Kultura življenja trebalo bi da je deo opšte kulture. A nije.
Kultura življenja je i kada ne bacamo smeće gde stignemo, ne vozimo bicikl u centru grada uprkos tome što još uvek nisu postavljeni znakovi o tome da je centar pešačka zona, ne premeštamo klupe na Pogači i ne lomimo ih, uprkos tome što nisu učvršćene, ne parkiramo gde želimo i stignemo, već na za to predviđena mesta, ne zauzimamo svojim besnim i manje besnim automobilima označena mesta za vozila osoba sa invaliditetom, ne parkiramo automobile na trotoaru ili na delu trotoara, ne krademo i lomimo sadnice sa kružnih tokova.
Ako sve to radimo, nemamo nikakvu kulturu življenja i, slobodno možemo reći, da nismo zreli i sposobni za život u zajednici.
Jedan od poslednjih u niz iritantnih primera nekulture življenja su parkirani automobili na pešačkim stazama i to baš, da bude slikovitije, ispred i pored Osnovnog suda i Prekršajnog suda u Bečeju.
Tako je svaki dan. A, recimo, u utorak je i policijski automobil bio parkiran na trotoaru, a pešaci, mame sa decom ili dečjim kolicima, neka se provlače između automobila na mestu koje je „vlasništvo“ pešaka, a ne bahatih vozača koji ne žele da plate kartu za parkiranje.
Bečej svedoči o tome da nije lepše s kulturom.
K.D.F.