Podržite Bečejski mozaik

Dostupan za sve, finansiran od strane čitalaca

Arhiva |

Impresum |

Kontakt |

Pretražite

Logo Becejski

Razgovor sa Danielom Pinterom, LGBT aktivistom iz Bečeja: Posle kiše došla duga

Razgovor sa Danielom Pinterom, LGBT aktivistom iz Bečeja: Posle kiše došla dugatrg_fontane

Nakon četiri godine, u nedelju je uspešno održana Parada ponosa u Beogradu.

Može se reći da je to prva uistinu uspela Parada u Srbiji s obzirom da je ona inicijalna, održana 2001. godine, završena prebijanjem učesnika od strane huligana i desničarskih grupa, dok je ona 2010, iako bezbedna po učesnike, bila praćena velikim nemirima i sukobom policije i huligana. Premda je i ovoga puta bilo jakih mera bezbednosti i manjih incidenata, preko hiljadu članova i simpatizera LGBT populacije, među kojima nemalo političara i ljudi iz javnog života, prošetalo se centralnim beogradskim ulicama i pozdravilo Srbiju.

Tim povodom razgovarali smo sa Danielom Pinterom, LGBT aktivistom iz Bečeja, jednim od osnivača Društva LGBT Novi Sad, koji je široj javnosti poznatiji kao nekadašnji voditelj Dnevnika u 17 časova na RTV-u, a novinarstvom se bavio i za naš list. Uoči Parade ponosa 2010. Pinter je učestvovao u organizovanju promotivnih tribina u nekoliko gradova Srbije, između ostalih i u Bečeju.

Parada je uspešno održana. Kako si se osećao šetajući Beogradom – ponosno? Kome uopšte treba čestitati na tom uspehu?

– Sugestivan si. Možda namerno, a možda i pod utiskom današnjih (razgovor vođen u nedelju, 28. septembra) dešavanja u Beogradu. Slažem se sa tobom oko toga da je Parada održana. U tehničkom smislu ona je bila uspešna, zato što nije bila zabranjena. U svakom drugom smislu ona je predstavljala gubitak 4 godine života i za pristalice i za protivnike Parade ponosa, jer se makli nismo sa tačke na kojoj smo bili 2010. godine kada je bila održana prethodna Parada, a mislim da se nismo ni sporazumeli međusobno. Ni mi, ni protivnici Prajda.

Zbog čega je Parada bitna?

– Iz istih razloga zbog kojih je Jevrejima bitno da se ne zaboravi i ne negira Holokaust.

Mnogi su, moj je utisak, doživeli tranziciju od onih koji su pre desetak godina preporučivali streljačke vodove, zidove i „pedere“ između njih, u one koji danas „gejevima“ predlažu karantin spavaće sobe. A oni koji su tada „kompromisno“ isticali nenadmašne prednosti, valjda afrodizijačke, zabarikadiranosti spavaće sobe, sada podnose i laki gej peting na ulici i parku. Šta ti misliš o tome, ima li promena?

– Sa nekolicinom svojih drugova sam našao kompromisno rešenje – snimili smo i objavili porno snimke koji savršeno mire zahteve ta famozna četiri zida i naše zahteve da budemo vidljivi. Jednostavno je to. Za sve Dverjanose smo otvorili vrata naše spavaće sobe, pa ako mogu da odole, neka zažmure. Mislim da je to sasvim korektno.

Ti si jedan od retkih, ako ne i jedini autovani gej, dakle javno deklarisani homoseksualac u Bečeju. Po čemu se razlikuješ od drugih pripadnika LGBT populacije u ovom gradu, da li naprosto imaš veću petlju?

– Za mene to nije pitanje petlje, već jedno sasvim obično pitanje, kao što je to, na primer, pitanje „kakvu kafu piješ?“. Ako bilo ko to pitanje diže na neki viši stupanj i pravi od njega nešto što to pitanje, prosto, nije, spreman sam da mu objasnim zbog čega nije u pravu.

Kako tvoja porodica, tvoj komšiluk, poznanici i prijatelji reaguju na tvoj seksualni identitet?

– Ja sa porodicom uopšte ne raspravljam o seksu. U tom sam smislu ekstremno konzervativan. Verujem, na štetu progresivnih ideja i stremljenja. Ali, ipak, za mene su moji mama i tata i sada isti oni mama i tata koji su me ljuljalji kad sam bio mali, vaspitavali me da postanem ovakav čovek kakav sam sada – dva divna i lepa bića, privržena jedno drugom, a zatim i meni i sestri. Pitanje o komšijama smatram deplasiranim, a poznanike i prijatelje i dalje mešam i nisam uspeo još da ih razlikujem, na moju ličnu štetu.

Na ovogodišnjoj Paradi ponosa video se transparent na kome je pisalo „Proleteri svih identiteta ujedinite se“. I sam u jednom intervjuu spominješ osnivanje šireg fronta obespravljenih i poniženih slojeva našeg društva. Šta povezuje klasnu i seksualnu obespravljenost?

– Transparent te sadržine je moja ideja. I dalje mislim da svi mi, obespravljeni, poniženi, pa zvali se pederi, Cigani, malinari, ratni veterani, otpušteni, nezaposleni, Delije, Bekrije, ili kako god nas nazoveš, imamo osnova da se povežemo, organizujemo i usmerimo svoju negativnu energiju, mržnju i bes na one koji su to i izazvali, umesto jedni na druge. Sve nas je ista guja ujela. Sedi u Vladi Republike Srbije.

Baviš se i glumom. Ove godine si učestvovao u filmu „Sloboda ljubavi – novi momenti“. O kakvom filmu se radi i gde se može videti?

– Radi se o promotivnom filmu u kojem sam nastupao zato što sam to želeo, a dostupan je na youtube-u, trenutno. Mislim da je to dobar film.

Ivan Kovač

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *