Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Tribina „Bečejskog mozaika“ za 500. broj novina: Izgledi i za drugih 500

Tribina „Bečejskog mozaika“ za 500. broj novina: Izgledi i za drugih 500trg_fontane

Značaj, sadašnjost i budućnost lokalnih medija bile su teme tribine koju je redakcija „Bečejskog mozaika“ organizovala prošlog petka u „Liberu“ povodom izlaska 500. broja.

O slobodi medija, o novinarskoj profesiji, o lokalnim medijima i o njihovom opstanku govorili su Nadežda Gaće predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Jelka Jovanović potpredsednica NUNS-a i novinarka agencije „Beta“, Miša Brkić potpredsednik NUNS-a i urednik u „Politici“, Dinko Gruhonjić predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, Kalman Kuntić pomoćnik pokrajinske sekretarke za informacije, Dimitrije Boarov novinar lista „Vreme“, Željko Bodrožić glavni i odgovorni urednik nedeljnika „Kikindske“, Miroslav Janković pravni savetnik Odeljenja za medije OEBS-a i Vladan Filipčev direktor i glavni i odgovorni urednik „Bečejskog mozaika“, član Upravnog odbora „Lokal presa“ i član Upravnog odbora Saveta za štampu.
Tribinu je vodila Kristina Demeter Filipčev novinarka „Bečejskog mozaika“.

Kristina Demeter Filipčev:
Novinarstvo je borba protiv zmajeva i čarobnjaka

Znamo – manje-više – kakva je prošlost lokalnih medija, znamo i kakva je sadašnjost, skoro da je nikakva, ali ne znamo kakva će biti njihova budućnost, mada možemo da pretpostavimo ako se u dogledno vreme ništa ne promeni. Možemo pričati o mnogim stvarima kada su u pitanju lokalni mediji, ali nekoliko zbilja važnih stvari su – pored borbe protiv zmajeva i čarobnjaka – sloboda medija i kako unaprediti postojeću ili prividnu slobodu. Važna je medijska etika i pravo javnosti da zna istinu – ali zaista istinu –, važna je samoregulacija i u vezi sa tim budući rad Saveta za štampu. Važno je da novine polako izumiru ili se, nadajmo se, samo menjaju, zahvaljujući internetu. Važno je umrežavanje lokalnih medija. Izuzetno je važno da lokalni mediji imaju para kako bi mogli biti ekonomski samostalni, jer je i to uslov za nezavisnu uređivačku politiku. U etnički mešovitim sredinama kakva je opština Bečej, važno je informisanje na jeziku ili jezicima nacionalnih zajednica. I, mada je ove nedelje u Bečeju rečeno da bi lokalni mediji i mediji uopšte trebali da hvale onog ko dobro radi svoj posao, a, uzgred budi rečeno, plaćaju ga poreski obveznici, i da je i to posao medija; recimo da je potrebno pohvaliti bečejsku policiju zato što joj je pre izvesnog vremena iz policijske stanice pobegao osumnjičeni za silovanje šestogodišnje devojčiće, ali su ga, eto, nakon dva dana potere uhvatili… Ne bih mogla da se složim sa tim. Ili bar ne u potpunosti. Mene je moj urednik učio, naime, da nije vest ako lekar izleči pacijenta, već je vest kada ga ubije. Jer mu je posao da leči.
I, odgovornost medija i novinara postoji jedino prema javnosti. Važno je, dakle, i da znate da imate javno mnjenje u svojoj sredini. Građane u pravom smislu reči. Koji ne žele kastrirane medije.
Pored novca – jer govoriti o tržišnom poslovanju medija je nepoznavanje prilika, naročito u ekonomskoj krizi kada je drastično pala kupovna moć –, strasti prema novinarskom poslu i želje za objektivnim informisanjem i istraživanjem, za opstanak lokalnih medija biće potrebna i ejakulacija, da me ne razumete pogrešno, reč je o kratkoj usrdnoj molitvi, po Vujakliji.

Vladan Filipčev:
Ako lokalni mediji u nekoj sredini prestanu da postoje ne mogu se doneti neke novine iz Novog Sada, Subotice kako bi ih zamenile…

Značaj lokalnih medija u sredini u kojoj egzistiraju je poznat, ali deklarativan. Međutim, teško ga je odrediti i izraziti. Ova konstatacija postaje verodostojna tek kada lokalni mediji iz raznoraznih razloga prestanu da postoje. Onda se tek vidi koliko je njihov rad bio koristan, neophodan i značajan.
Pored toga, na osnovu nekih istraživanja zaključeno je da su jednu od ključnih uloga u rušenju Miloševićevog režima između ostalog imali lokalni mediji, jer je on mislio da je dovoljno da pod kontrolom drži RTS, tzv. TV Bastilju i nacionalne i regionalne medije, a za lokal, izuzev u pojedinim gradovima zbog uticaja članova njegovog sistema tzv. malih  Miloševića koji su rođeni i živeli u tim lokalnim sredinama, njega baš i nije bilo mnogo briga.
Na sreću, pogrešio je. Ovaj i ne samo ovaj zaključak potvrđuje tezu o značaju lokalnih medija.
Lokalni mediji se bave ili bi trebalo da se bave problematikom koja je od javnog značaja za lokal, da obrađuju teme koje su bitne za sredinu u kojoj izlaze – da informišu o onim događajima koji nisu značajni za regionalne i medije nacionalnog pokrivanja, gde se takva dešavanja obrađuju šturo ili se uopšte ne tretiraju, kao što je to slučaj sa pojedinim komunalnim temama, funkcionisanjem vodovoda, gradnjom trafo-stanica, snabdevanjem strujom, hlebom, radom lokalnih ustanova kulture, prosvete i zdravstva, ili pak sa odlukama lokalnih vlasti, radom lokalnog parlamenta i političkim previranjima u lokalnoj vlasti.
Prema tome, lokalni mediji bi trebali da budu platforma za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja mišljenja i prava na informisanje građana u lokalu. Ovo pravo građani stiču plaćanjem poreza i doprinosa, kako u državni, tako i u budžet lokalne samouprave.
Ovo pravo je bazirano i na članu 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda o slobodi izražavanja u kojoj se između ostalog kaže da svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice.
Ovo pravo je zagarantovano i našim ustavom.
Lokalni mediji u većini uređenih zemalja Evropske unije, gde ih nazivaju i komunalnim medijima, su subvencionisani i o njima se vodi izuzetno računa jer, kako kažu, predstavljaju oličenje demokratije i garancija su očuvanja te tekovine, jer su svojevrstan korektiv i kontrola vlasti.
Tako bi trebalo da bude i kod nas, ali nije tako. Kod nas vlada uvreženo mišljenje koje se graniči sa predrasudom, da lokalni mediji treba da idu na tržište pod tendecioznim obrazloženjem da će tako biti nezavisni, ne uzimajući u obzir specifičnost lokalnih medija. Ova teza može da važi za regionalne i nacionalne medije, jer osnovni alat za funkcionisanje na tržištu je tiraž koji oni mogu povećavati, a lokalni mediji upravo u tom segmentu su hendikepirani, jer imaju ograničen tiraž, slušanost i gledanost. Ne može jedna lokalna novina imati veliki tiraž ako sredina u kojoj izlazi, kao što je to recimo Bečej, ima 8.000 domaćinstava i oko 30.000 stanovnika. Dakle, tiraž „Bečejskog mozaika“ teoretski može biti maksimalno 8.000 primeraka, ali to je nemoguće, jer teorija i praksa su različite, kao pravo i pravda. Naime, opravdano je pretpostaviti da svako domaćinstvo ne kupuje novine. Kada se tome doda kupovna moć, pismenost i neki drugi specifični faktori kao što su političke prilike, nacionalna i starosna struktura stanovništva, čitalačke navike, onda je jasno koliki je tiraž moguć. Svakako ne onoliki kojim bi se obezbedila nesmetana  egzistencija lokalnih novina.
Zbog toga je neophodna subvencija, ali to nikako ne znači da će lokalni mediji tada biti zavisni i da neće raditi svoj posao profesionalno. Niti to znači da lokalni mediji ne treba da se prilagođavaju tržištu. Naprotiv.
Često zbog ovoga uslede primedbe od pripadnika državnih organa i poslenika velikih javnih glasila koji suprotno od prakse u Evropskoj uniji permanentno pokušavaju da uguše manje i slabije od sebe, oni, dakle, predlažu da zbog ograničenosti tiraža lokalni mediji treba da prošire svoju zonu informativnog pokrivanja i da prate dešavanja i iz drugih sredina. Ovo se u prvi mah čini logično i tržišno, ali ukoliko se posegne za tim, čini mi se da lokalni mediji tada neće više biti lokalni, već regionalni. Odnosno, izgubiće svoju suštinu.
Zbog toga u Evropskoj uniji, pre svega u Skandinaviji, odnosno u Norveškoj kontinuirano pomažu lokalne medije i to po principu što je medij manji i slabiji, pomoć je veća i snažnija.
U odbranu ovakvog postupka i specifičnosti može da posluži i primer proizvodnje hleba. Ukoliko se iz bilo kog razloga bečejska pekara zatvori i ne bude bečejskog hleba, problem će se privremeno rešiti tako što će se hleb doneti iz drugih sredina, Novog Sada, Srbobrana, Subotice, dok se ne nađe trajno rešenje ili će se možda hleb doneti iz Segedina ili iz Temišvara ukoliko je problem širih razmera. Bilo kako bilo, pravo Bečejaca na hleb će biti na ovaj ili onaj način zadovoljeno, i kada se otkloni uzrok problema bečejska pekara će ponovo početi da proizvodi hleb i sve će biti u redu. Nikako se ne očekuje da će neko reći: ako nemate hleba, jedite kolače.
A na drugoj strani, ukoliko iz bilo kog razloga „Bečejski mozaik“ ili neki drugi medij iz Bečeja prestane da postoji, ne mogu se doneti neke novine iz Novog Sada, Subotice, Segedina ili Temišvara. Odnosno mogu, ali to nije prava stvar, jer time neće biti ostvarena potreba i pravo Bečejaca za informisanjem o lokalu. To su, u stvari, kolači koji se nude. Ukoliko do toga dođe, čini mi se da je tada stvar završena kao riblja čorba i akvarijum, jer ponovno pokretanje medija nije isto kao što je ponovno pokretanje pekare. Ono je mnogo složenije i kompleksnije.
Postavlja se onda pitanje: Pa kako su preživeli lokalni mediji? Odgovor je jednostavan. Teško, i zahvaljujući prevashodno entuzijazmu novinara koji su pristali da po cenu siromaštva i u okolnostima koje su često ispod svakog minimuma, ostanu dosledni svom poslu. Svakako da je pored toga dragocena i pomoć inostranih donatora koji su prisutni na našim prostorima već petnaestak godina kao što su  Fond za otvoreno društvo, NPA, NED, IREX, OEBS, „Pres nau“ i drugi koji vrlo dobro znaju šta predstavljaju lokani mediji za sredinu u kojoj egzistiraju i koji je i koliki njihov značaj za uređenost društva i razvoj demokratije.
Budućnost lokalnih medija je neizvesna ukoliko država ne stvori ambijent i sinhronizacijom medijskih zakona ne doprinese očuvanju lokalnih medija i ukoliko ne počne da se primenjuje princip raspodele sredstava i iz lokalnih budžeta putem projektnog konkurisanja kao što je trenutno slučaj na nivou pokrajine i republike. Na taj način se umanjuje mogućnost zloupotrebe novca poreskih obveznika, onemogućava se tako finansiranje partijskih glasila, poslušnih medija, medija koji se samo tako nazivaju, jer rade nelegalno, ne poštuju nikakve profesionalne principe i standarde. O Kodeksu novinara i profesionalnoj novinarskoj etici da ne govorimo. Eliminiše se tako i  omiljena vaspitna mera lokalnih političara, koji u nameri da disciplinuju lokalni medij, iz opštinskog budžeta novac namenjen za informisanje te lokalne samouprave, upućuju medijima iz drugih sredina.
Neizvesnost opstanka lokalnih medija zavisi i od izrade medijske strategije koja bi mogla da bude slična onoj kao što je to recimo slučaj u Norveškoj. Reći će neko da je to vrlo teško, jer je Norveška uređena i bogata država. Da je tada lako tako šta zahtevati. Slažem se sa tim kada se u obzir uzme svetska ekonomska kriza, nesređena situacija u mnogim sferama. Ništa pogubnije nije ni u medijskoj sferi, jer kod nas mediji su pola privatizovani, pola njih je nerešenog statusa, tako da je automatski poremećeno i tzv. medijsko tržište koje ni prethodno nije moglo nezavisno da funkcioniše, kao ni tržište oglašivača i marketinga gde još uvek vlada haos.
Međutim, čini se da smo tome najviše doprineli mi sami. Građani. Jer i dalje očekujemo da kod nas država uredi društvo umesto da bude obrnuto. Dozvolili smo da pojedinci privatizuju državu, a oni, ti pojedinci, onda uređuju društvo prema svojim potrebama, odnosno nikako, jer nemaju interesa da se društvo uredi. Jer kada bi društvo bilo uređeno i država bi bila uređena, a samim tim i medijska sfera.
To im nikako ne odgovara, ali bi odgovaralo građanima, čitaocima, slušaocima i gledaocima, jer bi tako mogli da ostvaruju svoja prava i da budu informisani o tome šta se dešava sa društvom i sredinom u kojoj žive.

Nadežda Gaće:
Lokalne samouprave moraju subvencionisati lokalne medije

Kada govorimo o novinarskoj sceni u Srbiji moram da priznam da sam možda ja, kao i udruženje novinara, bili donekle veoma naivni kada smo verovali da se posle 5. oktobra nećemo vraćati u period zla i zlokobnosti Slobodana Miloševića i radikala, ili, kako smo to tada zvali, u period crveno-crne koalicije. Zalagali smo se tada za privatizaciju medija, a to je i danas stav NUNS-a. To smo radili iz dubokog uverenja da nema goreg vlasnika nad medijima od države i zbog toga smo „gurali“ proces privatizacije medija. Političke elite koje su se smenjivale od 5. oktobra su menjale zakone, jer im je ponekad bilo potrebno da imaju veze sa određenim moćnicima. Kolege iz NUNS-a su verovale da će privatizacija omogućiti da mediji mogu samostalno da rade i da se bore na tržištu, ali ne na ovakvom kakvo je trenutno. Međutim, dogodilo se ono što stvarno pokazuje da privatizacija medija u Srbiji u velikoj meri nije dobro urađena. Novobogataši, to jest tajkuni su kupovali medije i smislili vrlo dobru stvar da se preko medija dodvore određenoj političkoj eliti ili stranci. Napola urađena privatizacija i štampanih i elektronskih medija, politički pragmatizam kreira srpsku scenu u intelektualnom, političkom i državotvornom smislu, a naravno da kreira i medije. Ne bih rekla da su mediji danas, deset godina posle 5. oktobra, u situaciji da im je gore nego pod režimom Miloševića, ali i danas postoji hiljadu jedan suptilan pritisak na medije. Ako neko tvrdi drugačije, sigurna sam da ne govori istinu. Nezavisno udruženje novinara Srbije nije centar moći, ne možemo ni da postavljamo ni da smenjujemo, ali možemo da kritikujemo. Nismo centralni komitet, „oko“ Velikog brata, niti možemo da utičemo na to kako redakcije kreiraju i pakuju dnevno-političke događaje, ali ono što stvarno možemo i radimo je briga za kolege novinare. Znam da je biti novinar u maloj sredini uveliko teže, nego, recimo, u Beogradu. U Srbiji postoji preko 8.000 novinara i kada se pogleda statistika, većina radi u Beogradu. Zašto je teže biti novinar u maloj sredini? Zbog toga što novinari poznaju sve u svojoj ulici, znaju šta ko misli, a i lokalna vlast se prema novinarima i redakcijama osionije ponaša nego što je to slučaj u Beogradu. Ako novinar napiše „loš“ tekst o gradonačelniku, predsedniku opštine ili nekoj lokalnoj firmi, onda oni prete, ne dozvoljavaju da se piše i ti primeri mi govore da i sami novinari ne koriste do kraja sve mogućnosti koje imaju u rukama. Dovoljno je ponekad da se obrate NUNS-u i da mi napišemo pismo tim institucijama i firmama, pa da se oni izvinjavaju, kažu da je to bila greška i da se nikada više u životu neće ponoviti. To je dokaz da kada bi mediji bili više umreženi, bili bi i mnogo snažniji i uticajniji. Vladan Filipčev je to dobro objasnio i slažem se sa onim što je rekao kada je
govorio o važnosti lokalnih medija. Ne mogu „Blic“, „Politika“, „Večernje novosti“ ili RTS znati šta je suštinski interes Bečeja ili Kikinde… Zato lokalne samouprave moraju subvencionisati lokalne medije. NUNS se zalaže za sveobuhvatnu reformu zakona koji regulišu medijsku scenu, jer je kod nas na delu postojanje zakona koji proizvode haos i koji jedan drugoga poništavaju. Udruženje se obratilo Ustavnom sudu po tom pitanju i dobili smo odgovor da ta institucija ne analizira neslaganje zakona, nego da li su oni u saglasnosti sa Ustavom. U subotu je izborna Skupština NUNS-a na kojoj ćemo izaći sa jasnim zahtevom da se pristupi ozbiljnoj izradi zakona koji će regulisati medijsku scenu u Srbiji.  

Jelka Jovanović:
U Srbiji 8.000 ljudi živi od medijskog posla

Sa iskrenim divljenjem prvo želim da domaćinima čestitam veliki jubilej, 500 brojeva nije malo, i u isto vreme da Željku Bodrožiću sa nedelju dana zakašnjenja čestitam izlazak 600. broja „Kikindskih“. Kada se saberu ove brojke, postojanje „Bečejskog mozaika“ i „Kikindskih“ su velika stvar za Vojvodinu i Srbiju u celini. Ali, da govorim o statusu novinara: u Srbiji oko 8.000 ljudi direktno živi od medijskog posla. To su novinari, fotoreporteri, snimatelji, voditelji i srodne delatnosti. Većina su žene mlađe od 50 godina, a više od polovine medijskih poslenika ima završen fakultet. U Registru javnih glasila koji je nedavno objavljen ima bezmalo osam stotina javnih glasila. Ako to podelite na velike medije koje pominjemo, velike po uticaju i brojnosti, onda ispada da u lokalnim medijima radi po nekoliko ljudi. To automatski utiče na njihov kvalitet i mogućnost razvoja. Veliki broj novinara iz lokalnih sredina vezan je na neki način za nacionalne medije, ali je to često vrlo tanka veza. Oni šalju informacije sa lokala, a one često ne budu plaćene, što opet utiče na socijalni i materijalni položaj zaposlenih u lokalnim medijima. Prema statističkim podacima, zaposleni u medijima bez obzira na pokrivenost, zarađuju prosečnu platu u Srbiji. Status novinara i medija dodatno je ugrožen ako posmatramo njihov rad i bitisanje kroz svetlo svetske ekonomske krize, koja je po zakonu spojenih sudova prvo zahvatila ono što je uslovno rečeno najmanje bitno moćnicima koji raspolažu novcem, a to je oglašavanje. Mediji bez oglašavanja danas ne mogu da žive, a kada se tome doda kupovna moć stanovništva, jasno je da je došlo do opadanja tiraža svih novina. Čini mi se da trenutno postoji paradoks da prave lokalne novine, koje su usmerene na svoju sredinu i koje vode računa o javnosti i čitaocima, imaju manje problema sa variranjem tiraža i da na njih kriza utiče nešto manje. Ipak, kriza je velika i opšta i tek kada privreda krene uzlaznom linijom će na red doći mediji. Pošto se NUNS uz pomoć kolega ekonomista bavio različitim analizama, krajem 2008. godine, ne slušajući političare koji su govorili da će nas kriza zaobići, najavili smo formiranje Fonda za pomoć novinarima i redakcijama za prevazilaženje ekonomske krize. Fond smo osnovali u maju prošle godine i u prvih nekoliko meseci podelili smo milion dinara pomoći kolegama. Ono što je najstrašnije je da se dešavaju stvari koje u potpunosti oslikavaju bedu u kojoj se ova profesija nalazi. Na jednom sastanku Upravnog odbora Fonda imamo desetak zahteva za pomoć, uglavnom kolega koji su nepoznati široj javnosti, gde vidite da ih je muka naterala da traže pomoć i da su po podacima koje su prikazali, spremni za Centar za socijalni rad. Na drugom sastanku Fonda se suočite sa četiri-pet velikih novinarskih imena, ljudi od kojih sam ja učila da radim i kojima sam se divila. Kada to sve vidite, ne znate šta je gore i od čega imate veću jezu. U jednom vremenu za koje smo se nadali da će biti demokratije i prosperiteta, takve novinarske veličine traže pomoć, a pored njih mnoštvo kolega ne mogu da premoste sopstvene nedaće i obraćaju se Fondu. Pošto NUNS ne raspolaže imovinom, Fond se finansira isključivo dobrotvornim prilozima, pa pošto sam u Vojvodini koja je bogatija od ostatka Srbije, iskoristiću ovu priliku da uputim apel firmama i ljudima koji mogu da pomognu, da putem donacija to i učine i olakšaju položaj ugroženih novinara.

Dinko Gruhonjić:
U Bečeju i Kikindi postoje lokalni mediji uprkos svemu

Hvala što ste me pozvali na tribinu i proslavu vrednog jubileja, jer samo vi znate kako je bilo doći do 500. broja. Ovde stalno pričamo o svetskoj ekonomskoj krizi, a otkako znam za sebe živim u krizi. Nažalost, Jelka Jovanović više nije u pravu, jer Vojvodina nije bogatija od ostatka Srbije. To jeste paradoks, ali ako znamo šta se sve dešavalo u proteklih dvadeset godina i šta je sve izneseno iz Vojvodine, onda to i nije čudo. Da paradoks bude još veći, bez namere da bilo koga uvredim, Vojvodina je nekada bila jedna od najpismenijih oblasti u velikoj Jugoslaviji. Kada danas pričamo o pismenosti u pokrajini kada su mediji u pitanju, imamo samo jedan list na srpskom jeziku koji bi trebalo da pokriva celu Vojvodinu i o čijem tiražu ako progovorim verovatno će me tužiti. Pričam o listu „Dnevnik“ koji ne pokriva 50 procenata pokrajine. Vojvodina ima i nešto što se zove javni servis, odnosno RTV, koji još uvek nema svoju zgradu i radi u teškim uslovima, što nekako oslikava politiku države prema Radio-televiziji Vojvodine. Čak su i eksterni eksperti iz EU nas obavestili da postoje želje da se ukine pokrajinski javni servis ovakav kakav je trenutno, uz ovakvu gledanost koju ima i uz trenutnu uređivačku i kadrovsku politiku. U Vojvodini u isto vreme ne postoji nijedan politički nedeljnik. Ne želim da kukam nad „zlim“ Beogradom, jer ništa manje nismo autoprovincijalni i mi koji živimo u Vojvodini i koji večito imamo alibi da nam je Beograd uzeo sve i da nemamo nadležnosti da radimo sami. Primer za to su opštine Bečej i Kikinda gde postoje lokalni mediji uprkos svemu. Dobru priču moguće je graditi bez obzira na svetsku ekonomsku krizu i krizu od našeg rođenja, ukoliko dovoljno verujete u sebe i svesni ste sopstvenih snaga i mogućnosti. Umrežavanje medija je u ovom trenutku teško, jer ne postoji pravo medijsko tržište. Privatizacija medija tamo gde je urađena nije učinjena na dobar način. I danas imamo lokalne i druge medije koji su zaštićeni kao „beli medvedi“, koji imaju redovne dotacije iz budžeta i koji su u opštinskom vlasništvu, i sa druge strane privatizovane medije koji u takvom okruženju treba da se održe. To je nemoguća situacija koja je dirigovana od strane države, jer u takvom okruženju imate čitav arsenal mogućih ucena medija. U takvoj situaciji imate izrazito potcenjivanje i ponižavanje novinarske profesije. U praksi imate situacije da su kolege spremne na razne kompromise da bi mogle da ostanu u novinarstvu i prodaju se za male pare. To može da se vidi na nacionalnom, pokrajinskom i lokalnom nivou. Dok imamo ovakvo tržište, besmisleno je govoriti o umrežavanju medija. Dok imate nelojalnu konkurenciju, džaba vam je da se umrežavate, jer će nelojalna konkurencija dobiti više novca iz budžeta, a privreda zbog krize nema novca da izdvoji za reklamiranje. Zbog toga Nezavisno društvo novinara Vojvodine od države traži samo da stvori tržište, jer je to uslov svih uslova za nesmetan rad. Kada se to desi, možemo pričati o umrežavanju, o tome da li će „Bečejski mozaik“ pokrivati samo teritoriju svoje opštine ili će se umrežavati sa listovima iz susednih opština ili će ih, na kraju krajeva, progutati.
Sve što se danas dešava u našem društvu, pa i u medijskoj sferi, povezano je sa našom prokletom nedavnom prošlošću, jer svi ti ljudi koji imaju novac i koji danas drže sedamdeset-osamdeset posto ekonomskog tržišta u Srbiji, jednostavno ne žele da se situacija sredi, jer su novac stekli na način kako su ga stekli. Nedavno su predstavnici svih udruženja i profesionalnih asocijacija medija i novinara imali sastanak sa predstavnicima stranih donatora koji su nas pitali da li bi nam pomogli ako bi nam organizovali sastanak sa oglašivačima. Odgovorili smo pitanjem: Je l’ sa svom trojicom? Situacija je upravo takva, smešna. Slažem se sa Nadeždom Gaće da situacija sada nije kao što je bilo devedesetih. Razlika je što je Milošević imao ambiciju da nas pobije, ali iz nekih razloga nije. Jeste Dadu Vujasinović i Slavka Ćuruviju, ali ostale nije. Tada je bila jasna stvar – mi protiv njega, a danas su pritisci mnogo sofisticiraniji. U stvarnosti sam posle 5. oktobra doživeo mnogo veći cenzorski pritisak, nego pre toga. Trenutno je vrlo malo medijske slobode u Srbiji, ali nismo samo mi specifični po tome.
Ako želite da znate kako će kod nas biti u medijskoj sferi za godinu dana, pogledajte šta se trenutno dešava u Hrvatskoj. „Feral tribjun“ nije ugušen u Tuđmanovo vreme, nego u vreme demokracije. 
Ugašen je, jer nije imao ni jedan jedini oglas. Mediji ne mogu da opstanu bez oglašivača i to stalno moramo da ponavljamo. I mi sami moramo više da budemo solidarni, ali se postavlja pitanje kako da budeš solidaran sa onima koji su devedesetih godina dobrovoljno ostali da rade u državnim medijima i bili perjanice ratne propagande i doprineli tome da nam se ukrade deset godina života.

Miša Brkić:
„Bečejski mozaik“ mora da ostane bečejska novina koja će biti tribina za sučeljavanje građanskog društva sa političkom elitom bez obzira ko je na vlasti

Dugo sam u ovom poslu i stvarno moram da izrazim divljenje Vladi Filipčevu za ovih 500 brojeva. Stvarno treba imati živaca da se to izdrži. Da je sada neki prozor u socijalizam, Vlada bi bio udarnik rada, dobio bi neka odlikovanja i danas ne bi sedeli ovde i slavilo bi se mnogo drugačije. Ali da se vratimo na temu. U onome što se zove srpska tranzicija došlo je do kolosalne zamene teza ili podvala. To se na medijima vidi jasno, a najviše „žulja“ Vojvođane, jer imaju razvijenu građansku svest. Srpska tranzicija je između ostalog donela i političku podvalu o privatizaciji medija. Rečeno nam je: dosta ste kukali, bili ste državni, pod ovom ili onom kapom, tražili ste slobodu, evo vam sloboda, idite na tržište. I onda se pojavio neki pop u Šapcu i kupio „Glas Podrinja“ ili se u Pančevu pojavio lokalni tajkun i sinu i ćerki kupio za rođendan „Pančevac“ i baš ga je bilo briga da li će to da izlazi ili ne. To je priča o privatizaciji medija na način kako je to politika shvatila. Mediji su važan deo građanskog društva koji omogućava građanima da učestvuju u javnim poslovima tako što će ih snabdeti sa dovoljno informacija da bi mogli relevantno da učestvuju u političkom i državnom životu svoje lokalne zajednice ili države. U Srbiji se to nije dogodilo zato što je privatizacija shvaćena nakaradno. Tokom privatizacije je zaboravljen krucijalni element političke demokratije: da su mediji softverska alatka u rukama građana. Ako hoćete da budete svestan i savestan građanin koji doprinosi boljitku svoje lokalne zajednice ili države, morate da budete dobro informisani. Zato je važno da postoje lokalni mediji, ali ne u rukama popa ili lokalnog tajkuna iz Pančeva. Lokalni mediji koje će jednako, kao i ceo nevladin sektor, finansirati država iz budžeta, parama poreskih obveznika. To jeste model država Evropske unije i Vladan Filipčev je to naveo u uvodu. Činjenica je da mi nismo bogato društvo, ali je takođe činjenica da država na nivou Beograda i na nivou Bečeja razbacuje pare poreskih obveznika na stotine gluposti, a tamo gde treba da omogući ljudima da postanu savesni građani koji formiraju javno mnjenje na osnovu kojeg se kreira i lokalna i državna politika, za to nikada nema para, e, to je nezavisnost, dakle, kada vi lokalni medij koji se zove recimo „Bečejski mozaik“ finansirate iz budžeta, parama svih Bečejaca, na taj način „Bečejski mozaik“ može da postoji, jer je on važan činilac društvenog života u gradu. Važan činilac koji će opredeliti javno mnjenje, jer niko od nas, ni u Beogradu, ni u Bečeju neće bolje živeti ako ne zna kako se formira budžet, kako se novac troši i kako se njegova potrošnja kontroliše. Daću vam primer koji podjednako oslikava isto stanje u Bečeju i Beogradu. Zašto akcija oko sprečavanja sečenja platana nije uspela? Imali smo grupicu ljudi koja je pokušala da artikuliše protest i nezadovoljstvo. U isto vreme smo imali potpunu nezainteresovanost medija za lokalni problem građana Zvezdare. To se desilo zbog toga što mediji koji su još u vlasništvu države nisu imali interes za lokalni problem, a oni privatizovani nisu prepoznali važan politički detalj u seči platana. Važna lokalna inicijativa je nas Beograđane ostavila potpuno ravnodušnim, a da ne pričam o građanima Srbije. Mediji u ovom slučaju nisu znali da odigraju ulogu koja im je namenjena u demokratskim društvima – da budu platforma sa koje će ljudi sa Zvezdare moći da artikulišu problem i otvore javni dijalog sa vlastima. Siguran sam da sličnih problema ima i u Bečeju i Kikindi. Dajte mi jednu građansku inicijativu koja je preko medija postala globalna u Srbiji i koja je promenila početno mišljenje političara. Nema je. Uloga medija, kakva postoji u Evropskoj uniji ne postoji i neće ni postojati. Nama je bačena „koska“, nama su bačeni popovi, lokalni tajkuni i ne znam sve ko je kupovao medije, i oni koji su ih zatvarali od Kraljeva do Subotice. Svuda je isti problem, samo što preko Dunava i Save nemaju svest o tome i ćute, a u Vojvodini tinja nezadovoljstvo. Suština uspešne privatizacije nije da „Bečejski mozaik“ kupi najbogatiji čovek u Vojvodini. „Bečejski mozaik“ mora da ostane bečejska novina koja će biti tribina za sučeljavanje građanskog društva sa političkom elitom bez obzira ko je na vlasti. Kroz taj dijalog i takvu interakciju se upravlja gradom na pravi način i onda je Bečej uspešna varoš.

Dimitrije Boarov:
Novinarstvo je profesija koja podrazumeva otpornost na neprilike

Veliki je problem kako pomoći lokalne medije u državi kakva je Srbija kada i vodeći nacionalni dnevnici pate od hiljadu mana. Izlišno je govoriti o ozbiljnom javnom mnjenju u samoj Srbiji, a kamoli na lokalu. Ako smena glavnog i odgovornog urednika uglednog nedeljnika NIN nije zaslužila nijedan komentar u novinama u Srbiji, onda možete zamisliti u kojoj meri vlast kontroliše sve medije u zemlji. Kada ne valja centralna štampa, onda se to, nažalost, projektuje i na lokalne nivoe – modeli vlasti, modeli ucena, modeli manipulisanja su isti. Zakonom o javnom informisanju je izričito zabranjeno da država bude vlasnik medija osim javnog servisa, RTS-a i RTV-a. To je učinjeno zbog toga što je država najveći proizvođač događaja i ona sama ne može izveštavati o sebi. To je moglo u komunizmu i totalitarizmu, ali ne i sada. Srbija je jednostavno takva zemlja u kojoj se donese zakon, prikaže se kao evropski, a ipak se tera po starom. Tako se država pravi blesava, pa i pored zabrane da poseduje medije, suvlasnik je u „Politici“, „Večernjim novostima“, „Dnevniku“ i nekim lokalnim medijima. Državu treba proterati iz nacionalnih medija, ali za lokalne treba tražiti drugo rešenje. Tu mislim da lokalne vlasti treba da štampaju svoje odluke u lokalnim listovima, a išao bih dotle da se zakonom propiše da opština bar u dva lokalna medija treba da objavi sve građevinske dozvole, urbanističko-tehničke uslove, zapisnike sa sednica lokalnog parlamenta i drugo. Opština doduše može to da postavi na svoj vebsajt da građani besplatno mogu to sve da pročitaju. Međutim, država bi trebalo zakonom da obezbedi takav kanal dotiranja  lokalnih medija. Međutim, i ako se usvoji takav zakon, ostaje problem slobodnog novinarstva koji nijedan akt ne može da reši. Reći ću to na svom primeru. Godinama sam pisao članke protiv Miloševića i protiv njegovog režima, ali tek kada sam počeo da pišem za novosadski „Dnevnik“ posle svakog članka sam dobijao neprijatelje i gubio prijatelje. Pisati u lokalnoj sredini je mnogo tugaljivije nego raditi za nacionalne listove. Kada pišeš da Cane i Šarić kradu, to je lako, ali kada treba napisati da neko krade u Bečeju, to je mnogo teže. Novinarstvo je profesija koja podrazumeva otpornost na neprilike i bez trvdoglavog pokušaja da se ljudi obaveste šta se stvarno dešava nema novinarstva na bilo kojem nivou.  

Kažnjeni su oni koji rade legalno

Ferenc Berček direktor i glavni i odgovorni urednik radija „Aktiv“: Čestitam kolegama i prijateljima iz „Bečejskog mozaika“ izlazak 500. broja novina. Na tribini se uglavnom govorilo o štampanim medijima, pa bih rekao nekoliko rečenica i o elektronskim lokalnim medijima. Najviše sam od svih čekao paket medijskih zakona koji će regulisati stanje u etru, jer je bilo 1.300 radio stanica u Srbiji. Čini mi se da posle svega što se dešavalo posle donošenja zakona, radio stanice, kojih je ostalo oko 400 i koje su dobile dozvolu su, u stvari, kažnjene. Pirati su i dalje prisutni, legalne radio stanice plaćaju sve, a oni ništa, nema kontrole u kablovskim sistemima, ljudi se oglašavaju na piratskim medijima jer oni dampinguju cene. Situacija je katastrofalna. O odnosu lokalne vlasti prema lokalnim medijima je već mnogo rečeno, i jako mi je žao što je jedini predstavnik vlasti koji je došao na tribinu morao da ode i što ostali koji su pozvani nisu ni došli. Žao mi je i što nisu čuli pravu situaciju u lokalnim medijima. Radio „Aktiv“ je trideseta najslušanija radio stanica u Srbiji, sa lokalnom frekvencijom i na ovakvom tržištu. Nikako ne mogu da objasnim gospodinu predsedniku opštine da će se verovatno više čuti na bečejskom radiju, nego na bilo kojoj televiziji van opštine Bečej. Doduše, i u našoj opštini postoji kablovska televizija čiji rad ne želim da komentarišem, jer izlazi iz svih normi naše profesije. Ljudima treba više usaditi značaj lokalnih medija i zbog toga pozdravljam održavanje ovakvih tribina, a trebalo bi da ih bude više.

Kalman Kuntić:
U Vojvodini više od polovine lokalnih samouprava ne finansira medije koji izlaze na njihovoj teritoriji, a to je slučaj i u Bečeju

Tokom poslednje dekade svi smo pomalo razočarani onim što se dešavalo, a pogotovo novinari. Moram da kažem da su i političari razočarani, barem većina. Krenuli smo putem koji je dobar, ali stvari ne idu onako kako bismo mi želeli. To je pitanje za neku drugu priliku i nije tema ove tribine. Organizatori su mi dodelili ulogu da pričam o medijima u Vojvodini i o mogućnosti samopreživljavanja. Mislim da je to u ovim trenucima nemoguće. U Srbiji se danas proda oko 800.000 dnevnih listova. Dve trećine od toga čine tabloidi i to je ono za šta narod hoće da da novac. Ako govorimo o dnevnim listovima koji na ovaj ili onaj način ispunjavaju potrebu da građani budu informisani, njih se proda oko 250.000. To znači da svaka deseta porodica u Srbiji kupuje takve novine. Slična je situacija i sa manjinskim medijima, jer danas „Mađar so“ čita svaka deseta mađarska porodica. To i nije tako loše kada se uzme u obzir tiraž „Dnevnika“ o kojem neću da licitiram da ne bi bio tužen. Kada govorim o medijskoj sceni u Vojvodini, vratio bih se malo u prošlost. Pominjan je provincijalni duh Vojvođana i ljubav da kupuju ono što dolazi iz glavne varoši. Pre Drugog svetskog rata su se kupovale prestoničke novine, ali se nije kupovao jugoslovenski „Dnevnik“. O vremenu komunizma neću govoriti, jer smatram da je bio veoma loš. Ali onda smo imali regulaciju svega u društvu, pa i medija. Sa te regulacije smo devedesetih godina prešli na potpuni haos, gde su gazde prestoničkih medija vodile računa da otvore regionalne filijale, a lokal su prepuštali svojim ljudima. Tu su se stvarali takozvani dvostruki mediji, oni koje je vlast osnivala i oni koji su nastali iz privatne inicijative onih koji nisu bili zadovoljni tom vlašću. Danas je činjenica da vlast ne može, ne želi ili ne prepoznaje javni interes u tome da finansira nacionalne medije. Na lokalu je suprotna situacija. Privatizacija štampanih medija je trebala biti završena do 31. decembra 2007. godine. Ona je navodno završena, međutim, sada imamo situaciju da se u Registar javnih glasila pri Agenciji za privredne registre ponovo upisuju opštinski bilteni, odnosno glasila koja su nekada bila u opštinskom vlasništvu, pa su ugašena, a sada se ponovo upisuju u registar. Primer za to su „Novokneževačke novine“ čiji je osnivač opština Novi Kneževac. Kada uzmemo u obzir takvu situaciju da lokalne samouprave ponovo počinju da imaju svoje medije, kada imamo i situaciju da kolege razvijaju žanr koji ne mogu drugačije da nazovem nego „saopštenjarstvo“, to jest potreba da se u potpunosti prenese saopštenje PR službe opštine, teško je zaštititi javni interes. Pokrajinski sekretarijat za informacije se u takvim uslovima trudi da radi posao i zaštiti javni interes. Rešenje vidim u tome, a to je i deo govornika pre mene rekao, da država ne subvencioniše medije, nego da ih konkursno finansira. To je jedini način da se zaštiti javni interes. Kada bi pitali gradonačelnike i predsednike opština koliko treba izdvojiti iz budžeta za konkursno finansiranje medija, siguran sam da bi dobar deo njih rekao: ne treba ništa i da su mediji slobodni kada ih ne finansiraju lokalne samouprave. Lepo su dočekali vest da država prestaje sa finansiranjem medija, pa sada imamo slučaj da u Vojvodini više od polovine lokalnih samouprava ne finansira medije koji izlaze na njihovoj teritoriji. Jedan od takvih slučajeva je i u Bečeju, reći ću to, iako živim ovde i možda više neću biti tako dobar sa komšijama. Moram da kažem i da mi sam vrh vlasti u ovoj opštini nije jasan. Čovek verovatno misli da je lep, ali da loše govori, jer on se pojavljuje na novosadskim i subotičkim televizijama zbog toga što im plaća usluge informisanja. Ali vi trenutno nemate situaciju da on konkursno finansira bečejske medije i ne želi na taj način da pomogne da se istina o radu lokalnih organa i informacije koje su bitne za građane nađu u dva nedeljna lista i bečejskom radiju. Iako sam Subotičanin koji živi ovde, zadivljen sam potrebom Bečejaca da budu informisani. „Bečejski mozaik“ i drugi list imaju izvanredno dobar tiraž kada u obzir uzmemo ukupnu populaciju u opštini. Kada saberete ta dva tiraža dobijete rezultat da svaka treća porodica u Bečeju kupuje novine. Time se ne mogu pohvaliti mnoge sredine u Srbiji. Subotica ima tri nedeljnika, „Het nap“ na mađarskom jeziku, „Hrvatsku riječ“ na hrvatskom i „Subotičke novine“ koje su privatizovane, naravno, nesrećno.
Kada saberete sve njih, ispadne da svaki deseti Subotičanin kupuje nedeljni list. Bečej ima malo tržište, ali realno postoji potreba za informisanjem. Moje kolege političari su to drugačije formulisale, pokušaću da ih parafraziram: „Ne postoji potreba lokalne samouprave da informiše javnost o onome na šta ona ima pravo da zna“, bez obzira šta to značilo. Dakle, imamo situaciju da zaista postoji potreba građana za informisanjem i imamo vlast koja smatra da svoje listove ne treba da pomaže i da je mnogo lepše da je vide u Subotici i Novom Sadu, a da nije dobro da je čuju u Bečeju jer verovatno nema šta da kaže građanima.

Miroslav Janković:
Postoje pošteni novinari

Prvo bih želeo da čestitam Vladanu i Kristini Filipčev ovaj veliki jubilej. Po prirodi posla prinuđen sam da obilazim razne medijske događaje, iako mi se to u tom trenutku baš i ne radi. Razlog zbog koga sam danas u Bečeju je potpuno drugačije prirode, a jedini razlog za to je poštovanje koje imam prema „Bečejskom mozaiku“ i onome što Vladan Filipčev i njegovi novinari rade. Uloga OEBS-a prema medijima u Srbiji nije donatorske prirode i vrlo su retke situacije da OEBS da nekom mediju finansijsku pomoć. Naša prvenstvena uloga u Srbiji se svodi na asistiranje Vladi Srbije i državnim organima u stvaranju slobodnog, nezavisnog i objektivnog novinarstva. Naša druga uloga kada su u pitanju lokalni mediji je trening i edukacija, jer razvijanjem kvaliteta novinara podižemo i kvalitet njihovog pisanja što bi vremenom moglo da dovede i do finansijske samoodrživosti medija. Treća važna uloga koju OEBS može da ima kada je reč o lokalnim medijima je savetodavna uloga koju imamo prema važnim medijskim donatorima poput IREX-a, USAID-a, Media developmenta i drugih. Dosta putujemo po lokalu, dobro smo informisani i donatorima možemo da ukažemo šta su gorući problemi medija na lokalu. Pored finansijske podrške koje OEBS može da pribavi lokalnim medijima, mnogo je važnija saradnja sa državnim organima na stvaranju okruženja u kojem bi lokalni mediji mogli da budu slobodni, nezavisni i objektivni. Podsetiću vas da je OEBS dosta aktivan u tom prostoru i da je bio i jeste u raznim radnim grupama. Trenutno su predstavnici OEBS-a u radnoj grupi koja radi na izmenama i dopunama Zakona o radiodifuziji i Zakona o oglašavanju za koji predstavnici medija tvrde da je u ovom trenutku mnogo važniji od Zakona o javnom informisanju. Pored toga, učestvujemo i u izradi medijske strategije. Kada je reč o slobodi medija u Srbiji, moram da kažem da je previše idealistički očekivati da će bilo koja vlast ikada odustati od namere da ima kontrolu nad medijima. Po mom mišljenju, tokom devedesetih godina ta kontrola medija se sprovodila kroz postavljanje određenih ljudi na uređivačka mesta i na taj način se uticalo na medije. Danas je to drugačije i o tome je pričao gospodin Brkić. Danas su mehanizmi kontrole dobili formu finansijskog ucenjivanja ljudi koji drže monopol u sferi oglašavanja. Mislim da je to gorući problem i jeste mandat OEBS-a da takve stvari prati. Trudićemo se da te mehanizme kontrole uređivačke politike pratimo i prepoznajemo, jer se stalno menjaju. Naravno, obaveza nam je i da pronalazimo održiva rešenja. Na kraju bih podsetio i na važnu ulogu koju i sami novinari imaju u kreiranju slobodnog medijskog okruženja. Mnogo toga zavisi od toga na koji način se oni bave novinarstvom. Sećam se jednog treninga na kome je trener bio i  jedan od urednika BBC-a. Novinar ga je pitao: „Da li vi iskreno verujete da postoje nezavisni mediji?“. On je tada rekao: „Ne mogu sa sigurnošću da vam kažem da li nezavisni mediji postoje ili ne, ali sam siguran da postoje pošteni novinari“. Zbog toga pozivam novinare da se pošteno bave svojim poslom, kao što, čini mi se, radi „Bečejski mozaik“.

Kako je u Hrvatskoj

Zdravko Ranković direktor i glavni i odgovorni urednik revije „Kolubara“: Bio sam pre nekoliko dana u Čakovecu na krajnjem severozapadu Hrvatske. Čakovec ima oko 30.000 stanovnika, koliko otprilike i Bečej. Tamo izlaze dvoje novina. Bio sam u tiražnijim, a oni imaju tiraž od 17.000 primeraka, izlaze na 56 strana, primerak se prodaje po sedam kuna, što je blizu jednog evra. Imaju još jedne novine na tri hiljade primeraka. Uzdam se, kada bude hiljaditi broj „Bečejskog mozaika“, da će i on imati 17.000 primeraka, sledstveno onome što je govorio Dinko Gruhonjić. Čestitam i ja našim večerašnjim domaćinima.

Željko Bodrožić:
Mi u lokalu imamo specifičnu situaciju, jer mi svoje junake znamo

To što smo mi preživljavali svih ovih godina nije nešto posebno, jer osim nas još ima časnih i poštenih novinara u Srbiji. Nismo mi nikada kukali zbog našeg položaja, nego smo koristili naš medij i druge kolege da javnost sazna za naše nedaće. To što izlazimo već 600 nedelja je pokazatelj da smo se borili pre svega za naše novine i profesiju. Ja sam poznatiji u Srbiji po tome što sam osuđivan i što sam jedini od novinara koji je dobio državu pred Komitetom za ljudska prava Ujedinjenih nacija. Moj kolega i ja smo bili prvi koji smo pobedili državu u dva slučaja u Strazburu, a ima i još mnogo toga. Mislim da naše trajanje u lokalu pokazuje da imamo publiku koja nas kupuje ne zbog tih nekoliko sudskih slučajeva, nego veruju da ih dobro informišemo i da smo zaštitnici javnog interesa. Kao što želim da moja redakcija traje, isto tako želim i „Bečejskom mozaiku“ da traje, jer je to najvažnija stvar pa makar se tiraž i smanjivao u ovoj krizi. Važno je i da se u ovim vremenima održi slobodna javna reč i da se ti pošteni novinari spreče da dignu ruke od svega i napuste profesiju. „Kikindske“ su posle 2000. godine suptilnije i zlosutnije osuđivane nego pre toga. 1999. i 2000. godine smo osuđivani po Zakonu o javnom informisanju, a u to vreme smo bili ludi i pravili smo „čavrlamu“. Imali smo i misiju koja je bila izraženija nego što je neki danas vide. Mnogi od nas su se „ispilili“ iz tog opozicionog fronta, pa nismo bili samo informativni nedeljnik nego smo bili i pripadnici širokog fronta koji je imao želju da sruši onaj ludački režim. Kada smo posle pobede pristali da u svom sastavu imamo sve te likove koji su sada u Hagu, ili su se vratili svojoj tajkunskoj profesiji, morali smo znati da će nam se dešavati ono što nam se dešavalo u ovih deset godina tranzicije. O Koštunici je mali krug „dvojke“ znao da je lud, ali ne i cela Srbija. Za one druge smo znali da su bili deo zločinačkog poduhvata Slobodana Miloševića, od onog što prodaje FMP konzerve, do generala koji su organizovali plotunske paljbe po gradovima u Bosni i Hrvatskoj. Kada smo pristali na to da nam zastupnici budu takvi likovi, morali smo posle toga da se pomirimo sa činjenicom da i ove manje zločince koji dolaze iz našeg esnafa treba da pomilujemo i kažemo: „E, sada smo svi jednaki“. Moja redakcija i ja nikada nismo pristali na to, i sada upotrebljavam ružne reči kada se srećem sa tim ljudima, pošto znam šta su meni i kolegama mislili i radili. U tom svetlu posmatram i umrežavanje lokalnih  medija i mislim da je umrežavanje teško uspostavljivo. „Kikindske“ su deo „Lokal presa“ ali se danas stidim jednog dela novina koje izlaze u „Lokal presu“ i koje ne zaslužuju da budu u toj organizaciji. Zbog svega onoga što su radili ili nisu radili tokom devedesetih nisu zaslužili da budu abolirani, ali zahvaljujući širokogrudosti i poštenju naših siromašnih medija, u želji da okupe što više medija u organizaciji, ipak je to učinjeno. Nacionalni mediji su za mene tek razočarenje i ne bih sada govorio o njima. Gde god da na televiziji sa nacionalnom pokrivenošću vidite Miškovićevu reklamu, znajte da im ne treba verovati do koske. Ali da se vratim na lokalne medije. Mi ne možemo u ovom trenutku organizovano da se odupremo nedaćama koje nas saleću. Na to utiču loša ekonomska situacija, politički i državni pritisci i  loša situacija u našem esnafu. U medijima je mnogo novinara koji su pogrešni, slabo edukovani, koji su iz raznoraznih razloga spremni na kompromise i koji nisu hrabri. Kao što je uvaženi kolega Boarov rekao, novinarstvo je profesija u koju kada ulaziš moraš da budeš spreman da ćeš doživljavati neprijatnosti, kritike i pritiske, da ti neće biti satisfakcija samo plata ili honorar, nego da moraš da budeš zadovoljan i pohvalama čestitih sugrađana. Mi u lokalu imamo specifičnu situaciju, jer mi svoje junake znamo. U Beogradu i Novom Sadu je drugačije, a samo da spomenem da Novi Sad ima svoj lokalni list, to je „Dnevnik“ i zbog toga se ne prodaje u 50 posto opština u Vojvodini. Zbog svega što sam rekao mislim da je teško organizovati mrežu lokalnih medija i da se teško možemo dogovoriti oko bitnih stvari. Trenutno je u Srbiji malo pravih lokalnih medija, svega desetak, i neću da budem lažno skroman, „Kikindske“ i „Bečejski mozaik“ su među njima. Nama ostaje malo prostora da se kao sila lokalnih medija borimo, jer to nismo i malo nas je pravih, a i nemamo razumevanje lokalne vlasti. U lokalnim budžetima postoje finansije za medije, ali se one koriste za neke druge medije. Za dva glupa gostovanja dva glupa gradonačelnika na velikim medijima se da milion dinara, a sa tim novcem možete tri meseca da izdržavate „Bečejski mozaik“, „Kikindske“ i recimo „Sremske“. Iznimka od ovog je Pokrajinski sekretarijat za informacije koji pomaže medije i to ne govorim zato što je gospodin Kuntić ovde, nego što je to istina. Rešenje problema kao i moji prethodnici vidim u tome da se lokalne samouprave nateraju da barem putem oglasa pomognu medijima i da uspostave konkursno finansiranje kako štampanih tako i elektronskih medija koji vrede.       

S. Malešev

antr
 
B.M.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *