedinačne afere biva, štaviše, kontraproduktivno. Podrazumeva se, ukoliko nas kogod upozori da, recimo, u određenim ustanovama određeni doktori iziskuju mito, nama taj podatak, kao potencijalnim pacijentima, može poslužiti. – Međutim, jedino kao savet kako se ponašati u takvoj društvenoj džungli, koje gustiše posebno izbegavati, ali ne i kao dokaz da se nalazimo u džungli. Naime, džungla je danas nesumnjiva, a neverica i iščuđavanje – kroz stalna i neumorna iznalaženja novih primera „zakona džungle” – predstavljaju upravo budalaštinu, ali i svojevrsno opravdanje takve, abnormalne i alogične, stvarnosti.
Poslednjih sedmica, na primer, ovde je posebno aktuelna tema prirodnih i neprirodnih političkih koalicija. Nemilice se poteže i pitanje legitimiteta. Međutim, kakvog smisla može imati upotreba tih kategorija u kontekstu koji ih teško prepoznaje i koji ih, usled svoje znatne obesmišljenosti, teško uopšte i može prepoznati?! Naime, u stvarnosti u kojoj zaista „everything goes” (sve može, sve ide), insistirati na principijelnosti nije naprosto naivnost, već gadno licemerje. Otud je pozivanje na neko izvorno, neokrnjeno značenje pojmova prirodne odnosno neprirodne koalicije – od strane upravo onih koji su i obesmislili te pojmove – upravo podlaštvo! A prilog obesmišljavanju dali su, posredno ili neposredno, uistinu svi akteri ovdašnje političke scene – nastojeći pri tom da svoju neprincipijelnost zabašure brižnošću za interese građana ili, naprosto, „samorazumljivom” pragmatičnošću politike.
Usled istovetnog mehanizma, nažalost, pozivanje i na druge kategorije i vrednosti katkad postaje jednako obesmišljeno, ali i – što je bitnije – kontraproduktivno, budući da podržava opasnu iluziju o smislenosti i uređenosti ovdašnje društvene stvarnosti. Jer jedna lasta ne čini proleće, ali toliko (rđavih) izuzetaka svakako čine pravilo.

Ivan Kovač

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *