Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Novi pasus: Mali, mali Budo

Novi pasus: Mali, mali Budomalibudo

Poslednji domaći bioskopski hit, a hitom se u potrošačkoj kulturi postaje naravno unapred, bučnim marketingom, dugometražni debi(l) Danila Bećkovića, „Mali Budo“, nije ništa drugo do kinematografski bukvar stereotipnih predstava o Crnogorcima. Doduše, ne kao učilo, što bi svakako koristilo njegovoj, ne samo doslovno rečeno, maloletnoj publici. Naime, film koji prati mladog podgoričkog bonvivana (igra ga Petar Strugar) tokom nekoliko uzbudljivih dana u Beogradu, toj, sudeći prema filmu, Maloj Crnoj Gori ili, ako hoćete, Velikoj Podgorici, bezobzirna je eksploatacija spomenutih stereotipa.

Sva duhovitost ove komedije (film je, eto, označen kao komedija) svodi se na dve-tri fore crnogorskog šmekeraja – pretežno u izvedbi Sergeja Trifunovića koji je, postaje jasno, tokom čitave karijere zapravo angažovan u jednoj neimenovanoj seriji u kojoj tumači lik šarmantnog muljatora – pri čemu je dramska struktura, uopšte uverljivost i smislenost priče, autorima očito bila van posebnog interesovanja. Struktura je, zapravo, toliko labava, počesto usled sasvim nejasne motivacije likova, da vam naposletku nije dovoljan poduži kadar aviona koji uzleće i odlazi da zaključite da je „Malom Budu“ došao kraj. Ne, potrebno je i da se popale sva svetla u bioskopskoj sali da biste bili konačno uvereni da je tako. Stereotipan prikaz Crnogoraca očit je i u pitanju krvne osvete, osnovnog pokretača radnje filma, koja je danas česta u Crnoj Gori zapravo taman koliko i lapot u Srbiji.

Gde smo, dakle, bili – nigde. Šta smo videli – ništa. Film u tom pogledu zaista ne zavređuje iole pažnje (osim glume spomenutog Strugara, kao i Tihomira Stanića), međutim, o njemu je potrebno govoriti s obzirom da kao malo koji kinematografski uradak do sada tako proračunato eksploatiše ovdašnje predrasude prema Crnogorcima. A imajući u vidu prirodu tih predrasuda, slobodno možemo ustvrditi i da je „Mali Budo“ u biti jedna ksenofobična rabota. Naime, ako bismo poverovali zbivanjima u filmu mogli bismo zaključiti da su Crnogorci rđa od koje nema gore i koje se valja kloniti. Oni su ili lezilebovići i plejboji, ili šaneri, ili korumpirani moćnici, ili gangsteri, ili, ponajčešće, sve to zajedno. Crnogorci su tu, dakle, posebno oni izvan matice, opasna bratija, takoreći polu-mafijaška klika, koja parazitira na poštenom radu i dobronamernosti drugih nacija.

Naravno, svega pobrojanog uistinu ima među Crnogorcima. Ipak, zar otud što postoji nemalo ksenofobičnih Srba (a na to može ukazivati i popularnost ovog filma), valja zaključiti da su Srbi ksenofobični? Pa čak i ako se dogovorimo da su Crnogorci takvi, kao što smo se bili dogovorili da su Piroćanci cicije, a Bosanci glupi itd, kako bismo se siti nasmejali, pa makar smeh i bio neosnovan, „Mali Budo“ svejedno nije u stanju da pruži ništa od tog (neosnovanog) zadovoljstva s obzirom da je bez duha, dozlaboga banalan.

Ne treba zanemariti ni da je ovo sasvim nekulturno delce – „Budo“ je, naime, ne samo mali, nego i maliciozan (naravno, sve u cilju da se što masnije proda) – finansirano i parama našeg Ministarstva kulture. Čini se da bi država bolje učinila da je sredstva prosledila ozloglašenim „Kursadžijama“ koji svojim pučkim humorom, nesumnjivo otužnim, ali ravnopravnim, kojem niko nije pošteđen, godinama predstavljaju zapravo jedinu priliku da u javnom prostoru čujemo i vidimo, recimo, jednog Albanca, čime su makar malo uticale ako ne na ukidanje naših predrasuda prema drugim nacijama, a ono bar na unormljavanje odnosa između nas i njih.

Ivan Kovač

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *